Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1041/11 (Zajednica etažnih vlasnika ulica Srpska br. 77 i 79 Banjaluka)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1041/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1041/11, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika ulica Srpska br. 77 i 79 Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zajednice etažnih vlasnika ulica Srpska br. 77 i 79 Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 051643 10 Gz od 29. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 051643 06 P O od 5. marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zajednica etažnih vlasnika ulica Srpska br. 77 i 79 Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Davorin Reljić, podnijela je 25. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051643 10 Gz od 29. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 051643 06 P O od 5. marta 2010. godine. Apelantkinja je 8. juna 2012. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od tuženih JZD „Dom zdravlja“ Banjaluka i OŠ „Sveti Sava“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotužena), druga strana u postupku, te od Sanje Preradović-Marić i Miroslava Popržena, umješača u redovnom postupku (u daljnjem tekstu: umješači ili umješač S. P. M. i umješač M. P.) zatraženo je 24. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, prvotuženi i punomoćnik umješača su dostavili odgovore na apelaciju 4. novembra 2013. godine. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 ranije važećih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 17. marta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Osnovni sud je, odlučujući o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu protiv tuženih, koje je zastupao Đorđe Marić, advokat iz Banjaluke, nakon okončanog postupka u kom su učestvovali i umješači na strani tuženih (koje je takođe zastupao Đorđe Marić, advokat iz Banjaluke), 5. marta 2010. godine donio Presudu broj 71 0 P 051643 06 P. Tom presudom odbija se kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženim da uklone izvor opasnosti na taj način što će porušiti 3. sprat nadzidan iznad posljednjeg 2. sprata, te da uklone kompletan materijal. Apelantkinja je obavezana da drugotuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 5.089,90 KM.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelantkinja u tužbi od 17. oktobra 2000. godine navela da su tuženi u toku 2000. godine dobili odobrenje za građenje od nadležnog upravnog organa Grada Banjaluka kojim je odobrena izgradnja (nadziđivanje) 3. sprata na zgradi u ulici Srpska br. 77 i 79 (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada). Navedeno je da je apelantkinja u tužbi istakla da nadziđivanje na predmetnoj zgradi predstavlja opasnost za život i zdravlje ljudi – stanara te zgrade, s obzirom na to da je zgrada izgrađena odmah poslije II svjetskog rata, da je popucala usljed zemljotresa, te da nadziđivanje predstavlja opterećenje za kompletnu konstrukciju zgrade i da prijeti opasnost da se kompletna zgrada sruši. Navedeno je da su tuženi u odgovoru na tužbu osporili tužbeni zahtjev, te da su istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije, budući da su oni svoje pravo prenijeli na svoje radnike (umješače), koji su investitori pomenutih stanova, a koji su u parničnom postupku učestvovali na strani tuženih. Takođe je navedeno da je drugotužena u odgovoru na tužbu istakla i prigovor nedostatka aktivne legitimacije osporavajući tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je u izvještaju Instituta za ispitivanje materijala navedeno da je nosivost tla na kom je izgrađena predmetna zgrada veća od potrebne, te da je čvrstoća betona ugrađena u podument zgrade zadovoljavajuća.

8. Dalje, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li novoizgrađeni sprat na predmetnoj zgradi predstavlja izvor opasnosti. S tim u vezi, Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su tuženi, u skladu sa odredbama Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju prostorija u stanove, a po osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) ostvarili prvenstveno pravo pretvaranja, odnosno nadziđivanja tavanskog prostora na predmetnoj zgradi, radi izgradnje stanova (u daljnjem tekstu: sporni stanovi). Osnovni sud je naveo da su sporni stanovi dodijeljeni radnicima tuženih, odnosno umješačima. Takođe, utvrđeno je da su tuženi, u skladu sa tada važećim Zakonom o uređenju prostora, od Grada Banjaluka dobili odobrenje za građenje, odnosno adaptaciju postojećeg tavanskog prostora i da su predmetna rješenja poništena nakon izvršene izgradnje spornih stanova. Pri tome, Osnovni sud je istakao da iz iskaza apelantkinjinog zakonskog zastupnika proizilazi da su radovi (nadogradnja) na predmetnoj zgradi započeti u 2000. godini i izvršeni pretežno, te da tuženi nemaju nikakva odobrenja za građenje, odnosno da su ih imali ali da su im poništena.

9. Sem toga, Osnovni sud je naveo da je umješač M. P. u svom iskazu naveo da je zaposlen kod drugotužene, da je izgradnju stana finansirao od ušteđevine i kredita i da je u stan uselio 28. avgusta 2003. godine. Navedeno je da je ovaj svjedok istakao da u njegovom stanu nema nikakvih oštećenja, te da je građevinska dokumentacija glasila na drugotuženu, ali i da on u pogledu izgradnje nema nikakvih obaveza prema drugotuženoj. Dalje, Osnovni sud je naveo da je umješač S. P. M. izjavila da je zaključila ugovor o prenosu prava i obaveza u izgradnju i investiranju (nadogradnji) u ulici Srpska broj 79, te da je stan izgrađen njenim finansijskim sredstvima i da je ona vlasnik stana u kom i stanuje još od 2000. godine. Navedeno je da je i ova svjedokinja potvrdila da je imala svu potrebnu dokumentaciju za nadogradnju ali da je ta dokumentacija kasnije poništena. Dalje, Osnovni sud je naveo da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, koji je u toku postupka i saslušan, utvrđeno da nadograđeni dio objekta ne zadovoljava standarde građenja u područjima sa izuzetno osjetljivim seizmološkim efektima, da konstrukcija objekta, kako vertikalna, tako i horizontalna, ima takav stepen mekoće da zemljotres i sa 7 stepeni Merkalijeve skale može dovesti do opasnosti za stanare, da postojeća međuspratna konstrukcija objekta, koja je drvena, ne dozvoljava bilo kakvo dodatno opterećenje, te da postoji opasnost od havarije usljed dejstava zemljotresa.

10. Osnovni sud je istakao da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev zasnovala na odredbama člana 156 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da svako može od drugog da zahtijeva da ukloni izvor opasnosti od kog prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, te da sud može, radi sprečavanja nastanka štete, da naloži uklanjanje izvora opasnosti, a na trošak držaoca, što znači da svako može od onog ko drži izvor opasnosti da zahtijeva da takav izvor ukloni, a pod uslovom da njemu ili nekom prijeti određena šteta. Dovodeći u vezu apelantkinjin tužbeni zahtjev sa sprovedenim dokazima, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da zbog nadziđivanja i adaptacije postojećeg tavanskog prostora na predmetnoj zgradi, zbog neadekvatno izvedenih radova u smislu adaptacije već postojećeg građevinskog objekta, to jest zgrade koja je nadziđivana, prijeti opasnost, kako za stanare ranijeg objekta, tako i opasnost za stanare nadzidanog dijela, a opasnost može da nastane u obliku rušenja cjelokupnog objekta, a u slučaju dejstva zemljotresa. Iako je mogućnost zemljotresa hipotetička, kako je dalje istakao Osnovni sud, on prihvata nalaz i mišljenje vještaka da dograđeni dio predstavlja izvor opasnosti zbog seizmološkog područja na kom se nalazi Banjaluka, a što je, prema mišljenju Osnovnog suda, opštepoznata činjenica.

11. Međutim, Osnovni sud je istakao da nije mogao da udovolji apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, te naloži uklanjanje izvora opasnosti jer je zaključio da je „promašena“ pasivna legitimacija, odnosno da su istaknuti prigovori tuženih o nedostatku pasivne legitimacije osnovani, te da od tuženih ne može da se zahtijeva uklanjanje izvora opasnosti. Naime, kako je pojasnio Osnovni sud, iz sprovedenih dokaza proizilazi da tuženi nisu ni vlasnici a ni držaoci odnosno posjednici spornih stanova. Osnovni sud je istakao da je tačno da su se tuženi obraćali nadležnim organima, kako Republičkoj upravi Banjaluka, tako i Gradu Banjaluka, za utvrđivanje prvenstvenog prava nadziđivanja i pretvaranja postojećeg tavanskog prostora u stambeni prostor i da je aktom nadležne Republičke uprave utvrđeno to pravo u njihovu korist i da je izdata građevinska dozvola upravo njima kao investitorima, ali, prema mišljenju Osnovnog suda, vlasnici spornih stanova su umješači, što je utvrđeno na osnovu sprovedenih dokaza. Pri tome, kako je istakao Osnovni sud, među parničnim strankama nije sporno da su umješači u posjedu spornih stanova. Prema mišljenju Osnovnog suda, oni su, u skladu sa članom 22 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, postali vlasnici spornih stanova jer su svojim radom i svojim materijalom izgradili sporne stanove. Budući da su umješači i vlasnici i to vanknjižni i posjednici odnosno držaoci stanova, to je, prema stavu Osnovnog suda, apelantkinja mogla samo od njih tražiti uklanjanje izvora opasnosti jer to tako proizilazi iz stava 2 člana 156 ZOO-a, budući da, prema zaključku Osnovnog suda, uklanjanje izvora opasnosti može da se zahtijeva samo od onog ko posjeduje takav izvor. Dalje, u pogledu odluke o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da ju je zasnovao na odredbama člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je obavezao apelantkinju da drugotuženoj na ime troškova postupka isplati ukupan iznos od 5.089,90 KM.

12. Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 051643 10 Gz od 29. decembra 2010. godine kojom je apelantkinjinu žalbu djelimično uvažio i odluku o troškovima postupka preinačio tako što je apelantkinja obavezana da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 5.089,90 KM, dok je u preostalom dijelu odbio apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je ponovio da je predmet spora u ovoj parnici apelantkinjin zahtjev da se naloži tuženim da uklone izvor opasnosti u predmetnoj zgradi, odnosno da sruše dograđene sporne stanove i uklone materijal. Okružni sud je istakao da iz sprovedenih dokaza proizilazi da su tuženi, u skladu sa odredbama Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju prostorija u stanove, a po osnovu rješenja Republičke uprave, ostvarili prvenstveno pravo pretvaranja odnosno nadziđivanja tavanskog prostora u predmetnoj zgradi radi izgradnje stanova koji su dodijeljeni radnicima tuženih i to umješačima; da su tuženi, u skladu sa tada važećim Zakonom o uređenju prostora, od Grada Banjaluka dobili odobrenje za građenje, odnosno adaptaciju postojećeg tavanskog prostora i da su ta rješenja poništena nakon izgradnje stanova. Također je navedeno da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su sporni stanovi u posjedu umješača kao i da su umješači vanknjižni vlasnici tih stanova. Sem toga, utvrđeno je da dograđeni stanovi predstavljaju opasnost, kako za stanare dograđenih stanova, tako i za stanare koji žive od ranije u objektu koji je dograđen, jer postoji prijetnja da u slučaju zemljotresa od 7 stepeni Merkalijeve skale dođe do rušenja.

14. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje je ponovio Okružni sud, Osnovni sud je pravilno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih jer uklanjanje izvora opasnosti može da se zahtijeva od držaoca, odnosno posjednika stanova, tj. od umješača, te da je, u skladu sa odredbama člana 156 stav 2 ZOO-a i člana 22 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pravilno odlučio kada je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Okružni sud je istakao da iz sadržine odredbi člana 156 ZOO-a proizilazi da je pasivno legitimisan posjednik izvora opasnosti, odnosno lice koje obavlja djelatnost od koje prijeti opasnost štete. S tim u vezi je istakao da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora, odnosno pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani učesnici – subjekti materijalnopravnog odnosa iz kog je parnica nastala. Iz činjeničnog utvrđenja Osnovnog suda, kako je naglasio Okružni sud, proizilazi da su posjednici izvora opasnosti umješači, te da slijedom toga tuženi nisu u materijalnopravnom odnosu prema apelantkinji jer nisu posjednici izvora opasnosti, za čiju zaštitu je pokrenuta parnica.

15. Nasuprot tome, kako je dalje zaključio Okružni sud, osnovani su apelantkinjini žalbeni prigovori da su troškovi parničnog postupka previsoko odmjereni. Navedeno je da je drugotužena tražila troškove postupka u iznosu od 9.389,25 KM, te, s obzirom na to da je uspjela u parnici, pripada joj pravo na naknadu troškova parničnog postupka koji je imala u toku parnice, a koji su bili potrebni za vođenje parnice. Kako je drugotuženu zastupao punomoćnik koji je advokat, pripada joj pravo na troškove zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05). Prema ocjeni Okružnog suda, drugotužena je imala neophodne troškove koji se odnose na zastupanje punomoćnika iz reda advokata na pet održanih ročišta koji su, kako je navedeno u obrazloženju, u iznosu od 1.000,00 KM, za zastupanje na dva odgođena ročišta u iznosu od 200,00 KM, za sedam sati odsustva iz kancelarije 420,00 KM, za sastav žalbe od 9. marta 2005. godine iznos od 300,00 KM, na ime 25% paušala iznos od 480,00 KM, što je ukupno 2.400,00 KM. Navedeno je da drugotuženoj ne pripadaju troškovi za sastav četiri podneska, jer se njihova sadržina mogla iznijeti na ročištu, a ni za osam održanih rasprava, pet odloženih rasprava i trinaest sati odsustva iz kancelarije, zatim troškovi sastava dvije žalbe, jer je to suprotno stanju spisa. Okružni sud je naveo da drugotuženoj ne pripada ni PDV jer u spisu nema dokaza da je punomoćnik drugotužene obveznik PDV-a, a ni 50% za zastupanje više stranaka jer umješač nema svojstvo stranke. Slijedom toga, Okružni sud je istakao da je uz pravilnu primjenu odredbi člana 386 stav 1 i člana 387 ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, apelantkinjinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka.

16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 051643 11 Rev od 6. aprila 2012. godine odbacio apelantkinjinu reviziju. Vrhovni sud je naveo da je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 5.000,00 KM, a tu vrijednost apelantkinja nije mijenjala u toku postupka, te da sud nije provjeravao ovako označenu vrijednost spora niti joj je tuženi prigovarao. Sem toga, Vrhovni sud je istakao da je, s obzirom na materijalnopravna i procesnopravna pitanja koja se pokreću ovim spornom, zaključio da odlučivanje o apelantkinjinoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

17. Ustavni sud podsjeća na to da je, odlučujući o apelaciji koju je apelantkinja podnijela zbog dužine trajanja postupka, već odlučivao i donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 302/08 od 14. oktobra 2009. godine (objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio podnesenu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku i naložio Osnovnom sudu da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak. Takođe, tom odlukom je Ustavni sud naložio Vladi Republike Srpske da apelantkinji na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati iznos od 1.350,00 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja iznosi hronologiju postupka i navodi da je tumačenje materijalnog prava na način kako to rade redovni sudovi „neshvatljivo“. Naime, apelantkinja, između ostalog, ističe da je redovni sud utvrdio da su dozvole koje su tuženi dobili za izgradnju spornih stanova od nadležnih organa u upravnim postupcima poništene, te da stoga ni tuženi ni umješači ne mogu ostvariti bilo kakva prava u vezi sa izgrađenim stanovima. Smatra da bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, koji u članu 254 propisuje da se poništavanjem rješenja i proglašavanjem ništavim poništavaju sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Dalje, apelantkinja navodi da i Okružni sud u svojoj odluci konstatuje da su sve dozvole izdate tuženim a ne umješačima, te da, iako „trivijalno pominje“ Zakon o uređenju prostora, ipak ne navodi ni jedan član tog zakona prema kojem bi umješači mogli biti investitori i da li uopšte smiju biti u spornim prostorijama. Smatra da umješači ne bi smjeli ni ulaziti a kamoli boraviti, graditi i stanovati u spornim stanovima kada bi inspekcijski organi radili zakonito. Apelantkinja ističe da je u konkretnom slučaju materijalni propis na osnovu kog se stiče pravo gradnje i sama gradnja Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u društvenoj svojini, a taj zakon sud samo pominje ali nigdje ne pokušava na osnovu tog zakona da utvrdi da li je zakonito utvrđenje suda da tuženi – investitori nisu pasivno legitimisani nego bi to trebali biti umješači – fizička lica. Ističe da ovaj zakon ne dozvoljava prijenos prava građenja sa pravnog na fizičko lice. Stoga, apelantkinja smatra da i zbog navedenog razloga investitori ne mogu biti umješači nego isključivo tuženi. Samim tim, kako smatra apelantkinja, odnosno neprimjenjivanjem neophodnog materijalnog propisa, najgrublje se vrijeđa njeno pravo na pravično suđenje i to povredama odredaba ZPP jer apelantkinja tvrdi da je sud trebalo da primijeni čl. 61 i 66 ZPP, te da ga upozori na legitimaciju tuženih na način da se apelantkinja 10 godina drži u zabludi da je predala urednu tužbu u pogledu legitimacije tuženih. Apelantkinja tvrdi da je sud proizvoljnom primjenom i propuštanjem da utvrdi ko drži izvor opasnosti pod kontrolom i njime upravlja počinio grubi propust i povredu odredbi ZOO-a i propisa po osnovu kog je pokrenut spor. Okružni sud se pozvao samo na jedan član ZOO-a a ne cijeli zakon odnosno druge članove, te se s tim u vezi poziva na odredbe člana 174 stav 3 ZOO-a. Ističe da umješači po izričitom zakonskom propisu nisu osposobljeni niti su ovlašćeni da bilo šta grade, niti mogu biti investitori. Sem toga, apelantkinja tvrdi da su etažni vlasnici predmetne zgrade spriječeni da koriste zajedničke tavanske prostorije koje su pretvorene u sporne stanove i da su, između ostalog, izloženi stalnom izvoru opasnosti zbog koje može nastupiti katastrofa. Apelantkinja prigovara i odluci o troškovima postupka. Naglašava da je Okružni sud protivno pravilima postupka propustio da uoči da nije ni nastao bilo kakav trošak jer je fakturisanje usluge obavezno po zakonu i trošak nastaje tek kada je obavljena usluga i ispostavljena faktura naručiocu. Ističe da je drugotužena pravno lice, te da samim tim plaćanje fakture mora ići preko računa a advokat je dužan prije svega ispostaviti fakturu da bi do takvog plaćanja došlo. Navodi da nema dokaza da je između advokata i drugotužene nastao bilo kakav dužničko-povjerilački odnos niti da je iz takvog odnosa proistekao stvarni trošak.

b) Odgovor na apelaciju

19. Osnovni sud i Okružni sud su naveli da ostaju pri pravnim stavovima izraženim u odlukama koje su donijeli, te smatraju da ne postoji povreda prava na koju se apelantkinja poziva.

20. Prvotuženi je istakao da on sa predmetnim stanom nema ništa, te da je njegov posjednik, vlasnik i investitor umješač S. P. M.

21. Umješači su u svom odgovoru naglasili da je stvarni podnosilac apelacije Davorin Reljić a ne Zajednica etažnih vlasnika i da je 8. septembra 1999. godine kućni savjet dva ulaza u stambenoj zgradi 77 i 79 dao saglasnost da se izvrši pretvaranje tavanskog prostora u stambeni. Istakli su da je preduzeće „Glas Srpske“, u kom je zaposlen Davorin Reljić, takođe podnijelo zahtjev za nadogradnju na predmetnoj zgradi ali da je taj zahtjev odbijen, te da je potom Reljić zbog revolta podnio na desetine različitih inicijalnih podnesaka, tužbi, žalbi i prijava. Na ovaj način, kako je navedeno u odgovoru, apelantkinja zloupotrebljava prava i na razne načine ugrožava sve učesnike u postupku. Naglasili su da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantkinjina prava, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 396.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.

[ ]

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Zahtjev da se ukloni opasnost štete Član 156. st. 1. i 2.

(1)Svako može da zahtijeva od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.

(2) Sud će na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 051643 10 Gz od 29. decembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 3. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud konstatuje da se u postupku koji je meritorno okončan osporenom presudom Okružnog suda odlučivalo o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na uklanjanje izvora opasnosti rušenjem sagrađenih stanova, te uklanjanjem kompletnog materijala od porušenih stanova, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Dovodeći u vezu apelacione navode sa postavljenim tužbenim zahtjevom (koji nije mijenjan tokom postupka), Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom sporu nije odlučivalo o pravnoj valjanosti dokumentacije koju su izdali nadležni upravni organi u postupku nadogradnje, niti pravnoj valjanost ugovora koji su zaključeni između tuženih i umješača. Naime, u konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, apelantkinja dovodi u vezu pravnu valjanost navedene dokumentacije sa spornim pitanjem – da li su tuženi pasivno legitimisani, što je činjenično pitanje, te da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. Apelantkinja, dakle, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

33. Međutim, prema praksi Evropskog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, takođe, zaključio da je njegov zadatak da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

34. Što se tiče apelantkinjinih navoda o tome da su sudovi pogrešno usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da su apelantkinju držali u zabludi 10 godina i nisu je upozorili na urednost tužbe u pogledu legitimacije tuženih, Ustavni sud primjećuje da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da tuženi nisu pasivno legitimisani u konkretnom slučaju, te da nema ničega što bi ukazivalo na eventualnu proizvoljnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine). S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je pasivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava. Stvarna legitimacija (aktivna i pasivna) u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora, pa su u parnici stvarno legitimisani učesnici odnosa iz kog je parnica nastala. Ustavni sud ukazuje na to da od sposobnosti da se bude stranka u postupku (stranačke sposobnosti, član 291 stav l. ZPP na koju po članu 221 ZPP svaki sud pazi po službenoj dužnosti), koja ima karakter procesne pretpostavke, pitanje postojanja stvarne (aktivne i pasivne) legitimacije je od materijalnopravnog značaja i ove pojmove treba strogo razlikovati. Ovim izrazom (stvarna legitimacija) u nauci i praksi se označava subjektivni odnos stranke prema pravu za čiju zaštitu je parnica pokrenuta. Slijedom toga, tužilac je aktivno legitimisan ako je on nosilac nekog prava, tj. ako mu to pravo pripada po nekom materijalnopravnom propisu i obratno, tuženi je pasivno legitimisan ako je obveznik materijalnopravnog odnosa iz kog tužilac traži to svoje pravo. Stoga, budući da su u konkretnom slučaju tuženi istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je materijalnopravni prigovor, koji zahtijeva meritorno rješenje spora, tj. odluku o usvajanju ili odbijanju postavljenog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da se o njemu nije moglo rješavati kako apelantkinja navodi tokom trajanja predmetnog spora, nego samo u meritornoj odluci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 66 ZPP kojom su propisani slučajevi u kojima sud po službenoj dužnosti preduzima potrebne radnje radi otklanjanja nedostatka u tužbi. Naime, tim članom je propisano da će sud kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. Dakle, konkretnim odredbama je propisano da je sud dužan da preduzme radnje ka otklanjanju procesnih prepreka za vođenje parnice a ni u kom slučaju nije propisano da sud ukazuje strankama na osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se zasniva na materijalnopravnom odnosu stranaka u postupku od kog zavisi donošenje meritorne odluke. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi da je sud bio dužan da je upozori na urednost tužbe u pogledu legitimacije tuženih neosnovana.

35. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz primjenu odredbi člana 156 ZOO-a. Naime, redovni sudovi su utvrdili da tokom postupka apelantkinja nije dokazala da su tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa izvorom opasnosti budući da je utvrđeno da su umješači kao vanknjižni vlasnici i posjednici spornih stanova, čijom izgradnjom je došlo do potencijalne opasnosti, a ne tuženi, pa da stoga tuženi ne mogu biti pasivno legitimisani u sporu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 156 ZOO-a propisano da svako može da zahtijeva od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama, te da će sud (stav 2) na zahtjev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mjere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da, prema odredbama člana 2 ZPP, sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz tužbe ali je vezan za postavljeni tužbeni zahtjev u okviru kog je dužan da donese svoju odluku. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u postupku nije dokazala da su tuženi držaoci izvora opasnosti, te da se stoga njima ne može naložiti otklanjanje njenog izvora, odnosno rušenje spornih stanova. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama naveli jasna, detaljna i logična obrazloženja za primjenu relevantnog prava (konkretno ZPP i ZOO), u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te Ustavni sud nije mogao da zaključi da postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni prava u konkretnom slučaju.

36. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na pravično suđenje zbog odluke kojom je apelantkinja obavezana da drugotuženoj plati troškove postupka, Ustavni sud zapaža da je tužene i umješače tokom trajanja postupka zastupao advokat. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio prvostepenu odluku u dijelu koji se ticao naknade troškova postupka na način da je visinu određenu u prvostepenom postupku smanjio na iznos od 2.400,00 KM. U vezi s tim, Okružni sud je naglasio da je drugotužena tražila troškove postupka u iznosu od 9.389,25 KM, te da joj, s obzirom na to da je uspjela u parnici, pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka koje je imala u toku parnice, a koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Okružni sud istakao da je odredio troškove jer je drugotuženu zastupao punomoćnik, koji je advokat, ta da joj pripada pravo na troškove zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u smislu odredbi člana 387 stav 1, razmotrio koji su to troškovi koje je imala drugotužena, te da je primjenjujući važeću tarifu odredio iznos koji apelantkinja treba da plati, budući da je drugotužena u cjelosti uspjela u sporu.

37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je odredbama člana 386 stav 1 propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Ustavni sud naglašava i da je odredbama člana 387 ZPP propisano, između ostalog, da sud pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi uzima u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da u slučaju postojanja tarife za nagrade advokata ili za druge troškove, takve troškove odmjerava po tarifi. Dakle, dovodeći u vezu navedene odredbe s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je pravna pomoć drugotuženom putem punomoćnika advokata pružana tokom trajanja ovog postupaka, te da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata propisana visina nagrade advokata za pristup na ročište i druge radnje koje advokat u svojstvu punomoćnika preduzima u postupku. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, Okružni sud, imajući u vidu sadržinu relevantnih odredbi ZPP koje regulišu pitanje troškova postupka, koji prema eksplicitnoj zakonskoj odredbi (član 383 stav 2 ZPP) obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na naknadu, kao i odredbe Tarife za nagrade advokata ili za druge troškove, posmatrane u cjelini, obrazložio zašto je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio njihovu visinu u iznosu od 2.400,00 KM, smatrajući da su to bili nužni troškovi za vođenje parnice. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da se pokazuju neosnovanim apelantkinjini navodi da nije dokazano da je drugotužena imala troškove vezane za zastupanje. S obzirom na navedeno, nesporno je da je Okružni sud, u smislu navedenih standarda Evropskog suda i Ustavnog suda, ispoštovao obavezu da obrazloži svoju odluku o troškovima postupka koji pripadaju drugotuženoj u smislu navođenja jasnih i razumljivih razloga na kojim je zasnovao tu svoju odluku. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenog dijela presude Okružnog suda dato valjano obrazloženje na koji način je taj sud došao do iznosa koje je odredio za svaku od pojedinačno preduzetih radnji punomoćnika drugotužene. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenog prava u suštini svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, a što je Ustavni sud već detaljno ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženju odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, te o nalaganju apelantkinji da naknadi troškove postupka dali detaljne, jasne i logične razloge.

40. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1041/11 (Zajednica etažnih vlasnika ulica… | Sudska praksa | Aktio