Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1560/14 (A. S.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Habeas corpus – postupak
  • Trajanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1560/14

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1560/14, rješavajući apelaciju Adina Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka l), člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adina Subašića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014155 14 Krn 8 od 28. marta 2014. godine i S1 2 K 014155 14 Kv od 2. aprila 2014.

godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adina Subašića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014155 14 Krn 8 od 28. marta 2014. godine i S1 2 K 014155 14 Kv od 2. aprila 2014. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adin Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Kadrija Kolić i Marsela Bajramović, advokati iz Ilidže, podnio je 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 014155 14 Krn 8 od 28. marta 2014. godine i S1 2 K 014155 14 Kv od 2. aprila 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2014. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sudija za prethodni postupak Suda BiH je u krivičnom predmetu protiv apelanta kao osumnjičenog donio Rješenje broj S1 2 K 014155 14 Krn 8 od 28. marta 2014. godine kojim je djelimično usvojen prijedlog Tužilaštva broj T20 0 KTO 0007911 14 od 27. marta 2014. godine i apelantu određen pritvor koji prema navedenom rješenju može trajati najduže mjesec dana od dana i sata lišenja slobode, odnosno 25. aprila 2014. godine do 17.45 sati, zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 27. marta 2014. godine dostavilo prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom carinske prevare iz člana 216. KZBiH, krivičnim djelom krijumčarenja iz člana 214. KZBiH, krivičnim djelom porezne utaje ili prevare iz člana 210. KZBiH, krivičnim djelom primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. KZBiH, krivičnim djelom davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. KZBiH, krivičnim djelom protuzakonitog posredovanja iz člana 219. KZBiH, krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZBiH i krivičnim djelom pranja novca iz člana 209. KZBiH. Tužilaštvo je navelo da smatra da postoje opći i posebni razlozi za određivanje mjere pritvora koji su propisani u članu 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH, a osim toga predloženo je da Sud BiH na osnovu člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH apelantu i njegovom braniocu uskrati dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela.

6. Nakon razmatranja prijedloga Tužilaštva i odbrane, te izvršenog uvida u dostavljene dokaze Tužilaštva, Sud BiH je utvrdio da je prijedlog Tužilaštva osnovan, kako u dijelu koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje, tako i u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tačke b) člana 132. ZKPBiH. Postojanje osnovane sumnje iz člana 132. stav 1. ZKPBiH je utvrđeno na osnovu dokaza koje je uz prijedlog za određivanje mjere pritvora dostavilo Tužilaštvo i to na osnovu izvještaja o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu BiH od 17. februara 2014. godine, koji je dopunjen 26. marta iste godine, službenih zabilješki Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (brojevi i datumi izvještaja pojedinačno navedeni u obrazloženju rješenja), zatim na osnovu kriminalističko-obavještajnog izvještaja, zapisnika Uprave za indirektno oporezivanje i zapisnika o ispitivanju osumnjičenih I. M. i D. T. sa sadržajem njihovih izjava. Iz priloženih dokaza Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant kao organizator grupe za organizirani kriminal u koju su pristupila druga osumnjičena lica (četiri lica), svi zaposleni u pravnom licu „Anelsis BH“, u 2013. i 2014. godini izvršili više krivičnih djela iz KZBiH, da je apelant izdavao instrukcije drugim članovima organizirane grupe za izvršavanje određenih zadataka pojedinačno i zajednički unutar grupe. Dalje, utvrđeno je da su apelant i članovi grupe organizirano vršili kontejnerski uvoz tekstilne i druge robe iz NR Kine u Bosnu i Hercegovinu za potrebe kineskih državljana, te su za novčanu nadoknadu, preko navedenog pravnog lica („Anelsis BH“) izvršili transport robe iz brodskih luka u Rijeci i Kopru do Sarajeva, a zatim kod carinskih organa sami sačinjavali fakture u koje su unosili netačne podatke, te time osigurali znatno manje plaćanje uvoznih dadžbina, u čemu su im pomogli uposlenici Uprave za indirektno oporezivanje zloupotrijebivši svoj položaj. Navedenim radnjama, kako se osnovano sumnja, zajedničkim djelovanjem počinili su krivična djela kojima je pričinjena materijalna šteta prihodima BiH u iznosu od 680.000,00 KM, a apelant i drugi uposlenici pravnog lica (istovremeno i osumnjičeni) za uslugu uvoza, transporta i posredovanja kod carinskih organa naplaćivali iznos od 550 do 800 KM po kubnom metru robe, čime su ostvarili protivpravnu imovinsku korist i tako stečen „prljav“ novac polagali u blagajnu kao svoj gotovinski promet. Nakon sadržajne analize svakog pojedinačnog dokaza, Sud BiH je u odnosu na apelanta utvrdio postojanje osnovane sumnje kao osnovnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. ZKPBiH i to u vezi sa krivičnim djelom iz člana 250. KZBiH u vezi sa čl. 216, 214. i 210. KZBiH. Također je istaknuto da je postojanje osnovane sumnje faktičko pitanje koje sud razmatra u svakom konkretnom slučaju, na osnovu dobijenih dokaza i njihove slobodne ocjene, bez unaprijed postavljenih faktora kojima bi se kvantificirao nivo sumnje. S tim u vezi je naglašeno da je Sudu, u toj fazi postupka, pruženo dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pri tome je Sud imao u vidu dokaze koje je na ročištu dostavila apelantova odbrana, ali koji, imajući u vidu dokaze Tužilaštva, u fazi odlučivanja o opravdanosti pritvora ne bi doprinijeli drugačijoj odluci.

7. Što se tiče posebnih pritvorskih razloga, Sud BiH je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora na osnovu odredbe člana 132. stav 1. tačka

b) ZKPBiH, prema kojoj se osumnjičenom licu može odrediti mjera pritvora ukoliko postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Pri tome je sud imao u vidu da se predmet nalazi u fazi istrage i da se radi o organiziranoj grupi ljudi koja je u dužem periodu vršila krivična djela, te da je u toj fazi postupka neophodno sačuvati integritet krivičnog postupka i istrage na način da se apelantu zadržavanjem u pritvoru onemogući kontakt sa drugim saučesnicima čiji je identitet poznat Tužilaštvu, kao i sa svjedocima koji tek trebaju biti saslušani. Navedeno je da je Sud na prijedlog odbrane razmotrio i mogućnost primjene blaže mjere, u smislu člana 123. stav 2. ZKPBiH, ali je zaključio da u toj fazi postupka druga mjera ne bi bila svrsishodna. Zatim je u obrazloženju, u pogledu navoda odbrane da je apelantu i njegovim braniocima uskraćen uvid i dostavljanje dokaza na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje (transkripti snimljenih telefonskih razgovora i druge službene zabilješke), Sud BiH naveo da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH propisano da se braniocu može uskratiti pravo da razmatra spise i da razgleda pribavljene predmete čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. S tim u vezi, Sud BiH je ocijenio da je Tužilaštvo dostavilo dokaze koji su bitni za procjenu zakonitosti pritvora i da bi dostavljanje tih dokaza odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage, sigurnost lica i njihovih porodica koje su dale iskaz pred Tužilaštvom a kojim se apelant i ostali osumnjičeni terete za krivična djela. Sud BiH je na osnovu odredbe člana 134. stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH odlučio kao u izreci rješenja.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 014155 v14 Kv od 2. aprila 2014. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, suprotno navodima odbrane koji su izneseni u žalbi, postupajući sudija za prethodni postupak Suda BiH u osporenom rješenju pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant kao organizator grupe za organizirani kriminal djelovao u 2013. i 2014. godini i izvršio više krivičnih djela. Zatim su ponovljeni dokazi iz prvostepenog rješenja iz kojih proizlazi osnovana sumnja, zbog čega je Vijeće Suda BiH zaključilo da je prvostepenim rješenjem ispitano i pravilno utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant inkriminiranim radnjama počinio krivična djela za koja je osumnjičen. U pogledu žalbenog navoda kojim je ukazano na nedostatak konkretizacije radnji za svako pojedinačno krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, Vijeće Suda BiH je istaklo da se radi o krivičnim djelima sa propisanim visokim kaznama i da nije nužno niti je moguće, osobito u fazi postupka kada se odlučuje o pritvoru a ne krivici, precizno opisati svaku pojedinačnu radnju. Također je kao pravilan potvrđen stav sudije za prethodni postupak iz prvostepenog rješenja o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, jer predočeni dokazi ukazuju na činjenicu da se radi o obimnoj istrazi koja osim apelanta obuhvata više osumnjičenih i da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke ili saučesnike. Osim toga, naglašeno je da se ovaj pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na rizik da bi do utjecaja na svjedoke moglo doći, a u osporenom rješenju su jasno navedene „naročite okolnosti“ koje ukazuju na mogućnost utjecaja na svjedoke. U pogledu žalbenog prigovora da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu jer mu nije dostavljen ni jedan materijalni dokaz o postojanju osnovane sumnje, Sud BiH je naglasio da je ovaj prigovor neosnovan jer se postupak nalazi u fazi istrage, a dostavljanje dokaza u toj fazi postupka predstavlja tužiočevu diskrecionu ocjenu pri čemu se mora imati u vidu cilj istrage, odnosno odredba člana 47. stav 1. ZKPBiH. Sud BiH je naveo da je razmatrao mogućnost koja proizlazi iz odredbe člana 123. stav 2. ZKP, uz primjenu odredaba člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) da se mjera pritvora zamijeni blažom mjerom, međutim, da u postojećim okolnostima ni jedna druga mjera, osim pritvora, nije adekvatna mjera kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 2. i 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže propuštanjem da Tužilaštvo njemu i njegovoj odbrani dostavi dokaze iz kojih navodno proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da je u postupku ukazivao na nepostojanje relevantnih dokaza i da je u prilog tome dostavio svoje dokaze koji devalviraju dokaze Tužilaštva koje Sud BiH nije ocijenio, te da je stoga rješenje o određivanju pritvora nezakonito. Apelant je istakao činjenice koje, prema njegovom mišljenju, pritvor čine nezakonitim, prije svega da su protiv njega primjenjivane posebne istražne radnje nekoliko mjeseci prije donošenje rješenja o određivanju pritvora i to bez postojanja naredbe o otvaranju istrage, iz čega proizlazi da su istražni organi postupali nezakonito. Zatim je ukazao na to da mu je uskraćeno pravo na pristup dokazima Tužilaštva čime je prekršen princip jednakosti strana u postupku, a paralelno s tim, Sud BiH nije uopće uzeo u razmatranje dokaze koje je uložila njegova odbrana a kojima se negira postojanje osnovane sumnje. Osim toga, rješenje o određivanju pritvora se zasniva na nizu izvještaja i službenih zabilješki koji, prema apelantovom mišljenju, u smislu odredaba ZKPBiH ne predstavljaju dokaze, zbog čega je prijedlog za određivanje pritvora trebao biti odbačen. Međutim, Sud BiH se na ove navode nije osvrnuo ni u prvostepenom ni u drugostepenom rješenju. Također je u vezi s primjenom odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH na ročištu i u žalbi isticao da ne postoji niti jedan konkretan dokaz za postojanje opasnosti od utjecaja na svjedoke, osumnjičene ili ostala lica. Zbog navedenih razloga smatra da su osporene odluke nezakonite i da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni standardi odredaba Evropske konvencije na koje je apelacijom ukazano, kao ni odredbe ZKPBiH na kojima se zasniva mjera pritvora kao najstroža ali i „nužna“, ukazujući na to da u konkretnoj situaciji nije bila nužna. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

10. Sud BiH je u odgovoru istakao da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je apelant već isticao u svojoj odbrani, na ročištu i u žalbi, te je predloženo da se apelacija, zbog nepostojanja kršenja na koja se ukazuje, odbaci ili odbije. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su svi navodi iz apelacije već bili predmet odlučivanja pred Sudom BiH i da se u osporenim rješenjima nalaze odgovori, kako u pogledu nedostavljanja dokaza Tužilaštva, zakonitosti pritvora, naredbe o otvaranju istrage, tako i ocjene dokaza apelantove odbrane. Naglašeno je da je u pogledu nedostavljanja dokaza primijenjen član 47. stav 1. ZKPBiH, prema kojem se apelantu i njegovom braniocu može uskratiti pravo da razmatra spise i pribavljene predmete čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, sigurnost lica (i njihovih porodica) koja su dala iskaz pred Tužilaštvom. Osim toga, sadržaj pojedinih dokaza interpretiran je u osporenim rješenjima a nesporno je da je apelant bio upoznat sa svim inkriminiranim radnjama koje su mu stavljene na teret već prilikom prvog ispitivanja u Tužilaštvu BiH i da će pravo uvida u spise i dokaze, u smislu člana 47. stav 3. ZKPBiH, imati ukoliko dođe do podizanja optužnice. Naglašeno je također da je naredba o otvaranju istrage interni akt Tužilaštva i da je u njegovoj isključivoj nadležnosti. Što se tiče navoda da nije konkretizirano zbog kojih razloga se isti cilj istrage nije mogao postići drugim mjerama zabrane, Sud BiH je naglasio da su razlozi navedeni u osporenim rješenjima i da u vrijeme izricanja mjere pritvora, dakle u tom procesnom trenutku, nijedna druga mjera nije bila svrsishodna, a u daljnjem toku postupka je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014155 14 Kv4 od 24. aprila 2014. godine apelantu ukinut pritvor i određene mjere zabrane iz člana 126. stav 2. ZKPBiH i 126.a), stav 1. tačka c)

ZKPBiH.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47. stav 1.

U toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo braniocu se može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

Član 131. stav 1.

Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 132. stav 1. tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

[...].

VI.Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

14. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

[…]

15. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

16. U konkretnom slučaju, apelant ove svoje navode potkrepljuje tvrdnjama da su protiv njega preduzete posebne istražne radnje mnogo prije nego je otvorena istraga, te da je stoga rješenje o određivanju pritvora, koje se između ostalog zasniva i na dokazima proisteklim iz posebnih istražnih radnji, nezakonito. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav 3. tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. Dopustivost u odnosu na član II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.c) u vezi sa članom 5. st. 2. i 3. Evropske konvencije, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014155 14 Kv od 2. aprila 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantu je dostavljeno 4. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant ukazuje na to da su mu osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) u vezi sa st. 2. i 3. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 13. Evropske konvencije i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

21. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

23. U konkretnom slučaju, apelant je lice lišeno slobode koje se nalazilo u pritvoru na osnovu rješenja Suda BiH o određivanju pritvora i koje se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) u vezi sa st. 2. i 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivična djela za koja se tereti, što je i opći uvjet za određivanje pritvora i da osporena rješenja ne daju osnovane razloge iz kojih se može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na to da bi, ukoliko se nađe na slobodi, ometao istragu utjecanjem na svjedoke i saizvršioce, odnosno potencijalne osumnjičene, da mu prilikom određivanja mjere pritvora nisu predočeni dokazi kojima je Tužilaštvo raspolagalo i prezentiralo sudu i da se o tim dokazima nije mogao izjasniti.

24. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

25. Apelant ukazuje na to da je njegovom braniocu i njemu, na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora, uskraćeno pravo na pristup dokazima i uvid u dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo, da dokazi koje je on ponudio nisu uopće razmatrani i da je na taj način prekršeno pravo na jednakost u postupanju. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se garancije iz člana 5. Evropske konvencije primjenjuju neovisno o tome prema kojem je osnovu lice lišeno slobode i tom licu garantira da mora imati pristup sudu kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišenja slobode ili produženja trajanja te mjere. S obzirom na okolnosti istrage, ovaj zahtjev se u nacionalnom pravu može zadovoljiti na različite načine, te je bitno da se osigura da druga strana ima uvid u dokaze i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austrija od 28. augusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; i Garcia Alva v. Germany od 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94). U tom smislu [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).

26. Ustavni sud ponavlja da se apelantovi navodi odnose na to da sud nije udovoljio njegovom zahtjevu da izvrši uvid u sve dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost u postupanju. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju takvo postupanje suda bilo zasnovano na relevantnim odredbama ZKP. Naime, odredba člana 47. stav 1. ZKP propisuje da u toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, a stav 2. istog člana propisuje da izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Međutim, ovo pravo, u smislu čl. 47. stav 3. i 226. stav 2. ZKPBiH, nakon podizanja optužnice više ne može biti uskraćeno. Iz obrazloženja osporenih rješenja, te odgovora na apelaciju proizlazi da je Sud BiH održao ročište povodom prijedloga za određivanje pritvora na kojem su, između ostalih, bili prisutni apelant i njegovi branioci koji su se tim povodom izjasnili na prijedlog, suprotstavljajući dokazima Tužilaštva dokaze odbrane (poslovnu dokumentaciju firme „Anelsis“), negirajući da je apelant počinio inkriminirane radnje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je sadržaj pojedinih dokaza interpretiran u osporenim rješenjima (navođenjem imena i prezimena ostalih osumnjičenih, njihovog zaposlenja i zadataka koje su obavljali, te imena i prezimena svjedoka) iz čega nesporno proizlazi da je apelant, u smislu garancija iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije, bio upoznat sa svim inkriminiranim radnjama koje su mu stavljene na teret već prilikom prvog ispitivanja u Tužilaštvu BiH i da će pravo uvida u spise i dokaze, u smislu člana 47. stav 3. ZKPBiH, imati ukoliko dođe do podizanja optužnice. Činjenica da apelantu i njegovim braniocima u fazi postupka u kojoj se odlučuje o osnovanosti pritvora a ne krivice nije dopušten uvid u sve dokaze (član 47. ZKPBiH) kojima je raspolagalo Tužilaštvo, a radi zaštite vođenja obimne istrage kojom je obuhvaćen veći broj lica (osumnjičenih i svjedoka) i njenog cilja (jer bi se mogla dovesti u opasnost), ne vodi kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je ovo pitanje razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 40/09 od 26. februara 2009. godine i AP 591/114 od 7. aprila 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je utvrđeno da nije povrijeđeno pravo apelanata u tim predmetima ukoliko je sud pri određivanju pritvora uskratio mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode o povredi prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim.

27. U vezi sa navodima apelacije kojima se ukazuje na nezakonitost pritvora, Ustavni sud ističe da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Dakle, da bi lišavanje slobode bilo „zakonito“ u smislu navedenog člana, ono treba podjednako obuhvatiti i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

28. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje. Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).

29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora određena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH u vezi sa krivičnim djelima carinske prevara, krijumčarenja, porezne utaje i drugim krivičnim djelima iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, dakle zbog postojanja općeg i posebnog razloga za određivanje pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoju odluku o postojanju osnovane sumnje zasnovao na temelju velikog broja materijalnih dokaza – službenih zabilješki i izvještaja o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, dopuni ovog izvještaja, kriminalističko-obavještajnim izvještajima, zapisnicima o kontroli Uprave za indirektno oporezivanje, kao i na zapisnicima o ispitivanju osumnjičenih I. M. i D. T. čiji je sadržaj interpretiran u osporenom rješenju, te na osnovu transkripta presretnutih telefonskih razgovora. Svi dokazi su dovedeni u vezu sa sadržajem o naknadnoj kontroli Uprave za indirektno oporezivanje i carinske evidencije, pri čemu je uočeno neslaganje u fakturama prema carinskim organima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz navedenog proizlazi da je, nasuprot navodima apelacije, osnovana sumnja u odnosu na apelanta jasno i precizno navedena, dakle konkretizirana, a propust da se u toj fazi postupka detaljno opiše svaka apelantova pojedinačna radnja nije nužna i čini izrečenu mjeru nezakonitom.

30. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog u tački b) člana 132. stav 1. ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u pitanju istraga koja obuhvata više osumnjičenih lica od kojih više njih još nije ispitano, da nisu saslušani svi svjedoci i da nisu prikupljeni svi materijalni dokazi, s obzirom na obimnost istrage, te da postoji opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu utjecao na svjedoke i saučesnike. Na taj način bi se, kako je dalje obrazloženo, omeo krivični postupak jer bi apelant kao osumnjičeni, te ostali osumnjičeni, saučesnici i svjedoci međusobnim dogovaranjem i usaglašavanjem odbrana mogli utjecati na svjedoke i eventualno ih spriječiti u svjedočenju. Osim toga, naglašeno je da se radi o obimnom i kompleksnom predmetu u fazi istrage, zbog čega je u toj fazi neophodno sačuvati integritet (postupka i istrage), te je neophodno da se apelant zadrži u pritvoru kako bi mu se onemogućio kontakt sa drugim potencijalnim saučesnicima i osumnjičenim čiji je identitet poznat Tužilaštvu. Također je u pogledu prigovora o nedostatku konkretizacije utjecaja na svjedoke istaknuto da se pritvorski razlog iz tačke b) navedenog člana može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do zabranjenog utjecaja doći prema drugim osumnjičenim i svjedocima u predmetu, a da dokazi iz prvostepenog rješenja ukazuju na postojanje organizirane kriminalne grupe čiji su članovi bili uključeni u izvršenje različitih krivičnih djela. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i suosumnjičene, odnosno da postoje okolnosti vezane, kako za visinu zaprijećene kazne za predmetna krivična djela, tako i za niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti odnosno „ozbiljnog rizika“ da do utjecaja može doći.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim rješenjima dao vrlo iscrpne i jasne razloge za svoje zaključke u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora u smislu relevantnih odredaba člana 132. ZKPBiH (općeg i posebnog), te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Naime, iz navedenih obrazloženja jasno proizlazi na osnovu kojih dokaza je utvrđena osnovana sumnja a u pogledu posebnog razloga ukazano je na razloge, rizik, pa čak i opasnost od mogućeg utjecaja na svjedoke, pri čemu je sud imao u vidu da je apelant osumnjičen kao organizator grupe za organizirani kriminal, dakle krivičnog djela koje prema svom biću uključuje učešće više lica. Iz toga proizlazi da nema proizvoljnosti u zaključku Suda BiH da bi u slučaju apelantovog ostanka na slobodi postojala opravdana bojazan da bi on mogao stupiti u kontakt sa suosumnjičenim i da bi mogućnost njihovog međusobnog dogovora vodila ometanju istrage koja je još u toku, a ne postoji drugi efikasan način da se takvi kontakti onemoguće ili ograniče. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju Suda BiH o tome zašto u vrijeme izricanja mjere pritvora nije bilo moguće ispuniti sve ciljeve istrage određivanjem druge mjere (mjere zabrane).

32. Međutim, u vezi s izricanjem druge mjere u kontekstu apelacionih navoda da mjera pritvora nije bila nužna, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u odgovoru na apelaciju, pojašnjavajući razloge zbog kojih u vrijeme izricanja mjere pritvora nije bilo moguće izreći drugu mjeru, naveo da je u daljnjem toku postupka, nakon podnošenja apelacije i procjene uvjeta za produženje mjere ili izricanja druge mjere, apelantu ukinut pritvor Rješenjem tog suda broj S1 2 K 014155 14 Kv4 od 24. aprila 2014. godine i izrečena mjera zabrane iz čl. 126. stav 2. i 126.a) stav 1. tačka c) ZKPBiH.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovih prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c), 2. i 3. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

34. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža osnovne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o lišavanju slobode. Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome prema kojem je osnovu lice lišeno slobode i garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup sudu kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišenja slobode i produženja trajanja te mjere, da sudovi koji ispituju zakonitost određivanja pritvora moraju odlučiti hitno, a zahtjev da takva odluka mora biti donesena po hitnom postupku odnosi se na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome je li hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi Evropski sud, Navara protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine).

36. Iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelant na raspolaganju imao i iskoristio mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora, u kojoj je ukazao na osnove (opći i posebni) za određivanje pritvora kao i na nedostavljanje dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja, te da je o apelantovoj žalbi odlučilo Vijeće Suda BiH na način što je njegova žalba odbijena. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je u daljnjem toku postupka, nakon podnošenja apelacije i procjene uvjeta za produženje pritvora ili izricanja druge mjere, apelantu ukinut pritvor Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014155 14 Kv4 od 24. aprila 2014. godine i izrečena mjera zabrane iz čl. 126. stav 2. i 126.a) stav 1. tačka c) ZKPBiH, pa proizlazi da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

37. Apelant je ukazao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pri čemu nije posebno obrazlagao u čemu se to kršenje ogleda, već, kako iz navoda apelacije proizlazi, i ovo pravo dovodi u vezu sa članom 5. Evropske konvencije, odnosno nepostojanjem razloga za određivanje mjere pritvora.

38. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo, što znači da se prema ovom članu na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, dakle ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).

39. Ustavni sud zapaža da apelant nije jasno i nedvosmisleno naveo prema kojem osnovu smatra da je diskriminiran, odnosno nije potkrijepio dokazima da je Sud BiH u eventualno istoj situaciji postupao drugačije. Imajući u vidu da se postojanje osnova za pritvor razmatra u svakom konkretnom slučaju, zavisno od okolnosti, kao i činjenicu da je apelantu ukinut pritvor Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014155 14 Kv4 od 24. aprila 2014. godine i izrečena mjera zabrane iz čl. 126. stav 2. i 126.a) stav 1. tačka c) ZKPBiH, proizlazi da su navodi o povredi prava na nediskriminaciju neosnovani.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa st. 2. i 3. Evropske konvencije u situaciji kad odluka o određivanju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge, kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, tako i u pogledu postojanja posebnog uvjeta propisanog u tački b) iste odredbe, jer, prema utvrđenju suda, osim osnova sumnje postojala je i opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu utjecao na svjedoke i suoptužene, a okolnosti konkretnog slučaja upućivale su na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

42. Također, nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije kada se postojanje osnova za pritvor ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju i kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora, pri čemu u vrijeme donošenja odluke o žalbi taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom, ali je u daljnjem toku postupka, procjenjivanjem uvjeta i okolnosti za produženje te mjere, apelantu pritvor ukinut i izrečena mjera zabrane.

43. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1560/14 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio