Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-296/14 (M. S)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Miješanje u imovinu
- Stanovi JNA
- Propisano zakonom
- Upravni spor
- Proporcionalnost
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-296/14
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 296/14, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević. sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. S.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantici, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. S (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Petrovaradina, Republika Srbija, podnijela je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000475 10 Uvl od 21. februara 2011. godine, Presude Suda BiH broj S1 3 U 000475 08 U od 6. oktobra 2010. godine i Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) broj R-522-723-1/1-01-75-110/05 od 14. septembra 2006. godine. Također, apelantica je, 16. aprila 2014. godine, Ustavnom sudu podnijela zahtjev za prioritetno odlučivanje o podnesenoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Predsjednica Ustavnog suda je, na osnovu člana 25. stav 3. Pravila Ustavnog suda, usvojila apelantičin zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine (smatrajući ga nadležnim u smislu odredaba člana 12. stav 1. al. 15. i 16. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine u kontekstu obaveza proisteklih iz Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma) i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, zatraženo je 30. aprila 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Suda BiH su, 22. maja 2014. godine, zatražene dodatne informacije.
1 „Službeni glasnik BiH“ br. 42/03, 26/04, 42/04, 45/06, 88/07, 35/09, 59/09, 103/09, 87/12 i 6/13.
4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju i tražene informacije 14. i 23. maja 2014. godine. Služba i Federalno pravobranilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 16. maja godine, dok je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dostavilo obavijest 22. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Zajednica stanovanja JNA – Stručna služba pri VP 3945-27, s jedne strane i apelantičin suprug, kao nosilac stanarskog prava, s druge strane, zaključili su 22. januara 1990. godine Ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Aleja Bosne Srebrne broj 3/16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U članu 3. ovog ugovora je konstatirano da će stan nosilac stanarskog prava koristiti s članovima svog domaćinstva, i to apelanticom – suprugom i dva sina.
7. Odlukom Komisije broj 522-723-1/1 od 9. jula 2002. godine utvrđeno je da je apelantičin suprug S. M. 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na tom stanu.
8. Odlukom Komisije broj 522-723-1/1-01-75/04 od 28. decembra 2004. godine usvojen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) za ponovno razmatranje odluke Komisije od 9. jula 2002. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantičinog supruga S. M za povrat stana u posjed, a Odluka Komisije broj 522-723-1/1 od 9. jula 2002. godine stavljena van snage.
9. Apelantičin suprug je podnio zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 522- 723-1/1-01-75/04 od 28. decembra 2004. godine koji je Odlukom Komisije broj R-522-723-1/1-75- 110/05 od 14. septembra 2006. godine odbijen kao neosnovan.
10. Apelantičin suprug je 6. oktobra 2010. godine preminuo (Izvod iz Matične knjige umrlih broj 00473616 od 8 oktobra 2010. godine).
Postupak okončan osporenom presudom
11. Sud BiH je Presudom broj S13 U 000475 08 U od 6. oktobra 2010. godine, donesenom u upravnom sporu po tužbi apelantičinog supruga, protiv Odluke tužene Komisije broj R-522-723- 1/1-75-110/05 od 14. septembra 2006. godine (kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantičinog supruga S. M. za ponovno razmatranje odluke Komisije) tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je Komisija Odlukom broj 522-723-1/1 od 9. jula 2002. godine uvažila zahtjev apelantičinog supruga od 12. novembra 1998. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana i da je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu pripada pravo da stupi u posjed predmetnog stana u skladu s članom 1. Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nadalje je navedeno da je ta odluka stavljena van snage Odlukom Komisije broj 522-723-1/1-01-75/04 od 28. decembra 2004. godine, kao i da je tom odlukom konačno odbijen zahtjev apelantičinog supruga za vraćanje stana u posjed. Dalje je navedeno da je apelantičin suprug podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije, te da je taj zahtjev Odlukom broj R-522-723-1/1-75-110/05 od 14. septembra 2006. godine odbijen kao neosnovan.
12. Sud BiH je istakao da je, ispitujući pravilnost i zakonitost osporenih odluka, utvrdio da je tužena pravilno odbila zahtjev za ponovno razmatranje svoje odluke od 28. decembra 2004. godine, jer apelantičin suprug nije ponudio nove dokaze koji nisu razmatrani prilikom donošenja odluke od 28. decembra 2004. godine. Navedeno je da ni u tužbi nije navedeno da su uz prijedlog za ponovno razmatranje odluke Komisije podneseni novi dokazi, pa je, stoga, i prema stavu Suda BiH tužena pravilno odlučila da nisu ispunjeni uvjeti propisani Pravilnikom o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica za ponovno razmatranje odluke kojom je konačno odbijen zahtjev apelantičinog supruga za vraćanje u posjed predmetnog stana.
13. Dalje, u odnosu na Odluku Komisije od 28. decembra 2004. godine, Sud BiH je istakao da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je zahtjev odbijen zato što je u postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U tom postupku je, kako je dalje obrazložio Sud BiH, sa sigurnošću utvrđena činjenica da je apelantičin suprug, nakon 19. maja 1992. godine, ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, pa da se, stoga, ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Ovaj zaključak tužene je, i prema ocjeni Suda BiH, pravilan, jer se zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim je navedeno da iz podataka u spisu proizlazi da je apelantičinom suprugu - profesionalnom vojnom licu, Naredbom broj 103-55 komandanta I Armije od 6. septembra 1994. godine, prestala služba u Vojsci Jugoslavije. Stoga, kako se navedeno u presudi, neosnovano u tužbi tvrdi da apelantičin suprug ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana.
14. Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje osporene Presude Suda BiH broj S13 U 000475 08 U od 6. oktobra 2010. godine, koji su podnijeli punomoćnici apelantičinog supruga, Upravno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 3 U 000475 10 Uvl od 21. februara 2011. godine, zahtjev odbilo. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH, cijeneći pravilnost i zakonitost odluke kojom je odbijen zahtjev apelantičinog supruga za vraćanje u posjed predmetnog stana od 28. decembra 2004. godine, odluku ocijenio kao pravilnu i zakonitu i o tome naveo prihvatljive razloge. Navedeno je da je u prvostepenom sudskom postupku utvrđeno da je zahtjev za vraćanje u posjed stana odbijen, jer je u postupku pred Komisijom utvrđeno da apelantičin suprug nije ispunjavao uvjete propisane odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, s obzirom da je propisano, prema članu 3.a citiranog zakona, da stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. ostao u službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama izvan BiH, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u FBiH, osim ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj od zemalja izvan bivših granica SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Pored toga, Apelaciono vijeće je istaklo da iz stanja u spisu proizlazi da apelantičin suprug nije dokazao da je zaključio bilo kakav kupoprodajni ugovor stana niti da je priložio dokaze o isplatnim dokumentima povodom navodne isplate kupoprodajne cijene.
15. Ustavni sud konstatuje da je apelantica 3. decembra 2010. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S13 U 000475 08 U od 6. oktobra 2010. godine, povodom koje je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti broj AP 5434/10 od 20. decembra 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Tom odlukom je, kao preuranjena, odbačena podnesena apelacija jer je utvrđeno da je postupak po zahtjevu za preispitivanje osporene presude u toku.
16. Također Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Suda BiH proizlazi da je apelantica 4. novembra 2010. godine dotadašnjim punomoćnicima otkazala punomoć za zastupanje i o tome obavijestila Sud BiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica naglašava da je sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su ona i njen umrli suprug državljani BiH. Navodi da njen suprug nije učestvovao ni u kakvim vojnim operacijama protiv BiH. Ističe da nisu riješili stambeno pitanje ni u Republici Srbiji niti u BiH. Opisuje hronologiju više postupaka koji su vođeni povodom predmetnog stana te naglašava da su joj zbog ne vraćanja u posjed tog stana povrijeđena navedena ljudska prava. Apelantica također navodi da, kao izbjeglica, živi u privremenom smještaju u bivšoj kasarni u Petrovaradinu na osnovu ugovora o zakupu koji se produžava jednom godišnje, o čemu je priložila dokaze. Poziva se i na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), i to predmet Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04 objavljena na www.mhrr.gov.ba – u daljnjem tekstu presuda Đokić protiv BiH). Apelantica je predložila da se njena apelacija usvoji i utvrdi kršenje navedenih prava, te da se donese odluka kojom će joj se omogućiti povrat u posjed predmetnog stana, ili da joj se, u nemogućnosti povrata, isplati kompenzacija u visini tržišne vrijednosti stana (1.000,00 eura po m²).
b) Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH je istakao da u konkretnom predmetu nema kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S tim u vezi je navedeno da je Sud BiH svoje odluke donio uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava.
19. Federalno pravobranilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana, te da nije bilo kršenja ljudskih prava u postupku pred Sudom BiH.
20. Služba je istakla da je apelacija nedopustiva i da su osporene odluke pravilne i zasnovane na zakonu. Dalje je Služba istakla da je u redovnom postupku utvrđeno da apelantičinin suprug nije izbjeglo i raseljeno lice jer je nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH, te da stoga nema pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana.
21. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine je obavijestilo Ustavni sud da oni nisu nadležni niti se smatraju učesnikom u postupku pred Ustavnim sudom. Istakli su da je na prijedlog Vijeća ministara BiH i vlada entiteta Predsjedništvo BiH 13. februara 2013. godine imenovalo Komisiju koja, kako je navedeno u odgovoru, prema njihovim saznanjima, nije počela sa radom.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:
Član 3. st 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu."
VI. Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000475 10 Uvl od 21. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. decembra 2013. godine a apelaciju je podnijela 20. januara 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
27. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
VII. Meritum
28. Apelantica ukazuje da su joj osporenim odlukama Suda BiH i Komisije povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također ukazuje i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na osporavanje zakonitosti odluka kojima joj je (indirektno - putem njenog supruga), kao sunosiocu stanarskog prava, uskraćeno pravo na povrat tzv. vojnog stana koji je dodijeljen njenom suprugu prije izbijanja ratnih dejstava i za koji je 1990. godine zaključen ugovor o korištenju stana, dakle, na kojem je njen suprug imao status nosioca stanarskog prava, ali nije zaključen pravno obavezujući ugovor o njegovom otkupu.
32. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je istakao kako smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da niti organi uprave, niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).
33. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelantičin suprug bio nosilac stanarskog prava na tom stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, odnosno da se apelantica u smislu relevantnih odredbi ZSO smatra sunosiocem stanarskog prava, te da apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantičinog prava na imovinu, kada su javne vlasti apelantici, miješanjem u njenu imovinu, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da se njeno predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu.
34. U vezi sa stavovima iz navedene odluke, Ustavni sud je uočio da u konkretnom predmetu ni Komisija, ni Sud BiH nisu utvrđivali činjenicu da li je apelantičin suprug, nakon napuštanja prijeratnog stana, stekao ili nije stekao i novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da ona ni njen suprug nisu stekli novo stanarsko pravo ni u Republici Srbiji ni u BiH, te da ona sa svojim sinom živi u stanu za koji svake godine obnavlja ugovor o zakupu, dakle da nisu trajno riješili svoje stambeno pitanje.
35. U vezi s tim Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH koja će, odlučujući o apelantičinom zahtjevu, utvrditi da li su apelantičin suprug ili ona, nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
36. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta, povodom postupka povrata „vojnog“ stana na kojem je apelantica stekla stanarsko pravo prije izbijanja ratnih sukoba, došlo do kršenja prava na imovinu, jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi sa ispunjenjem uvjeta da mu stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanticu stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantičine imovine i zahtjeva javnog interesa.
Ostali navodi
37. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantičinog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje apelantičinog doma te navode o diskriminaciji.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantičinu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uvjeta da joj njeno predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanticu stavili prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantičine imovine i zahtjeva javnog interesa.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić