Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/12 ("Sisecam Soda" Lukavac d.o.o)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3172/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije "Ime Apelanta. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Ime Apelanta, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 001086 11 REV od 5. jula 2012. godine;

"Ime Apelanta, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 003937 11 REV od 14. juna 2012. godine;

Fija Đikić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002849 11 REV od 26. juna 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3172/12 "Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Zijad Hasanhodžić advokat iz Tuzle, podnio je 30. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 001086 11 REV od 5. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja V. Đ. i apelant je obavezan da tužitelja vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na kojem je bio raspoređen prije otkaza, da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa i isplati mu plaće i doprinose za PIO u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelja nije doneseno po zakonom propisanoj proceduri, jer apelant kod kojeg nije niti formirano vijeće zaposlenika, bez saglasnosti sindikata nije mogao otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojeg postoji smanjena sposobnost za rad, jer je to suprotno odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se tužitelj potpisivanjem Ugovora o načinu, visini, uslovima i rokovima isplate otpremnine, te prihvatanjem isplaćene otpremnine, saglasio sa prestankom radnog odnosa, niti to predstavlja smetnju za podnošenje predmetne tužbe.

2. AP-3173/12 "Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Zijad Hasanhodžić advokat iz Tuzle, podnio je 30. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 003937 11 REV od 14. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja S.S. i apelant je obavezan da tužitelja vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na kojem je bio raspoređen prije otkaza, da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa i isplati mu plaće i doprinose za PIO u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da rješenje o otkazu ugovora o radu tužitelja nije doneseno po zakonom propisanoj proceduri, jer apelant kod kojeg nije niti formirano vijeće zaposlenika, bez saglasnosti sindikata nije mogao otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojeg postoji smanjena sposobnost za rad, jer je to suprotno odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se tužitelj potpisivanjem Ugovora o načinu, visini, uslovima i rokovima isplate otpremnine, te prihvatanjem isplaćene otpremnine, saglasio sa prestankom radnog odnosa, niti to predstavlja smetnju za podnošenje predmetne tužbe.

3. AP-3531/12 Fija Đikić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnijela je 8. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002849 11 REV od 26. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Kantona 10- Ministarstvo unutrašnjih poslova Livno, kojim je tražio da se poništi rješenje Federalnog ministarstva rada i socijalne politike kojim je odlučeno da je tužitelj dužan apelantici uspostaviti radno pravni status. Osim toga, djelimično je usvojen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj isplati naknade plaća i uplati doprinose za PIO za period od septembra 1998. do maja 2000. godine, dok je odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica diskriminirana u ostvarivanju svojih prava iz radnog odnosa; da joj nije prestao radni odnos kod tužitelja; da se nalazi u stalnom radnom odnosu kod tužitelja, te da se naloži tužitelju da apelanticu rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu i isplati joj sve naknade iz radnog odnosa za period od 2000. do povratka na posao, tj. 2011. godine. U odnosu na odbijajući dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da apelantica, kojoj je priznat status radnika na čekanju i koja u zakonom propisanom roku nije pozvana na rad od strane tužitelja, zbog čega joj je po sili zakona prestao radni odnos, nije dokazala da je tužitelj nije pozvao na radi zbog diskriminacije po bilo kojem osnovu, niti da je tužitelj na apelantičino ranije radno mjesto u roku od jedne godine zaposlio drugo lice. Osim toga, utvrđeno je da apelantici ne pripada pravo na isplatu naknada iz radnog odnosa od strane tužitelja za period od 2000. do 2011. godine budući da je apelantici 2000. godine po sili zakona prestao radni odnos kod tužitelja, a time i sva prava iz radnog odnosa, uključujući i plaću i doprinose na plaću, a koje apelantica potražuje predmetnom tužbom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3172/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/12 ("Sisecam Soda" Lukavac d.o.o) | Sudska praksa | Aktio