Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-350/11 (D. M.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-350/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 350/11, rješavajući apelaciju Dragice Milunović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 2. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dragice Milunović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000876 11 Rev od 4.
oktobra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Dragici Milunović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Osnovnom sudu u Gradišci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Milunović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Podgradaka, opština Gradiška, koju zastupa Marica Đukanović, advokat iz Gradiške, podnijela je 26. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na „razumnom rok“ odlučivanja u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000876 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) suda je 27. februara 2014. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju kao i kompletan spis. Od učesnika u postupku je također 6. marta 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. marta 2014. godine, a kompletan spis 13. marta 2014. godine. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. marta 204. godine, učesnici u postupku 14. marta 2014. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća) Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantici 10. aprila 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 2. marta 1994. godine podnijela tužbu protiv Ane Ratković, Vesne Arežina i Marice Ećimović (u daljnjem tekstu: tužene) radi duga.
7. Presudom Osnovnog sud broj P-39/94 od 22. augusta 1994. godine tužene su obavezane da apelantici solidarno isplate dug u iznosu od 28.017 DM odnosno 28.017 n. dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. marta 1994. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 742,50 n. dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. Na navedenu presudu tužene su uložile žalbu, pa je Viši sud u Banjoj Luci donio Rješenje broj Gž-575/94 od 30. januara 1995. godine kojim je žalbu tuženih uvažio i presudu Osnovnog suda P-39/94 od 22. augusta 1994. godine ukinuo te predmet vratio istom sudu na ponovni postupak.
9. Osnovni sud je održao sedam ročišta i naložio da se izvrši vještačenje vještaka grafološke struke.
10. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj P-51/95 od 3. februara 1998. godine kojom su tužene obavezane da apelantici solidarno isplate dug u iznosu od 25.500 DM u dinarskoj protuvrijednosti po kursu koji priznaju poslovne banke sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. marta 1994. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da solidarno nadoknade apelantici troškove parničnog postupka u iznosu od 12.622,50 n. dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen.
11. Protiv navedene presude tužene su 6. marta 1998. godine izjavile žalbu.
12. Okružni sud je povodom navedene žalbe tuženih donio Rješenje broj Gž-429/98 od 28. maja 1999. godine kojim je žalbu uvažio i ukinuo Presudu Osnovnog suda broj: P-51/95 od 3. februara 1998. godine u dosuđujućem dijelu i u tome dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovo suđenje.
13. Osnovni sud je održao pet ročišta, a vještaku je naloženo da izvrši dopunu nalaza prema stanju spisa i novom vještačenju.
14. Presudom Osnovnog suda broj P. 939/99 od 9. decembra 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da joj tužene solidarno isplate iznos od 28.017,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknade parničnih troškova.
15. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 011-0-GŽ-06-000 436 od 14. aprila 2006. godine apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
16. Nadalje, Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000842 od 27. februara 2008. godine apelanticina revizija je uvažena, Presuda Okružnog suda broj 011-0-GŽ-06-000 436 od 14. aprila 2006. godine ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
17. Nakon toga, Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-000599 od 27. maja 2008. godine apelanticina žalba je uvažena i Presuda Osnovnog suda broj P-939/99 od 9. decembra 2005. godine ukinuta, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
18. U ponovljenom postupku Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 11. novembra 2008. godine, a glavnu raspravu za 9. decembra 2008. godine.
19. Presudom Osnovnog sud broj 72 0 P 000876 94 P od 10. februara 2009. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da joj tužene solidarno isplate iznos od 28.017,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknade parničnih troškova.
20. Rješenjem Okružnog suda broj 72 C P 000876 09 Gž od 29. maja 2009. godine žalbe apelantice i tuženih su uvažene, Presuda Osnovnog suda broj 72 0 P 000876 94 P od 10. februara 2009. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
21. U ponovljenom postupku Osnovni sud je 21. oktobra 2009. godine zakazao i održao pripremno ročište, a glavnu raspravu je zakazao i održao 1. decembra 2009. godine.
22. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 000876 94 P od 31. decembra 2009. godine je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da joj tužene solidarno isplate iznos od 28.017,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelantica je obavezana da na ime parničnih troškova tuženim isplati 14.445,00 KM.
23. Zatim, Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 000876 11 Gž 2 od 29. aprila 2011. godine apelanticina žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 72 0 P 000876 94 P od 31. decembra 2009. godine potvrđena.
24. I konačno, Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 000876 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine apelanticina revizija je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene tako što su tužene solidarno obavezane da apelantici isplate iznos od 20.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. maja 1994. godine pa do isplate, te da joj nadoknade troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 23.190,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. oktobra 2012. godine do isplate, kao i parnične troškove u iznosu od 23.190,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. oktobra 2012. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Apelantica je postupak protiv tuženih postupak pokrenula odmah po smrti prednika tuženih, a nakon njihovog odbijanja priznanja i vraćanja duga njihovog prednika. Kod činjenice da postoji priznanica koju je lično potpisao prednik tuženih, što je dokazano i nalazom vještaka grafologa, i činjenice da je Vrhovni sud uvažavajući reviziju apelantice ukazao upravo na činjenicu da postoji validan dokaz o duga, apelantica smatra da su nižestepeni sudovi postupak odugovlačili, donoseći različite presude. Apelantica navodi da tužene nikada ni u jednom postupku nisu predočile nikakve druge dokaze kojima bi dokazale da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je apelantica na osnovu istih dokaza na kojima je pokrenula ovaj postupak ostala do kraja. Dalje je navedeno da je odugovlačenjem postupka, koji traje punih 16 godina, apelantica oštećena, ne samo u materijalnom, nego i psihičkom smislu, zbog neizvjesnosti ishoda postupka. Kako su sudovi zbog dugotrajnosti postupka doveli apelanticu u težak položaj, apelantica traži da joj se naknadi šteta u iznosu od 20.000 KM, koju je pretrpjela zbog nepoštovanja razumnih rokova u postupku, kao i da joj se naknadi iznos od 19.989,75 KM na ime troškova postupaka, koje je imala u toku ovog dugotrajnog vođenja postupka. Apelantica navodi da je sud ovakvim postupanjem počinio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
27. Na osnovu svega navedenog apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji navode apelacije i utvrdi povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji se odnosi na »suđenje u razumnom roku«, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, kao i da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine postupka kao i troškovi postupka.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud iznosi hronologiju postupanja suda zaključujući da je Osnovni sud načinio brojne napore da se u skladu s pozitivnim pravnim propisima meritorno riješi sporni odnos između stranaka u sporu, te je u tome smislu zakazao i održao brojna ročišta i preduzimao razne radnje pozivajući stranke da dostave dokumentaciju važnu za rješavanje postupka. Osnovni sud navodi da se ne mogu osporiti apelanticini navodi da je navedeni parnični spor trajao isuviše dugo. Dalje se navodi da je Osnovni sud donio pet meritornih presuda, ali je u žalbenom postupku viša sudska instanca, odnosno Okružni sud, te presude Osnovnog suda ili ukidao pa predmet vraćao ovom sudu na ponovno suđenje ili je žalbu stranaka odbijala kao neosnovane i potvrđivala presude ovog suda. Kada je riječ o drugostepenim presudama kojima je Okružni sud ukidao presude Osnovnog suda primjećuje da je drugostepeni sud suviše često i lako primjenjivao institut ukidanja presuda i vraćanja na ponovni postupak prvostepenom sudu dok je, s druge strane, olako prelazio preko pravnog instituta zakazivanja rasprava pred drugostepenim sudom s ciljem ekonomičnog i efikasnog postupanja u sudskom predmetu i prava stranaka na pristup sudu i rasprave u razumnom vremenskom roku. I konačno, Osnovni sud zaključuje da njegovim postupanjem nije povrijeđeno apelanticino pravo na pristup sudu i pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije.
29. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da se konkretni predmet u dva navrata nalazio kod Vrhovnog suda, i da je u prvom navratu postupak trajao oko godinu i po, a drugom oko godinu dana. Navodi se da je, s obzirom na složenost predmeta i veliki priliv u Građansko-pravnom odjeljenju, Vrhovni sud revizione odluke donosio u razumnom roku.
30. U odgovoru na apelaciju punomoćnika učesnika u postupku se navodi da redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje predmeta niti su pravilno primijenili materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
32. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VIDopustivost
33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom apelanticine tužbe u Osnovnom sudu nije bio okončan, ali da je postupak u međuvremenu završen Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 000876 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine. Imajući u vidu da, prema članu 18. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
37. Apelantica smatra da je, zbog dužine trajanja parničnog postupka, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
40. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu povodom njene tužbe, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana
32. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelanticinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
a) Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu 2. aprila 1994. godine, te da je postupak trajao do 4. oktobra 2012. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 2. aprila 1994. godine, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelantica ukazuje, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). Dakle Ustavni sud će, iako postupak ukupno trajao skoro 18 godina, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, tj. period od 16 godina.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
42. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna i činjenična pitanja koja je trebalo riješiti. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelantica nije doprinijela dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelantica koristila metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Štaviše, apelantica je urgirala da se postupak što prije okonča.
43. Cijeneći ovaj postupak s aspekta dužine njegovog trajanja Ustavni sud uočava da je Okružni sud tri puta, a Viši sud u Banjoj Luci kao i Vrhovni sud po jedan put vraćali predmet nižestepenim sudovima na ponovno odlučivanje. Nadalje, u periodu od 1999. godine do 2004. godine sudovi nisu preduzimali nikakve aktivnosti radi rješavanja spora, izuzev zahtjeva za preciziranje tužbe koju je sud zatražio od apelantice 31. augusta 2004. godine, što je dodatno produžilo, ionako dotada neprihvatljivo dug postupak pred prvostepenim sudom. Ustavni sud primjećuje da je postupak pravosnažno okončan 4. oktobra 2012. godine, što iznosi ukupno 16 godina koliko je trajao postupak. Ustavni sud također zapaža da je tokom trajanja postupka došlo do izmjene procesnog prava stupanjem na snagu novog ZPP RS, što se eventualno moglo odraziti na dužinu postupka pred prvostepenim sudom, na šta je i sama apelantica ukazala. Međutim, navedena okolnost ne može biti opravdanje Osnovnom sudu za pasivnost u predmetnom postupku u periodu od skoro pet godina, odnosno 1999. godine, pa do donošenja presude Osnovnog suda (21. septembar 2004. godine).
44. Dakle, sagledavši postupak u cjelini Ustavni sud smatra da dužina postupka koji je na tri instance trajao 16 godina od toga skoro devet godina pred Osnovnim sudom, koji snosi i najveći dio odgovornosti za ovako dugo trajanje postupka, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama promatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome je li ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem tijelu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.
45. Uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka, sagledana u cjelini, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pravo na imovinu
46. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
49. S obzirom na to da je postupak trajao 16 godina, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.400,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» u situaciji kada je predmetni postupak za isplatu duga trajao 16 godina, za šta snose odgovornost redovni sudovi, koji u odgovoru na apelaciju za ovako dugo trajanje parničnog postupka nisu ponudili relevantno opravdanje koje bi se moglo smatrati razumnim i objektivnim za ovako dugo trajanje postupka.
51. Na osnovu člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 2. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić