Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3340/12 (T. V. i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3340/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantai drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Tahira Verem, Sead Verem, Sadeta Kulašin i Nihada Omeragić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 006492 11 REV od 10. jula 2012. godine;
Društvo za proizvodnju, građevinarstvo i usluge „Agi“ d.o.o.
Konjic, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 057940 11 PŽ od 12. jula 2012. godine;
Dragica Gavrić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002959 11 REV od 26. juna 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3340/12 Tahira Verem, Sead Verem, Sadeta Kulašin i Nihada Omeragić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Donjeg Vakufa, koje zastupa Esma Husejnbegović advokatica iz Bugojna, podnijeli su 14. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 006492 11 REV od 10. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužiteljima S.V., M.V., H.H. i H.B. na osnovu stečenog bez osnova na ime ulaganja u kuću u Donjem Vakufu isplate novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su tužitelji po ovlaštenju prednika apelanata (po ugovoru o poklonu) stanovali u spornoj kući u Donjem Vakufu, te da su vršili ulaganja vlastitih sredstava u kuću radi poboljšanja uslova stanovanja, čime se imovina tužitelja smanjila, a imovina apelanata povećala, ali bez pravnog osnova, jer je sporni ugovor o poklonu odlukom suda proglašen ništavim. Zbog navedenog, sud je na osnovu čl. 104., 210. i 215. Zakona o obligacionim odnosima zaključio da su apelanti dužni vratiti drugoj strani stečeno bez osnova.
2. AP-3353/12 Društvo za proizvodnju, građevinarstvo i usluge „Agi“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 057940 11 PŽ od 12. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo-Elektrodistribucija Mostar isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime neosnovanog bogaćenja. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je od strane tuženog neosnovano optužen da je bio neovlašteno priključen na električnu mrežu, zbog čega mu je isključena električna energija i zbog čega je bio dužan da tuženom isplati određeni novčani iznos, koji odgovara iznosu koji apelant potražuje od tuženog u predmetnom postupku, te da se na taj način tuženi neosnovano obogatio.
3. AP-3548/12 Dragica Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dragica Spasojević advokatica iz Bijeljine, podnijela je 9. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002959 11 REV od 26. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica i R.M. su obavezane da tužitelju Robna kuća „Pobjeda“ a.d. Bijeljina isplate novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime neosnovanog bogaćenja. U postupku je utvrđeno da su apelantica i R.M. na osnovu pravosnažne sudske odluke naplatile svoja potraživanja od tužitelja po osnovu duga, ali da je izvršna isprava, nakon što je sproveden postupak prinudne naplate, u postupku po reviziji tužitelja poništena tako što je tužbeni zahtjev apelantice i R.M. odbijen. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su se apelantica i R.M. neosnovano obogatile, te je donio odluku kao u dispozitivu presude, pozivajući se na odredbe člana 54. Zakona o izvršnom postupku, kojim je propisano da izvršenik može, nakon što je izvršenje sprovedeno, u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, ili ako to ne učini u zakonom propisanim rokovima, izvršenik može svoje potraživanje ostvariti u parničnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3340/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić