Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-755/11 (Č. Č.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Federalnom pravobranilaštvu
- Zakon o parničnom postupku · čl. 426
- Zakon o parničnom postupku · čl. 125
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-755/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 755/11, rješavajući apelaciju Časte Čuljka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b, članka 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 25. lipnja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Časte Čuljka.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001099 od 18. studenog 2010.
godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Časte Čuljka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001099 od 18. studenog 2010. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Často Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 18. veljače 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001099 od 18. studenog 2010. godine. Apelant je 23. veljače 2011. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u to vrijeme, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 28. veljače 2014. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju, a kompletan spis 23. svibnja 2014. godine. Od Federalnog pravobraniteljstva je, također, 28. veljače 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. ožujka 2014. godine, a kompletan spis 29. svibnja 2014. godine. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. ožujka 2014. godine, Vrhovni sud 17. ožujka 2014. godine, a Federalno pravobraniteljstvo 7. ožujka 2014. godine.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 4. lipnja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 3. rujna 2001. godine podnio tužbu protiv Federalnog ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i sporta, koje zastupa Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja Rješenja tuženog broj 05-34-4-4040-1/01 od 25. lipnja 2001. godine, te isplatu zaostalih neisplaćenih plaća.
7. Rješenjem Općinskog suda broj P-693/01 od 12. prosinca 2001. godine je utvrđeno da postupak u spornom odnosu miruje.
8. Apelant je 17. veljače 2002. godine podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje kojim je zatražen nastavak postupka.
9. Općinski sud je održao sedam ročišta u razdoblju od 23. svibnja 2002. godine do 24. ožujka 2005. godine.
10. Rješenjem Općinskog suda broj P-693/01-I od 8. travnja 2005. godine tužba je odbačena, jer je sud utvrdio da je nepravodobna.
11. Apelant je 21. travnja 2005. godine podnio priziv na navedeno rješenje.
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-812/05 od 4. kolovoza 2005. godine apelantov priziv je uvažen, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
13. Pripremno ročište je održano 7. prosinca 2005. godine i 27. veljače 2006. godine, a glavna rasprava 4. travnja 2006. godine.
14. Presudom Općinskog suda broj P: 693/01-1 od 3. svibnja 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se kao nezakonito poništi Rješenje tuženog broj 05-34-4-4040-1/01 od 25. srpnja 2001. godine pa slijedom prednjeg poništenja nalaže tuženom da apelanta rasporedi na radno mjesto koje je obavljao do donošenja ovog rješenja i uspostavi tužitelju radnopravni status koji je imao. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev da tuženi na ime neisplaćenih plaća isplati apelantu iznos od 49.859,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća svakog mjesečnog obroka, a najdalje do petog u mjesecu do konačne isplate uz naknadu troškova parničnog postupka, a sve u roku 15 dana.
15. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant razriješen dužnosti pomoćnika ministra Rješenjem Vlade FBiH broj 46/99 od 18. veljače 1999. godine, a već sutradan, tj. 19. veljače 1999. godine, nije došao na posao i daljih pet uzastopnih radnih dana, tj. do 24. veljače 1999. godine, a svoj izostanak nije opravdao, pa je nakon toga doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa. Sud nije poklonio vjeru dijelu apelantovog iskaza u kojem navodi da je cijeli drugi mjesec 1999. godine dolazio na posao i da je netočna tvrdnja tuženog da nije dolazio na posao u razdoblju od 19. veljače 1999. godine do 24. veljače 1999. godine, jer u tijeku sudskog postupka u tom pravcu apelant nije dostavio niti jedan pismeni dokaz iz kojeg bi sud utvrdio da je apelant redovito dolazio na posao.
16. Kako je tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbijen, to se sud nije upuštao u ocjenu mnogobrojnih dopisa koje je apelant dostavio sudu na uvid, kao ni u ocjenu dokaza financijskim vještačenjem koji je isključivo proveden na okolnost visine tužbenog zahtjeva. U tom smislu Općinski sud je naveo da nalaz vještaka financijske struke nije sačinjen sukladno uputama suda, niti je mjesečni iznos plaće u visini od 683,00 KM ,koji je vještak utvrdio u svom nalazu, adekvatan plaći koju potražuje apelant za poslove koje je obavljao kod tuženog. Dalje, u obrazloženju presude se navodi da je sam apelant u svom iskazu istaknuo da je zadnja plaća u drugom mjesecu 1999. godine iznosila 1.050,00 KM, pa je upitno kako bi se utvrdila realna visina izgubljene naknade - plaće da je sud našao utemeljenim tužbeni zahtjev jer na tu okolnost parnične stranke nisu predlagale provođenje drugih dokaza.
17. Apelant je na navedenu prvostupanjsku presudu podnio priziv 17. svibnja 2006. godine.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-08 000360 od 19. veljače 2009. godine apelantov priziv je odbijen i pobijana prvostupanjska presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno 10. veljače 2001. godine zbog toga što apelant nije došao na posao uzastopno pet dana, u razdoblju od 19. veljače 1999. godine do 24. veljače 1999. godine. Apelant je primio ovo rješenje i pravodobno je uložio prigovor kojega je tuženi svojim rješenjem od 25. srpnja 2001. godine odbio. Dalje se navodi da je nakon toga apelant podnio tužbu sudu 3. rujna 2001. godine kojom traži da se poništi rješenje tuženog od 25. srpnja 2001. godine, a potom precizira tužbeni zahtjev i da mu se još isplate neisplaćene plaće u iznosu od 49.859,00 KM. Međutim, i po ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev za poništenje spornog rješenja, a potom i za isplatu traženih iznosa nije utemeljen.
19. Kako je naveo Kantonalni sud, apelant, kojem nije prestao radni odnos kod tuženog donošenjem rješenja o razrješenju dužnosti pomoćnika ministra od 18. veljače 1998. godine, prestao je dolaziti na posao. Kako dalje navodi Kantonalni sud, sam apelant je izjavio da je saslušan kao stranka u sporu, da je poslije donošenja spomenutog rješenje dolazio još nekoliko mjeseci, te da je „dolazio cijeli mjesec i još treći“, ali da nije imao gdje sjesti ni što raditi. Činjenicu svog dolaska na posao apelant ničim nije dokazao čak na tu okolnost nije predložio nijedan dokaz, tako da nije objektivizirao svoj iskaz o dolasku na posao, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio. Dakle, kako navodi Kantonalni sud, apelant ni dalje nije dolazio na posao pa se ne može prihvatiti njegov prigovor da pobijano rješenje nije doneseno sukladno članku 125. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH. Zbog toga je prvostupanjski sud pobijanom presudom, po zaključku Kantonalnog suda, pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, dajući pravilne razloge koje je i Kantonalni sud u potpunosti prihvatio.
20. Apelant je Vrhovnom sudu 6. travnja 2009. godine podnio reviziju.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001099 od 18. studenog 2010. godine apelantova revizija je odbijena.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je, u opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje od 10. rujna 2001. godine zasnovano na pravilnoj primjeni odredbe članka 122. točka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, nalazeći da službeniku prestaje radni odnos po sili zakona ako nije dolazio na posao uzastopno pet radnih dana, a o razlozima nedolaska nije obavijestio poslodavca.
23. Dalje, Vrhovni sud smatra da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je drugostupanjski sud, donoseći odluku o potvrđivanju prvostupanjske presude, kojom je odbijen tužbeni zahtjev, počinio povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje su bile od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, Vrhovni sud smatra da su pravilno nižestupanjski sudovi, u sklopu ostalih izvedenih dokaza, ocijenili iskaz svjedoka Š. M., te se iz njegovog iskaza ne može zaključiti da nije vođena uredna evidencija o dolasku uposlenika na posao u kritičnom razdoblju. Ocjeni iskaza tog svjedoka ne može biti suprotstavljena ocjena iskaza koju u svojoj reviziji prezentira apelant, budući da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili iz ovog dokaza da apelant nije redovito dolazio na posao i da se njegovo ime u tom kontekstu spominjalo na kolegijima nadležnog ministarstva, kao i da je potvrdio navode iz pismenog zahtjeva koji je potpisao zajedno sa tajnikom. Po ocjeni Vrhovnog suda, u tom smislu pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženi dokazao izvedenim dokazima zakonitost osporenog rješenja nasuprot apelantovoj suprotnoj tvrdnji.
24. Vrhovni sud navodi da je neprihvatljiv i apelantov prigovor da su nižestupanjski sudovi povrijedili načela usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja, propisana odredbom članka 4. ZPP, kao i raspravno načelo, sadržano u odredbi članka 7. stavak 1. ZPP. Ponovljeni postupak, nakon ukidanja prvostupanjske odluke, ima se, suglasno odredbi članka 456. stavak 3. ZPP provesti po odredbama važećeg ZPP. Prema važećem raspravnom načelu, kako navodi Vrhovni sud, dokazi se izvode na prijedlog stranke koja time dokazuje svoje činjenične navode i ovo načelo podrazumijeva isključivo ovlaštenje stranke da prikuplja činjeničnu građu, koja će poslužiti za utvrđenje činjenica od suda i donošenje odluke.
25. Po mišljenju Vrhovnog suda, neutemeljeno se apelant u svojoj reviziji poziva i na dokaz-dopis ministra od 15. travnja 1999. godine, kojim traži od tuženog rješavanje radnopravnog statusa apelanta, te da je ovim dopisom sam ministar osporio zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta. Naime, isti potpisnik tog dopisa je svojim aktom predložio tuženom rješavanje radnopravnog statusa tužitelja na način da se za njega donese rješenje o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog nedolaska na posao dulje od pet radnih dana. U ovaj akt nižestupanjski sudovi su, također, izvršili uvid i ovaj dokaz ocijenili u sklopu ostalih izvedenih dokaza.
26. I, konačno, Vrhovni sud smatra da je neprihvatljiv apelantov pravni stav da je sporno rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito usljed činjenice da je tuženi to rješenje, suprotno odredbi članka 125. stavak 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, donio po proteku roka od sedam dana od nastupanja okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa. Ovo zbog toga što je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, tako da rješenje tužene od 10. rujna 2001. godine ima samo deklaratoran, a ne i konstitutivan karakter.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
28. Po apelantovom mišljenju, u konkretnoj pravnoj stvari došlo je do povrede prava na pravično suđenje, a koja se ogleda prvenstveno u dugotrajnosti vođenja postupka obzirom da on traje bez ikakvog valjanog obrazloženja i opravdanja dulje od 10 godina.
29. Apelant dalje navodi da je u navedenom postupku tretiran kao potpuno nejednakopravna i nejednaka stranka, a što su nižestupanjski sudovi u potpunosti zanemarili. Povrede prava na pravično suđenje u konkretnoj pravnoj stvari u odnosu na apelanta su počinjene i u svim drugim segmentima nižestupanjskih odluka pa su i to razlozi da se uvaži ova apelacija i nižestupanjske odluke kao nezakonite i neutemeljene ukinu. Apelant je tijekom prvostupanjskog postupka istaknuo prigovor nepravodobnosti donošenja rješenja koje je moralo biti doneseno u roku od sedam dana od nastupanja okolnosti koji su razlogom za prestanak radnog odnosa. On smatra da je sud za vrijeme trajanja postupka, kao i odlučivanja počinio povrede prava na pravično suđenje, a na način da je apelanta stavio u potpuno nejednakopravan položaj. Apelant zaključuje sud nije na jednak način ocijenio prigovore, prijedloge i dokaze obje stranke u postupku, nego je uvažavajući argumente i navode tuženog donio odluku neutemeljenu na zakonu, zasnivajući je samo na dokazima tužene strane.
30. Apelant zaključuje da su redoviti sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje koje se ogleda u dugotrajnosti postupka, zanemarivanju činjenica i dokaza, kao i nejednakosti i nejednakopravnosti stranaka u postupku, što je sve rezultiralo nepravilnom primjenom materijalnog prava. Zbog svega navedenog i svih pobrojanih povreda, apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine nižestupanjske odluke, te ispravi nezakonitosti koje su u tijeku postupka počinjene, jer je apelacija utemeljena.
b) Odgovor na apelaciju
31. Općinski sud navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se žali apelant, jer rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta od 10. rujna 2001. godine ima samo deklaratoran, a ne konstitutivan karakter. Kako se apelant i u apelaciji poziva na iste razloge i povrede kao i u reviziji i prizivu, to se predlaže da se apelacija odbije u cijelosti kao neutemeljena posebice što nisu osnovani apelantovi navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda prvenstveno u „dugotrajnosti vođenja ovog postupka bez ikakvog valjanog obrazloženja i opravdanja dulje od deset godina“. Općinski sud smatra da je evidentno iz cjelokupne građe spisa da je predmet konstantno i kontinuirano bio u radu nakon primitka tužbe pa nije došlo do povrede navedenih prava.
32. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
33. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, također, navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
34. U odgovoru tuženog na apelaciju se navodi da je na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobraniteljstvu („Službene novine FBiH“ broj 61/06) kojim je u članku 5. tog Zakona, odnosno u izmijenjenom članku 8. stavak 3. osnovnog Zakona regulirano da: „Federalno pravobraniteljstvo ne zastupa tijela Federacije u radnim sporovima...“. Tuženi navodi da u tijeku postupka do 17. listopada 2006. godine, do kada je Federalno pravobraniteljstvo imalo ovlaštenja da zastupa Federaciju BiH u radnim sporovima, nije bilo kršenja prava na apelantovu štetu, a što se tiče duljine trajanja postupka, Federalno pravobraniteljstvo na to nije moglo utjecati.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) relevantne odredbe glase:
Član 122. tačka 7.
Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona:
…[.....] 7) kad se neopravdano ne javi na posao u roku pet radnih dana uzastopno narednog dana po isteku petog dana od dana ne dolaska na posao, [.....] Član 125.
O prestanku radnog odnosa donosi se rješenje.
Rješenje iz stava 1. ovog člana mora se donijeti u roku od sedam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa.
[.....]
24. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
25. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-09-001099 od 18. studenog 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 22. prosinca 2010. godine, a apelacija je podnesena 18. veljače 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant posebice navodi da je postupak trajao predugo (deset godina) i da mu je stoga povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu pravičnog suđenja.
31. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – razuman rok
a) Relevantni principi
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
34. Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Obzirom na to da je predmetni postupak pokrenut 3. rujna 2001. godine podnošenjem tužbenog zahtjeva radi poništenja Rješenja tuženog broj 05-34-4-4040-1/01 od 25. lipnja 2001. godine, te isplatu zaostalih neisplaćenih plaća, a da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001099 od 18. studenog 2010. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine predmetnog postupka trajao više od devet godina.
c) Analiza duljine trajanja postupka
36. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH i Zakona o parničnom postupku (ZPP), Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po naravi žuran i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
35. U odnosu na ponašanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 3. rujna 2001. godine, a Općinski sud je svoju presudu donio 3. svibnja 2006. godine, te da je, dakle, prvostupanjski postupak okončan tek nakon četiri godine i osam mjeseci. Ustavni sud zapaža da je sud donio rješenje o mirovanju postupka, održao čak sedam ročišta u tom periodu, te da je Kantonalni sud vratio predmet na ponovni postupak utvrdivši da je apelantova tužba pravodobno podnesena, te se njegov tužbeni zahtjev iz tih razloga ne bi mogao odbaciti. Iako Općinski sud smatra da je evidentno iz cjelokupne građe spisa da je „predmet konstantno i kontinuirano bio u radu nakon primitka tužbe pa nije došlo do povrede navedenih prava“, Ustavni sud ocjenjuje da duljina postupka od četiri godine i osam mjeseci samo pred prvostupanjskim sudom predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja. Također, iz dokumentacije spisa je vidljivo da je prizivni postupak trajao od 17. svibnja 2006. godine do donošenja Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-08 000360 od 19. veljače 2009. godine, dakle, dvije godine i devet mjeseci. S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovitih sudova zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije bitnije doprinio duljini predmetnog postupka. U odgovorima na navode apelacije ni Općinski ni Kantonalni sud nisu dali zadovoljavajuće odgovore koji bi mogli opravdati duljinu postupka pred oba suda. I, konačno, revizioni postupak, po mišljenju Ustavnog suda, nije znatnije doprinio duljini predmetnog slučaja.
36. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu duljinu postupka u konkretnom slučaju snose Općinski i Kantonalni sud.
37. Uzimajući u obzir sve što je navedeno u pogledu složenosti postupka, kao i to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi žuran, Ustavni sud smatra da navedeni period od devet godina, svakako, ne predstavlja «razuman rok» za rješavanje takvog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud najviše doprinijeli ukupnom trajanju predmetnog postupka, te da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
38. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i činjenici da stranke nisu jednakopravno tretirane pred sudom, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
39. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta i dostavljenog spisa proizlazi da apelant navodi da je parnični postupak pokrenuo radi poništenja Rješenja tuženog broj 05-34-4- 4040-1/01 od 25. lipnja 2001. godine, te isplatu zaostalih neisplaćenih plaća sukladno odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH. Kako je ranije obrazložio sud, apelant je razriješen dužnosti pomoćnika ministra Rješenjem Vlade FBiH broj 46/99 od 18. veljače 1999. godine, jer nije došao na posao pet uzastopnih radnih dana, a svoj izostanak nije opravdao, pa je nakon toga doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa. Budući da su redoviti sudovi, čije je postupanje uvjetovano postavljenim tužbenim zahtjevom apelanta, predmetni spor upravo riješili primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, kao i ZPP utvrdivši da je apelantu pružena mogućnost da dostavi dokaze u svoju korist i da ih brani na sudu, čime nije povređena jednakost stranaka u postupku. Konačno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da činjenično stanje predmeta nije pravilno i potpuno utvrđeno, niti Ustavni sud nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa.
40. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije u situaciji kada je postupak koji je žurne naravi trajao devet godina, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može pripisati ponašanju redovitih sudova.
42. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud za svoj zaključak o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Na temelju članka 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić