Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3185/12 (Z. N. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3185/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-3185/12, rješavajući apelacije Zahira Nikontovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zahir Nikontović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000451 10 UVP 2 od 30. aprila 2012. godine;

Saša Milović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003791 09 U od 5. jula 2012. godine;

Mustafa Vatrenjak i Ašida Vatrenjak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002215 08 U od 29. juna 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3185/12

Zahir Nikontović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nikica Bodul advokat iz Zenice, podnio je 31. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 000451 10 UVP 2 od 30. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda u Zenici od 19. juna 2009. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Zenici. U predmetnom postupku je utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi u tužbi za ponavljanje postupka da mu nije omogućeno učešće u upravnom postupku povodom zahtjeva za povrat stana, budući da iz spisa predmeta proizilazi da je u apelantovom predmetu održana usmena rasprava kojoj je apelant prisustvovao, te da mu je tom prilikom data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama u predmetnoj upravnoj stvari, ali da je apelant odbio da potpiše zapisnik sa navedene usmene rasprave. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjenu uslovi za ponavljanje postupka u skladu sa članom 47. stav 1. tačka 6. Zakona o upravnim sporovima, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-3540/12

Saša Milović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija advokati iz Sarajeva, podnio je 8. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003791 09 U od 5. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da je apelant zahtjev za povrat stana (od 19. juna 2001. godine) podnio po proteku rokova propisnih članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku), tj. do 4. jula 1999. godine, za stanove koji su proglašeni napuštenim, odnosno do 4. oktobra 1999. godine, za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, a budući da predmetni stan ne spada u kategoriju oštećenih ili uništenih stanova, nije se mogao primijeniti niti član 18.e. Zakona o prestanku, kojim je za povrat ovakvih stanova određen rok do 5. novembra 2002. godine.

3. AP-3609/12

Mustafa Vatrenjak i Ašida Vatrenjak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002215 08 U od 29. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanata da se proglasi ništavim rješenje Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo od 1998. godine kojim je odlučeno da se umjesto ugovora o korištenju stana u Sarajevu, koji je trebao biti zaključen između apelanata kao suvlasnika stana i budućeg nosioca stanarskog prava R.H., primjenjuje navedeno rješenje, a kojim se određuje da se prema R.H. imaju primjenjivati sva prava i obaveze koja prema Zakonu o stambenim odnosima proizilaze iz ugovora o korištenju stana, sve dok takav ugovor ne bude zaključen. U postupku je utvrđeno da su neosnovani navodi apelanata da sporno rješenje da nije proizvodilo pravno dejstvo, te da je ništavo u smislu člana 264. Zakona o upravnom postupku, kojim je propisano da su ništava rješenja donesena u upravnom postupku kojima je riješeno o stvari o kojoj se nije moglo rješavati u upravnom postupku. Naime, utvrđeno je da je članom 28. Zakona o stambenim odnosima regulisana pravna situacija kada jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana, stambeni organ na zahtjev druge ugovorne strane u upravnom postupku može donijeti rješenje koje zamjenjuje takav ugovor, dok taj ugovor ne bude zaključen, te da takvo rješenje prestaje da važi nakon dvije godine. Također je utvrđeno da rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana može postojati kao samostalni pravni akt koji predstavlja pravni osnov za korištenje stana, kao što je bilo u konkretnom slučaju, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3185/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3185/12 (Z. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio