Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-772/12 (Z. S. i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-772/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Zorana Salamadije i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zoran Salamadija, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 000238 11 Kvlz od 29. decembra 2011. godine;
A.Š., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 002832 11 Kž 2 od 12. januara 2012. godine;
Edin Begtašagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 005040 11 Kžk od 29. februara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-772/12
Zoran Salamadija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Veljko Čivša, advokat iz Sokoca, podnio je 24. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 000238 11 Kvlz od 29. decembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 17 godina. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da taj sud nalazi da izreka pobijane presude sadrži jasan činjenični opis realne djelatnosti apelanta, koji jasno određuje njegov psihički odnos prema djelu u cjelini, dakle i prema posljedici i da su jasno ugrađeni elementi svijesti i volje, a što sve zajedno definiše bitne elemente bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim tom presudom. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je tako koncipirana izreka po mišljenju tog suda u svemu usklađena sa razlozima datim u njenom obrazloženju, dakle, i sa onim razlozima u kojima žalba nalazi, u jednom dijelu nepodudarnost sa izrekom, a u određenim segmentima i potpuni izostanak razloga o odlučnim činjenicama. Također, Vrhovni sud je naglasio da kada se prvostepeni sud u izreci pobijane presude pozvao na odredbe čl. 13., 14., 28., 32., 37. i 44. navedenog zakona, ali nije naveo stav tih općih odredbi, već je o tome dao razloge u obrazloženju presude (kroz razloge o krivičnoj odgovornosti, uračunljivosti apelanta, svrsi kažnjavanja, odmjeravanju kazne i uračunavanja pritvora u izrečenu kaznu zatvora), time nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka i takav nedostatak ne čini izreku presude nerazumljivom. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da je, u vezi sa iznesenim žalbenim prigovorima i tvrdnji o pripadajućem pravu na nužnu odbranu, taj sud zaključio da je u kritičnom događaju, ključno pitanje na pravilan način riješila prvostepena presuda, nalazeći da u momentu kada je apelant pucao, prvo kroz otvoren prozor vozila, a zatim i kada je izašao, nije bilo nikakve aktivne radnje braće V.M. i B.M., niti bilo kog drugog lica, kao stvarnog napada upravljenog na ugrožavanje ili povređivanje nekog pravnog dobra apelanta, kao uslova i konstitutivnog elementa nužne odbrane, niti je takav napad predstojao.
2. AP-1141/12
A.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mravića, Općina Doboj-Jug, podnio je 27. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 002832 11 Kž 2 od 12. januara 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u sticaju sa krivičnim djelom ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) tog zakona, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina i četiri mjeseca. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da se ista ne temelji samo na iskazima svjedoka koji su se izjašnjavali o inkriminiranim događajima (prvenstveno se misli na radnje kojima je apelant učinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) navedenog zakona, jer se žalba gotovo isključivo odnosi na taj stvarni i pravni dio pobijane presude), već i na drugim dokazima (zapisnik o obdukciji leša oštećenog, biološko vještačenje i navodi vještaka neuropsihijatra). Također, Vrhovni sud je istakao da je, dakle, nanošenjem brojnih povreda oštećenom među kojima su i one u predjelu glave od kojih je oštećeni i umro, apelant u objektivnoj strukturi krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) predmetnog zakona uspostavio uzročnu vezu između radnje i takve posljedice. Radi toga, Vrhovni sud je naglasio da apelantov branitelj u žalbi zastupa pogrešno shvatanje, da se s obzirom na okolnost da oštećeni nakon zadobijanja povreda nije odmah umro radi o dobrovoljnom odustanku od učinjenja navedenog krivičnog djela i da je učinjeno krivično djelo teške tjelesne povrede kvalifikovane smrću iz člana 172. stav 5. u vezi sa stavom 1. navedenog zakona. Na kraju, Vrhovni sud je konstatovao da se po mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju očigledno nije radilo o dobrovoljnom odustanku od učinjenja krivičnog djela, jer je apelant prvo šank stolicom, a onda rukama i nogama oštećenom zadao brojne povrede uključujući i one u predjelu glave od kojih je oštećeni umro. Konačno, Vrhovni sud je ukazao na to da navedeno jasno pokazuje da je apelant postupao sa namjerom da liši života oštećenog preduzimajući inkriminirane radnje predmetnog krivičnog djela i za koje je pobijanom presudom oglašen krivim, te da kako je navedena posljedica i nastupila, to se ne može raditi o dobrovoljnom odustanku od njegovog učinjenja.
3. AP-1963/12
Edin Begtašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 25. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 005040 11 Kžk od 29. februara 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od devet godina. Apelant je dopunio apelaciju 7. januara 2013. godine. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz svega navedenog proizilazi da je nesporno da je apelant bio svjestan da ubadajući oštećenog tri puta nožem u predio grudnog koša istog može usmrtiti, a što je i htio, odnosno da je kritične večeri postupao sa direktnim umišljajem i u prekoračenju granica nužne odbrane. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su se na način kako je utvrđeno, u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 23. stav 3. predmetnog zakona, te da je zato taj sud, u izreci presude, činjenični opis iz optužnice, prilagodio toj pravnoj kvalifikaciji, na način kako to proizilazi iz izreke presude. Isto tako, Vrhovni sud je konstatovao da je taj sud pri odmjeravanju kazne apelantu, u skladu sa odredbom člana 49. navedenog zakona, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća. Najzad, Vrhovni sud je naglasio da je taj sud našao da je s obzirom na sve navedeno izrečena kazna zatvora u trajanju od devet godina, srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta, te da će se s njome ostvariti svrha kažnjavanja iz odredbe člana 42. pomenutog zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-772/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, nediskriminacija, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić