Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-426/12 (L. K. i I. V.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-426/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljubica Knežević, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 025856 11 Gž od 26.

oktobra 2011. godine;

Ismet Velić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 005180 11 Rev od 8. decembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-426/12 Ljubica Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 025856 11 Gž od 26. oktobra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 16. maja i 11. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 29. juna 2011. godine je u stavu I izreke po službenoj dužnosti ukinuta i tužba je u tom dijelu odbačena, dok je prvostepena presuda u stavu II izreke potvrđena. Naime, Apelacioni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao na to da predmet o kojem je rješavao prvostepeni sud, sadržan u stavu I izreke prvostepene presude, je zahtjev koji se ostvaruje u postupku predviđenom Zakonom o upravnom postupku. Nadalje, Apelacioni sud je citirao odredbu člana 124. Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i naveo da u slučaju povrede svih prava utvrđenih navedenim zakonom, pa tako i prava proisteklih iz proglašenja prekobrojnosti u organima uprave, državni službenik (u kojem statusu jeste apelantica) može izjaviti žalbu Apelacionoj komisiji Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao drugostepenom upravnom organu, a protiv odluke Apelacione komisije, u zakonom propisanom roku od 30 dana može pokrenuti upravni spor pred Osnovnim sudom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Također, Apelacioni sud je istakao da, prema tome, predmetni zakon decidno propisuje u osnovi obaveznu dvostepenost odlučivanja upravnih organa i u postupku utvrđivanja prava iz radnopravnog statusa državnih službenika i namještenika, a sudsku zaštitu omogućava kroz vođenje upravnog sudskog spora protiv konačnog upravnog akta, odnosno akta drugostepenog upravnog organa, a ne direktno obraćanjem sudu opće nadležnosti. Na kraju, Apelacioni sud je konstatovao da kako akti čija „nezakonitost“ je apelantici, po njenoj tvrdnji, prouzrokovala duševnu patnju-bol u intenzitetu i trajanju, kako je to vještačio vještak medicinske struke, i dalje egzistiraju, jer njihova zakonitost i pravilnost nije osporena u zakonom propisanom postupku od strane nadležnog organa, pri tome imajući u vidu i odluku sadržanu u stavu I izreke presude, odnosno kako, sve dok akti kojima je određivan radnopravni status apelantice imaju puno pravno dejstvo, jer njihovo svojstvo pravosnažnosti povlači pretpostavku zakonitosti, apelantica ne može osnovano zahtijevati naknadu nematerijalne štete zbog „nezakonitosti“ takvih akata.

2. AP-830/12 Ismet Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 29. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 005180 11 Rev od 8. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu isplati plate za period od 1. juna 2005. do 14. jula 2007. godine u određenom novčanom iznosu, te da tuženi uplati apelantu doprinose iz radnog odnosa, za period od 1. januara do 31. decembra 2004. godine, kao i za period od 1. juna 2005. do 14. jula 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je rješenjem tuženog apelantu prestao radni odnos po sili zakona sa pravom na starosnu penziju sa danom 31. maja 2005. godine u smislu odredbe člana 194. stav 1. točka 6. Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona 10, zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, zatim da je protiv tog rješenja apelant uložio prigovor, redovne i vanredne pravne lijekove sa kojima nije uspio, te da je to rješenje postalo pravosnažno i konačno, kao i da je tuženi nadležnom Fondu PIO izvršio uplatu doprinosa za apelanta iz radnog odnosa za period od 1. januara do 31. decembra 2004. godine, te za period od 1. do 30. maja 2005. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatvao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev, jer su prestankom radnog odnosa sa danom 31. maj 2005. godine apelantu prestala sva prava i obaveze iz radnog odnosa. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-426/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-426/12 (L. K. i I. V.) | Sudska praksa | Aktio