Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-277/11 (M. H., S. Z. i I. N.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-277/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 277/11, rješavajući apelaciju M. H., S. Z. i I. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. H., S. Z. i I. N.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. H., S. Z. i I. N., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 002008 00 P od 11. marta 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. H., S. Z. i I. N. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, podnijeli su 19. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 002008 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 002008 00 P od 11. marta 2010. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 3649/10 od 13. oktobra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija apelanata koju su podnijeli 23. augusta 2010. godine protiv Rješenja Okružnog suda broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 77 0 P 002008 00 P od 11. marta 2010. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 - u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme donošenja navedene odluke, dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te učesnika u postupku Esada Bašića i Sabahudina Bašića (u daljnjem tekstu: tuženi) je 27. februara 2014. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor 27. marta 2014. godine, a Osnovni sud 10. marta 2014. godine. Vrhovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

5. Odgovori su dostavljeni apelantima 9. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su 13. juna 2000. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi smetanja posjeda na nekretninama pobliže opisanim u navodima tužbe.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj P-236/00 od 7. juna 2001. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2052/01 od 26. januara 2004. godine uvažena žalba apelanata i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je pripremno ročište zakazao za 24. septembar 2009. godine, koje je odgođeno i ponovo zakazano za 16. decembar 2009. godine.

10. Nakon glavne rasprave koja je održana 11. februara 2010. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 P 002008 00 P od 11. marta 2010. godine kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ih tuženi smetali u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina, i to: spratnog dijela porodične stambene kuće, preciznije označene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), tako što su spratni dio kuće adaptirali i preuredili u potkrovlje, te na njemu porušili stepenice kojima su apelanti dolazili na sprat i sagradili terasu s betonskim stubovima i novim stepeništem (stav 1. izreke). Istim rješenjem je odbačena kao neblagovremena tužba apelanata u dijelu kojim su tražili da se utvrdi da su ih tuženi smetali u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu dvorišne zgrade – ljetne kuhinje jer su u navedenu dvorišnu zgradu – ljetnu kuhinju unijeli svoj građevinski materijal i druge stvari i nakon toga ju zaključali (stav 2. izreke). Apelanti su obavezani da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 3.840,00 KM (stav 3. izreke).

11. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, uviđaja na licu mjesta na osnovu kojeg je sačinjen nalaz od 6. septembra 2000. godine i dopuna nalaza od 15. januara 2010. godine), nesporno utvrđeno da je prednik apelanata H. Z. bio u posjedu spratnog dijela te kuće do 1995. godine, dok je prizemni dio kuće bio u posjedu tuženih. Osnovni sud je dalje naveo da su apelanti nakon smrti njihovog prednika (1997. godine) stupili u posjed spratnog dijela predmetne kuće, te da su bili u posljednjem posjedu istog dijela, prije čina smetanja. Osnovni sud je također nesporno utvrdio da su čin smetanja učinili tuženi jer su neposredno izvodili građevinske radove radi adaptacije spratnog dijela kuće. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da se u ovoj pravnoj stvari kao sporno ukazalo pitanje blagovremenosti tužbe, odnosno pitanje kada su tuženi započeli izvođenje radova na adaptaciji spratnog dijela kuće i kada su apelanti saznali za takvo izvođenje radova. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, što je utvrđeno i na licu mjesta, nesumnjivo utvrđeno da su tuženi adaptirali spratni dio predmetne kuće i za svoje potrebe ga preuredili onako kako je pobliže navedeno u obrazloženju presude. Naime, Općinski sud je utvrdio da su tuženi iskoristili odsustvo apelanata, te radove na adaptaciji kuće započeli „tokom 1999. godine, a okončali u decembru 1999. godine, te da su apelanti za adaptaciju kuće saznali 18. maja 2000. godine. Budući da je tužba u toj pravnoj stvari podnesena 13. juna 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da je u smislu odredbe člana 77. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) tužba blagovremena u dijelu tužbenog zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi da su ih tuženi smetali u posjedu spratnog dijela kuće onako kako je pobliže navedeno u stavu 1. izreke rješenja. Osnovni sud je dalje obrazložio da su apelanti u ovom dijelu tužbenog zahtjeva svojim preciziranim tužbenim zahtjevom od 11. februara 2010. godine tražili da sud utvrdi „samo činjenicu smetanja posjeda“, te je imajući u vidu da se sud kreće u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije osnovan, jer po mišljenju Osnovnog suda, utvrđenje da je izvršen čin smetanja bez zahtjeva da se posjed vrati u prvobitno stanje nema nikakvu svrhu, te je tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu odbijen u skladu s članom 79. ZOSPO. Naime, Osnovni sud je naveo da je u smislu odredbe člana 79. ZOSPO svrha posjedovne zaštite uspostavljanje ranijeg stanja posjeda i sprečavanja daljeg smetanja, pa budući da apelanti u ovom dijelu zahtjeva traže da se utvrdi samo činjenica smetanja posjeda, bez istovremenog izricanja zabrane daljeg smetanja i vraćanja posjeda, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu neosnovan.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na smetanje posjeda ljetne kuhinje (stav 2. izreke rješenja), Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza (saslušanje parničnih stranaka i svjedoka) proizlazi da su apelanti u ljeto 1999. godine imali saznanja, da su tuženi nabavili građevinski materijal radi adaptacije prizemnog dijela kuće u kojoj su oni stanovali, te da su ga smjestili u ljetnu kuhinju uz saglasnost apelanata, nakon čega su i počeli izvoditi radove na adaptaciji prizemnog dijela kuće u kojem su tuženi bili u posjedu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su apelanti za smetanje posjeda u ovom dijelu tužbenog zahtjeva imali saznanja u ljeto 1999. godine, pa budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. juna 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da je u smislu odredbe člana 77. ZOSPO tužba apelanata u ovom dijelu tužbenog zahtjeva (stav 2. izreke rješenja) neblagovremena.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Zahtjev tuženih za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja istakao da u postupku smetanja posjeda sud raspravlja samo činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, što je propisano odredbama člana 425. ZPP. Dalje je istaknuto da u smislu odredbe člana

75. ZOSPO posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja. Također je naveo da posjednik ima pravo da traži sudsku zaštitu posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i za učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja kako je propisano članom 77. navedenog zakona. Navedeno je da se radi o zakonskom roku u kome tužitelj može tražiti sudsku posjedovnu zaštitu, a protekom toga roka gubi pravo da zahtijeva zaštitu pred sudom. Također je istaknuto da u smislu odredbe člana 78. ZOSPO sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, a da pri tome nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, te da se odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuje zabrana daljeg uznemiravanja posjeda, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljnjeg smetanja.

14. Okružni sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju utvrdio da su tuženi, vršeći pravo suposjeda na predmetnim nekretninama, na njima učinili smetanje posjeda apelanta u njihovom mirnom i faktičkom posjedu na način opisan u obrazloženju rješenja, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je i pored navedenog činjeničnog utvrđenja odbio dio tužbenog zahtjeva preciziranog u stavu 1. izreke rješenja. Naime, Okružni sud je istakao da je svrha i cilj tužbe za smetanje posjeda uklanjanje štetnih posljedica pri smetanju posjeda kao i povraćaj posjeda i otklanjanje drugog oblika smetnji. Okružni sud je također istakao da su apelanti na glavnoj raspravi od 11. februara 2010. godine konačno postavili svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka Z. J., kojim su tražili da se utvrdi smetanje posjeda spratnog dijela porodične stambene kuće, i to bez izricanja zabrane daljnjeg smetanja i vraćanja posjeda. Naime, Okružni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda pravilna u ovom dijelu tužbenog zahtjeva zbog toga što se sud kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP-a). S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da su u konkretnom slučaju apelanti u toku postupaka u više navrata uređivali i opredjeljivali svoj tužbeni zahtjev, a sud odlučuje samo o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, što je u konkretnom slučaju zahtjev apelanata koji je postavljen na glavnoj raspravi 11. februara 2010. godine. Pri tom, Okružni sud je ukazao da su apelanti u ovom dijelu tužbenog zahtjeva tražili da se utvrdi samo čin smetanja posjeda, bez izricanja zabrane daljeg smetanja i vraćanja posjeda, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanata odbio kao neosnovan u smislu odredbe člana 79. ZOSPO. Pored toga, Okružni sud je ukazao na nesporno utvrđenu činjenicu da su tuženi adaptirali - izgradili „novi“ spratni dio porodične stambene zgrade, te istakao da zbog „promijenjenog oblika i kvaliteta objekta“ u konkretnom slučaju i nije moguće uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja, zbog čega po mišljenju Okružnog suda utvrđena činjenica smetanja posjeda, sama za sebe, nema značaja za zaštitu posjeda tužitelja jer takvo utvrđenje nema nikakvu svrhu zbog toga što se ne može uspostaviti pređašnje posjedovno stanje (član 79. ZOSPO). Okružni sud je istakao da je svrha i cilj tužbe za smetanje posjeda uklanjanje štetnih posljedica pri smetanju posjeda kao i povraćaj i posjeda i otklanjanje drugog oblika smetnji, a u konkretnom slučaju iz navedenih razloga nije moguće apelantima pružiti posjedovnu zaštitu uspostavljanjem ranijeg posjedovnog stanja. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva dao valjane razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i taj sud.

15. Okružni sud je također zaključio da je i utvrđenje prvostepenog suda u pogledu blagovremenosti podnesene tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na smetanje posjeda ljetne kuhinje, također, pravilno. Naime, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza, „iskaza tužitelja i svjedoka“, proizlazi da su apelanti imali saznanja da su tuženi „nabavili i unijeli svoj građevinski materijal u ljetnu kuhinju u ljeto 1999. godine, ali da se tome nisu protivili“. Budući da tužba u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev apelanata nije podnesena u roku propisanom članom 77. ZOSPO Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu odbacio kao neblagovremen.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 P 002008 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine revizija apelanata je odbačena uz obrazloženje da u skladu sa odredbom člana 426. stav 3. ZPP protiv rješenja donesenog u parnicama zbog smetanja posjeda, revizija nije dozvoljena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je u ovom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prvenstveno zbog nepostupanja Osnovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelanti također smatraju da su im navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava smatrajući da su Osnovni i Okružni sud pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP i ZOSPO. Naime, apelanti su istakli da su tuženi vlasnici prizemlja spomenute porodične kuće, te da su porušili spratni dio te kuće koji je bio u posjedu njihovog oca H.Z., a nakon njega i samih apelanata. Naveli su, da su tuženi nakon rušenja spratnog dijela kuće sazidali novi dio i na taj način onemogućili njima korištenje posjeda kuće. Također, apelanti su istakli da u preciziranom tužbenom zahtjevu na glavnoj raspravi od 11. februara 2010. godine „izričito nisu tražili uspostavu posljednjeg posjedovnog stanja u pogledu smetanja posjeda iz stava 1. izreke prvostepenog rješenja“ jer su smatrali da će „sud to da učini“. Pored toga, naveli su da su imali „pravni interes“ za utvrđenje postojanja smetanja posjeda, „kako bi eventualno mogli to koristiti u nekim drugim postupcima“. Apelanti također smatraju da odluka prvostepenog suda iz stava 2. izreke rješenja nije utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer iako su imali saznanje za nabavku građevinskog materijala u ljeto 1999. godine, tek u maju 2000. godine su se usprotivili za smještaj istog u ljetnu kuhinju.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je istakao da nisu osnovani navodi apelanata o „navodnom“ kršenju navedenih ustavnih prava. Istakao je da je u osporenoj presudi iznio razloge koji opravdavaju donošenje takve odluke, te da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke.

19. Osnovni sud je prezentirao hronologiju postupka pred tim sudom, te je s tim u vezi istakao da ne stoje navodi apelanata o povredi njihovog prava na donošenje odluke u razumnom roku jer je po mišljenju suda dužina postupka u izvjesnoj mjeri uvjetovana zahtjevima apelanata. Također u pogledu navoda o povredi ostalih prava iz člana 6. Evropske konvencije, Osnovni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni razlozi u pogledi istih navoda koje apelant ponavlja u apelaciji, te ih smatra nepotrebnim ponavljati. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 85/03, 58/05, 74/05, 63/07 i 49/09 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

Član 425.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) Član 75.

Svaki posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja i oduzimanja posjeda Član 77.

Sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda može se tražiti u roku od trideset dana od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 78.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalog smetanja, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

Član 79.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuje se zabrana daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanja oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini

23. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju Rješenje Vrhovnog suda broj 77 0 P 002008 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, Rješenje Okružnog suda broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 77 0 P 002008 00 P od 11. marta 2010. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Rješenje Okružnog suda broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata.

25. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 3649/10 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da su osporeno rješenje Okružnog suda apelanti primili 30. juna 2010. godine, a apelaciju u predmetu AP 3649/10 podnijeli 23. augusta 2010. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

27. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na smetanje posjeda, dakle na predmet građansko-pravne prirode, te da je, s tim u vezi, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

A) Činjenično stanje i primjena prava

30. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti i u apelaciji potvrdili da u preciziranom tužbenom zahtjevu na glavnoj raspravi od 11. februara 2010. godine izričito nisu tražili uspostavu posljednjeg posjedovnog stanja u dijelu tužbenog zahtjeva iz stava 1. izreke prvostepenog rješenja, ali smatraju da imaju pravo da se odlukom suda utvrdi smetanje posjeda u ovom dijelu tužbenog zahtjeva. U takvim okolnostima, a s obzirom na to da, prema članu 2. ZPP-a, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a kako je i ukazano u obrazloženju osporenih odluka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova kada su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu neosnovan, budući da su svojim preciziranim tužbenim zahtjevom od 11. februara 2010. godine tražili samo utvrđenje smetanja posjeda spratnog dijela kuće, bez izricanja mjere zabrane daljeg smetanja, vraćanja posjeda i uklanjanje štetnih posljedica pri smetanju posjeda što i jeste svrha i cilj tužbe za smetanje posjeda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali na nesporno utvrđenu činjenicu da su tuženi izgradili „novi“ spratni dio kuće, te da zbog promijenjenog kvaliteta i strukture objekta nije moguće uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja, te utvrđena činjenica smetanja posjeda, sama za sebe, nema značaja za zaštitu posjeda apelanata zbog toga što se ne može uspostaviti pređašnje posjedovno stanje (član 79. ZOSPO). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata koji se odnose na smetanje posjeda spratnog dijela kuće (stav 1. izreke).

33. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku iz stava 2. prvostepenog rješenja temeljili na odredbi člana 77. ZOSPO kojom je propisano da „sudska zaštita od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda može se tražiti u roku od trideset dana od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda), jer je i u odnosu na ovaj dio zahtjeva, kako su obrazložili redovni sudovi, nesporno utvrđeno da su apelanti u ljeto 1999. godine imali saznanje o nabavci građevinskog materijala i njegovom smještaju u ljetnu kuhinju. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu relevantne odredbe ZOSPO, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljnos primijenili materijalne i procesne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, osim segmenta prava na donošenje odluke u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

37. Apelanti su postupak pokrenuli zbog smetanja posjeda podnošenjem tužbe 13. juna 2000. godine, a postupak je u meritumu stvari okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 002008 10 Gž od 11. juna 2010. godine. Dakle, postupak je trajao 10 godina.

38. Ustavni sud zapaža da u postupku nije bilo naročito složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti, te konstatira da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu.

39. Dalje, u vezi s doprinosom redovnih sudova dužini postupka, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu smetanja posjeda koji se po Zakonu o parničnom postupku smatra hitnim, a postupak je okončan nakon 10 godina. Naime, Osnovni sud je 7. juna 2001. godine donio odluku o tužbenom zahtjevu apelanata, koju je Okružni sud ukinuo 26. januara 2004. godine i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo šest godina i dva mjeseca da donese ponovo odluku o tužbenom zahtjevu apelanata i da je Okružni sud nakon toga u izuzetno kratkom roku (tri mjeseca) okončao postupak po žalbi apelanata. Međutim, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni sud, pred kojim se predmet nalazio sedam godina i dva mjeseca, a pri tome Osnovni sud nije ponudio nikakve opravdane razloge za svoje dugogodišnje postupanje u predmetu koji nije naročito složen, a pritom je riječ o postupku smetanja posjeda, koji je po zakonskoj odredbi hitan. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Osnovnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnosi na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode trajao 10 godina za što Osnovni sud snosi najveći dio odgovornosti, koji, iako se radi o postupku koji se prema zakonu smatra hitnim, nije iskazao primjerenu ažurnost.

43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOSPO I ZPP, dali iscrpne razloge zašto su djelimično odbili a djelimično odbacili tužbeni zahtjev apelanata a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-277/11 (M. H., S. Z. i I. N.) | Sudska praksa | Aktio