Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-986/12 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine i drugi)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-986/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 011249 11 Gž od 16. januara 2012. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 008329 10 Gž od 13. juna 2012.

godine;

VETERINARSKA STANICA a.d. Novi Grad , protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000513 11 Rev od 13.

septembra 2012. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 003869 11 Rev od 18. septembra 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-986/12 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Krešić & Bojan Krešić“ Čapljina, podnio je 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 011249 11 Gž od 16. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezan apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete koju je neosiguranim motornim vozilom prouzročilo određeno lice, na motornom vozilu tužiteljice, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je odgovornost sudionika predmetne prometne nezgode bila u omjeru 50:50, te je stoga apelant obavezan da nadoknadi tužiteljicu štetu u određenom novčanom iznosu s obzirom na navedeni omjer odgovornosti.

2. AP-3118/12 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 27. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 008329 10 Gž od 13. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužitelja i obavezan apelant, kao drugotuženi, da prvotužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete na vozilu, te da tužiteljima isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa u odnosu na nematerijalnu štetu, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženog u cijelosti. U toku postupka je utvrđeno da vozilo, kojim je upravljalo određeno lice koje je skrivilo predmetnu saobraćajnu nezgodu, u vrijeme nezgode nije bilo osigurano, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, a apelant obavezan da nadoknadi štetu tužiteljima u skladu sa članom 16. stav 1. tačka 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.

3. AP-3842/12 VETERINARSKA STANICA a.d. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000513 11 Rev od 13. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi koristio stan u apelantovom vlasništvu, po valjanom pravnom osnovu, koji je naknadno otpao. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da je apelantovo potraživanje za period do 18. septembra 2005. godine zastarjelo. Nadalje, apelantu nije pripadalo pravo na naknadu štete ni za period od 2005. godine do 14. marta 2008. godine, jer je tuženi koristio stan po valjanom pravnom osnovu i nije prihvatio odluku kojom je utvrđena zakupnina za korištenje predmetnog stana za lica koja nisu bila u službi kod apelanta. Za preostali period, apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

4. AP-4330/12 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 003869 11 Rev od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (za fizičke bolove, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljeni strah) i na ime naknade materijalne štete (za uništeni automobil, za uništenu odjeću i obuću i za izgubljenu zaradu za vrijeme liječenja). Nadalje, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa u odnosu na naknadu nematerijalne štete, materijalne štete (za uništeni automobil i za uništenu odjeću) i u dijelu naknade materijalne štete po osnovu izgubljene zarade, te je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev koji se odnosio na troškove liječenja i na izgubljenu zaradu zbog umanjenja radne sposobnosti – doživotnu rentu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant obavezan da tužitelju djelomično nadoknadi predmetnu štetu u skladu sa odredbom člana 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-986/12.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-986/12 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio