Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3146/13 (D. Đ., R. D., A. M., D. M., S. S., A. M. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3146/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 3146/13, rješavajući apelacije Dragice Đurić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Dragice Đurić, Radisa Dedića, Aldina Musića, Damira Mandića, Samira Sušića, Adnana Mujezinovića, Gorana Berića, Frane Perkovića, Dragana Maksića, Mirsade Ćurić, Ivana Đuguma, Nermina Čauševića, Dragana Tamamovića, Miruna Grabovca, Envera Hrnjice, Amira Čizmića, Jasmina Gerića, Rasima Nanića, Sazbera Osmićevića, Jasne Čamber, Alema Demira, Jelene Knezović, Sanje Orlović, Mirzeta Mahmića, Seada Skenderovića, Zdravka Vukovića, Davora Kulića, Indira Hodžića, Biljane Radić, Nermina Kušuljugića, Danijala Fajića i Vesne Pokorni, Mehe Dizdarevića, Fatime Lelić, Ognjena Rajića, Emina Mustedanagića, Saše Durana, Fahrudina Mujetića, Marinka Ćaćulovića, Sanela Kurtagića, Selmira Brkića, Anite Bašić, Ibrahima Glumca, Edina Sijamhodžića, Muhameda Balića, Vladimira Šolaka, Alena Hasića, Fadila Islamovića, Amira Šabića, Ivice Vrgoča, Saida Makića, Sanela Cere, Miroslava Sopića, Vjekoslava Ivankovića, Dalibora Žilića i Nezira Fake podnesene protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 009826 13 Gž od 17. maja 2013. godine, S1 3 P 008390 13 Gž od 17. maja 2013. godine, S1 3 P 006555 13 Gž od 17. maja 2013. godine, S1 3 P 008588 13 od 22. maja 2013. godine, S1 3 P 010517 13 Gž od 6. juna 2013. godine, S1 3 P 007580 13 Gž od 5. juna 2013. godine, S1 3 P 008345 13 Gž od 6. juna 2013.

godine, S1 3 P 007573 13 Gž od 12. jula 2013. godine, S1 3 P 010567 13 Gž od 1. jula 2013. godine, S1 3 P 007493 13 Gž od 14. avgusta 2013. godine, S1 3 P 008390 13 Rev od 31. jula 2013. godine, S1 3 P 009826 13 Rev od 31. jula 2013. godine, S1 3 P 007363 13 Rev od 31. jula 2013. godine, S1 3 P 008349 13 Gž od 5. avgusta 2013.

godine, S1 3 P 008588 13 Rev od 26. avgusta 2013. godine, S1 3 P 008345 13 Gž od 6. juna 2013. godine, S1 3 P 007580 13 Rev od 17.

septembra 2013. godine, S1 3 P 007493 13 Gž od 14. avgusta 2013.

godine, S1 3 P 11554 13 Gž od 3. septembra 2013. godine i S1 3 P 010517 13 Rev od 2. septembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Đurić, Radis Dedić, Aldin Musić, Damir Mandić, Samir Sušić, Adnan Mujezinović, Goran Berić, Frano Perković, Dragan Maksić, Mirsada Ćurić, Ivan Đugum, Nermin Čaušević, Dragan Tamamović, Mirun Grabovac, Enver Hrnjica, Amir Čizmić, Jasmin Gerić, Rasim Nanić, Sazber Osmićević, Jasna Čamber, Alem Demir, Jelena Knezović, Sanja Orlović, Mirzet Mahmić, Sead Skenderović, Zdravko Vuković, Davor Kulić, Indir Hodžić, Biljana Radić, Nermin Kušuljugić, Danijal Fajić i Vesna Pokorni, Meho Dizdarević, Fatima Lelić, Ognjen Rajić, Emina Mustedanagić, Saša Duran, Fahrudin Mujetić, Marinko Ćaćulović, Sanel Kurtagić, Selmir Brkić, Anita Bašić, Ibrahim Glumac, Edin Sijamhodžić, Muhamed Balić, Vladimir Šolak, Alen Hasić, Fadil Islamović, Amir Šabić, Ivica Vrgoč, Said Makić, Sanel Cero, Miroslav Sopić, Vjekoslav Ivanković, Dalibor Žilić i Nezir Fako (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 16. jula do 4. novembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 3146/13, AP 3147/13, AP 3164/13, AP 3319/13, AP 3395/13, AP 3396/13, AP 3401/13, AP 3402/13, AP 3403/13, AP 3707/13, AP 3708/13, AP 3709/13, AP 3710/13, AP 3743/13, AP 4092/13, AP 4093/13, AP

4094/13, AP 4095/13, AP 4098/13 i AP 4508/13.

3. Dakle, ukupno je podneseno 20 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3146/13.

4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine (Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine- Granična policija, Agencija za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plata za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, sa zakonskom zateznom kamatom i uplatom pripadajućih doprinosa PIO/MIO na razlike plate na navedene iznose, kako je to taksativno navedeno za svakog apelanta posebno. Apelanti su u tužbama, kao i u toku postupka isticali da su u radnom odnosu kod tužene, koja je u spornom periodu izvršila umanjenje plate apelantima shodno Odluci o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u Institucijama Bosne i Hercegovine od 17. juna 2009. godine. Apelanti su u tužbi naveli da smatraju da je navedena Odluka u suprotnosti sa Zakonom o platama i naknadama u Institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te da su im na nezakonit način umanjena primanja.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude br. S1 3 P 009826 12 P od 19. marta 2013. godine, S1 3 P 008390 11 P od 11. aprila 2013. godine, S1 3 P 0086555 11 P od 11. aprila 2013. godine, S1 3 P 008588 12 P od 11. marta 2013. godine, S1 3 P 010517 12 P od 19. marta 2013. godine, S1 3 P 007580 11 P od 11. marta 2013. godine, S1 3 P 008345 11 P od 8. aprila 2013. godine, S1 3 P 007573 11 P od 27. marta 2013. godine, S1 3 P 010567 12 P od 19. marta 2013. godine, S1 3 P 007493 11 P od 19. aprila 2013. godine, S1 3 P 008390 11 P od 11. aprila 2013. godine, S1 3 P 009826 12 P od 19. marta 2013. godine, S1 3 P 007363 11 P od 12. decembra 2012. godine, S1 3 P 008349 11 P od 23. aprila 2013. godine, S1 3 P 008588 12 P od 11. marta 2013. godine, S1 3 P 008345 11 P od 8. aprila 2013. godine, S1 3 P 007493 11 P od 19. aprila 2013. godine i S1 3 P 11554 12 P od 18. jula 2013. godine, kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu razlike plate i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te uplatu pripadajućih doprinosa PIO/MIO na razlike plate na navedene iznose. Istim presudama je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata.

6. Sud BiH je u obrazloženjima presuda naveo da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 92. sjednici održanoj 17. juna 2009. godine donijelo Odluku broj 168/09 kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM na 498,10 KM. Članom 1. pomenute Odluke utvrđeno je da se visina osnovice za obračun plata zaposlenima u institucijama BiH određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama, te članom 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine poštujući princip fisklalne odgovornosti, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fiskalnu godinu. Odredbom člana 4. Odluke Vijeće ministara broj 168/09 propisano je da će se navedena odluka početi primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Nadalje je navedeno da dokument Politika plata u instutucijama Bosne i Hercegovine prema odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama usvaja se na četverogodišnji period. Na osnovu ovog dokumenta odobrava se promjena osnovice za obračun plata i upravo je navedena Odluka broj 168/09 od 17. juna 2009. godine zasnovana na dokumentu koji je usvojio politiku plata za period 2009-2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH konstatuje da je tužena pravilno izvršila obračun visine plata za period od 1. jula 2009. godine do 31. maj 2012. godine. Nadalje, Sud BiH je, cijeneći prigovor zastare potraživanja za period januar-juni 2009. godine, primjenio odredbe člana 86. Zakona o radu u Institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BIH" br. 26/04, 7/05 i 48/05, 60/10), kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa (tri godine od nastanka potraživanja), imajući u vidu da apelanti tužbom nisu potraživali razliku plate i za navedeni period, već su takav zahtjev postavili podnescima iz oktobra 2012. godine, odnosno protekom roka od 3 godine od kada se računa rok zastare.

7. U pojedinim apelacijama, apelanti su izjavili revizije protiv odluka drugostepenog vijeća Suda BiH, koje je reviziono vijeće Suda BiH presudama navedenim u izreci ove odluke, odbilo kao neosnovane. U pojedinim slučajevima reviziono vijeće Suda BiH odbacilo je kao nedopuštene revizije apelanta obzirom da osporeni dio potraživanja pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM shodno članu 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno obzirom da odlučivanje o reviziji nije bilo od zanačaja za primjenu prava u drugim slučajevima shodno članu 204. stav 3. ZPP-a.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda svodi se na tvrdnje apelanata o potpuno pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu se postavlja ključno pitanje da li je Vijeće ministara imalo ovlasti za donošenje sporne Odluke o utvrđivanju osnovice ili je to uradilo suprotno datim ovlastima, odnosno da li je vijeće ministara imalo nadležnosti da svojom odlukom utvrđuje osnovicu i mijenja zakon. Apelanti navode da je sporna odluka bila sporna i za sam Parlament Bosne i Hercegovine, koji je u maju 2012. godine usvojio izmjene i dopune Zakona o platama i kojim se mijenja član 7. kojom odredbom se dijametralno različito propisuje utvrđivanje osnovice.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić