Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-474/12 (R. T. i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-474/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-474/12, rješavajući apelacije Ratka Todorovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ratko Todorović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002315 10 Rev od 22. decembra 2011. godine;

Aleksandar Androcus, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 178317 11 Gž od 18. novembra 2011. godine;

Jakov Lepan, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 020680 11 Rev od 1. februara 2012. godine;

Esad Lišnjić, Suad Lišnjić i Belinda Lišnjić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 029947 12 Gž od 25. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-474/12

Ratko Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orahovca, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 1. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002315 10 Rev od 22. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu, na ime naknade štete, zbog umanjenja tržišne vrijednosti zemljišta, isplati određeni novčani iznos. Istovremeno, apelantova tužba u dijelu zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu, na ime izgubljene dobiti, isplati određeni novčani iznos, je odbačena. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant za umanjenje tržišne vrijednosti preostalog dijela zemljišta saznao još 1986. godine i da je time osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, jer je od 19. juna 1996. godine, kao dana ukidanja prestanka ratnog stanja, pa do podnošenja tužbe u predmetnoj parnici (18. oktobar 2006. godine) prošao zastarni rok propisan odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, te da su iz tih razloga apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbili. Također, Vrhovni sud je naglasio da su, istovremeno, nalazeći da je u predmetnom vanparničnom postupku pravosnažno odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu izgubljene dobiti u odnosu na eksproprisano zemljište, pa da se radi o presuđenoj stvari, nižestepeni sudovi u tom dijelu, pozivom na odredbu člana 67. Zakona o parničnom postupku, apelantovu tužbu odbacili.

2. AP-509/12

Aleksandar Androcus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladova, Republika Srbija, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 178317 11 Gž od 18. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju naknadi određeni novčani iznos, na ime neophodnih troškova uloženih u stambenu jedinicu na adresi Envera Šehovića broj 62/II, stan broj 108, Novo Sarajevo. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je u smislu odredbe člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prvostepeni sud pravilno zaključio da je zahtjev tužitelja osnovan, jer je uložio sredstva u predmetni stan, da bi ga doveo u stanje uslovno za stanovanje, tj. isti je popravio i održavao, te spriječio njegovo daljnje propadanje i ima pravo na naknadu nužnih troškova, koje bi i apelant, kao nositelj stanarskog prava neophodno imao i koje bi neophodno učinio da bi stan sačuvao od daljnjeg propadanja, pa je primjenom odredbe člana 215. Zakona o obligacionim odnosima, udovoljio tužbenom zahtjevu. Također, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud naveo da apelant može, u smislu Zakona o obligacionim odnosima, namirenje dosuđenih troškova zahtijevati od nadležnog organa ili davatelja stana na korištenje u smislu odredbe člana 18.a) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i da bi na osnovu člana 45. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, tužitelj, čak i da je bio i nesavjestan posjednik, imao pravo zahtijevati naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazi kod njega. Konačno, ukazano je na to da je visina zahtjeva utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke.

3. AP-1488/12

Jakov Lepan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, podnio je 24. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 020680 11 Rev od 1. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, na ime razlike između penzije i plate od 1. maja 1985. godine (kada je ostvario pravo na invalidsku penziju) do 1. jula 1995. godine (kada bi ostvario pravo na penziju da nije došlo od gubitka radne sposobnosti). U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da vještačenje po vještacima medicinske struke, kao dokazi na kojima apelant zasniva tužbeni zahtjev nije provedeno prema odredbama čl. 147. do 151. Zakona o parničnom postupku, da nalaze tih vještaka sudovi nisu mogli cijeniti, te da apelant prema pravilu o teretu dokazivanja (odredba člana 126. tog zakona) izvedenim dokazima nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između neovlaštenog lišenja slobode i svoje bolesti. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da su iz navedenih razloga i primjenom odredbe člana 185. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, nižestepeni sudovi ispravno odbili apelantov zahtjev, kao neosnovan.

4. AP-3393/12

Esad Lišnjić, Suad Lišnjić i Belinda Lišnjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijeli su 21. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 029947 12 Gž od 25. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezani su apelanti da solidarno isplate tužitelju na ime naknade materijalne i nematerijalne štete određeni novčani iznos. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je kod utvrđene činjenice da su svi apelanti oglašeni krivima zbog učešća u štetnom događaju, postoji njihova solidarna odgovornost u smislu odredbe člana 206. Zakona o obligacionim odnosima, nejasan i neosnovan navod pojedinih apelanata da oni nisu nanijeli povrede tužitelju. Naime, istaknuto je da je odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku određeno da je sud u parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Također, ukazano je na to da se iz krivične presude vidi da su svi apelanti odgovorni za tuču u kojoj je tužitelju nanijeta teška tjelesna povreda. Na kraju je konstatovano da ne može Kantonalni sud u žalbenom postupku ispitivati zakonitost odluke prvostepenog suda, ukoliko o tome nije donesena odluka, odnosno da ne može taj sud ispitivati navod žalbe da je apelantima trebalo dosuditi troškove postupka srazmjerno njihovom uspjehu u parnici, ukoliko o tome ne postoji odluka suda, a očigledno je da ne postoji.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-474/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-474/12 (R. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio