Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3530/11 (A. Š.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Legitimno očekivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3530/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine u predmetu broj AP 3530/11, rješavajući apelaciju Atifa Šatora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbija se kao neosnovana apelacija Atifa Šatora podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045820 09 Gž od 15. juna 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045820 08 P od 30. aprila 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Atif Šator (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Kovač, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 045820 09 Gž od 15. juna 2011. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 045820 08 P od 30. aprila 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 045820 08 P od 30. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stan u ulici Nahorevska broj 62 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) njegov jedini dom, pa se «u smislu člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kao korisnikom ima smatrati i član stanarskog prava ili prava korišćenja koji zajedno sa njim žive, ili su prestali živjeti ali su korisnici stana i to [apelant] i njegova porodica», da u smislu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) apelantu pripada pravo da nesmetano koristi predmetni stan zajedno sa svojom porodicom, te se da se naloži tuženom M.B. da odmah dozvoli apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva da usele i nastave mirno i zakonito koristiti predmetni stan kao apelantov jedini dom, a da tuženi iseli iz predmetnog stana koji koristi bez ikakvog pravnog osnova i isti preda u posjed apelantu slobodan od ljudi i stvari.
3. U obrazloženju presude je navedeno da iz provedenih dokaza u toku postupka proizilazi da apelant nije učestvovao u upravnom postupku prenosa stanarskog prava sa njegovog umrlog oca Asima Šatora, niti je u toku tog postupka pokušavao utvrditi i regulisati svoj status u odnosu na predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva ili kao korisnik istog, a u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, Općinski sud je konstatovao da apelant nije dokazao da je maćehi Vasviji Šator osporavao otkup spornog stana u postupku otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo odnosno da je osporavao ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Po mišljenju Općinskog suda, iz navedenog proizilazi da apelant nije koristio pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju u cilju zaštite svog prava koje je istakao tek u predmetnom postupku, a koja predstavljaju efektivna pravna sredstva prema standardima Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega se neosnovano pozvao na povredu prava na dom, s obzirom da je prethodno propustio koristiti ta pravna sredstva. Općinski sud je zaključio da činjenica koju apelant ističe, da je u kontinuitetu prije izbijanja ratnih dejstava živio u stanu i da mu je to bio dom, a što dokazuje uvjerenjem o kretanju – prijava prebivališta od nadležnog MUP-a, u suprotnosti sa iskazom samog apelanta i sa Presudom Osnovnog suda u Sarajevu broj P-3818/88 od 21. novembra 1989. godine. Dakle, po mišljenju Općinskog suda apelant u toku postupka nije dokazao da je predmetni stan bio njegov dom i da je kontinuirano živio u istom i bez svoje krivnje stan napustio, konstatujući da iz provedenih dokaza (apelantovog iskaza i iskaza svjedoka N.H.) proizilazi da je apelant živio kod punca 2-3 godine, gdje je zasnovao svoj dom. Shodno naprijed navedenom, ocijenio je da u konkretnom slučaju nema povrede prava na dom. Pored toga, zaključio je da apelant neosnovano ističe da je tuženi bez pravnog osnova u predmetnom stanu, s obzirom da iz provedenih dokaza neosporno proizilazi da je tuženi po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1. U skladu sa navedenim, Općinski sud je ocijenio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 045820 09 Gž od 15. juna 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu koju je apelant podnio protiv presude Općinskog suda i potvrdio tu presudu.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud u svojoj presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile i izvele na glavnoj raspravi, da sadržaj isprava i izjava na raspravnim zapisnicima odgovara navodima tih dokaza u obrazloženju presude, te da je taj sud provedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je samo privremeno napustio predmetni stan zbog ratnih dejstava i granatiranja, a koje je temeljio na činjenici da je od rođenja prijavljen na adresi tog stana i da mu je to jedini dom. U vezi sa tim, istakao je da iz stanja spisa, kao i iz navoda žalbe proizilazi da su apelant i njegova supruga u predmetu P-3818/88 kao tužitelji protiv tužene Vasvije Šator, apelantove maćehe pravosnažnom presudom Općinskog suda u Sarajevu odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se utvrdi da im pripada pravo korištenja jedne sobe uz upotrebu kuhinje i kupatila u predmetnom stanju na kojem je tužena nosilac stanarskog prava i da se naloži tuženoj da im omogući nesmetano korištenje navedenih prostorija. Nadalje sud je naveo da su neosnovani i kontradiktorni navodi žalbe kojima apelant čini nespornim da je predmetni stan otkupila njegova maćeha, a kojoj kao zakonitoj supruzi njegovog oca nije osporavao otkup stana, kao i da da nije učestvovao u upravnom postupku prenosa stanarskog prava sa umrlog oca jer je njegova maćeha na njoj znan način prenijela na sebe stanarsko pravo, što on nije ni znao. Shodno navedenom, i po mišljenju Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev je neosnovan u cjelosti iz razloga koje je naveo prvostepeni sud.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vezano za navodne povrede prava na dom, apelant smatra da je redovni sud pogrešno interpretirao provedene dokaze, pogrešno tumačio član 8. Evropske konvencije i da je pogrešno utvrdio da predmetni stan nije apelantov jedini dom. Apelant tvrdi da je predmetni stan njegov jedini dom i da uslijed izbijanja ratnih dejstava morao napustiti predmetni stan bez svoje krivice jer je bio oštećen i da je tih razloga otišao da živi kod punca samo privremeno. Takođe tvrdi da se u presudi nebitno navodi da apelant nije osporavao predniku tuženog da otkupi predmetni stan.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Apelant osporava presude redovnih sudova, smatrajući da je istim povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se predmetni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano imovinsko pravo na spornom stanu, s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka. Također, apelant nije mogao imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu, budući da nije učestvovao u upravnom postupku prenosa stanarskog prava sa njegovog umrlog oca Asima Šatora, niti je u toku tog postupka pokušavao utvrditi i regulisati svoj status u odnosu na predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva ili kao korisnik istog. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelant dalje smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na poštivanje doma, Ustavni sud ukazuje da je i ranije u brojnim odlukama ukazao da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koji apelant već ima, a ne pravo na sticanje doma. Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano pravo na dom na predmetnom stanu, s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka. Stoga je očigledno da se odredbe člana 8. Evropske konvencije ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, jer apelant nema konstituisano pravo na dom na predmetnom stanu, kako bi stekao pravo na zaštitu postojećeg «doma» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić