Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2862/11 (G. B.-S.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2862/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2862/11, rješavajući apelaciju Gordane Božović-Stanišić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Božović- Stanišić, izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 002084 10 Rev 2 od 22. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Gordana Božović-Stanišić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 14. jula 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 002084 10 Rev 2 od 22. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Doma zdravlja Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. aprila 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. aprila 2014. godine a tuženi 28. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi protiv tuženog radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate, Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 89 0 P 06 000 130 od 23. februara 2007. godine kojom je djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev tako što su poništena kao nezakonita rješenja tuženog br. 153/98 od 19. oktobra 1998. godine i 33/99 od 24. marta 1999. godine (u daljnjem tekstu: rješenja o prestanku radnog odnosa) i tuženi obavezan da apelantkinju vrati u radni odnos na radno mjesto ljekara opšte prakse. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantkinji isplati naknade plata za period od 19. oktobra 1998. godine do 30. juna 2006. godine, uz zakonsku zateznu kamatu počev od 8. aprila 1999. godine. Tuženi je takođe obavezan da za apelantkinju uplati doprinos za zdravstveno osiguranje Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske. U preostalom dijelu (zatezne zakonske kamate, razlika regresa i toplog obroka, u iznosima koji su u izreci presude precizno navedeni) apelantkinjin tužbeni zahtjev je odbijen.

6. Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj 014 0 GŽ 07 000 351 od 22. novembra 2007. godine usvojio žalbe apelantkinje i tuženog, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Apelantkinja je u svojoj žalbi između ostalog ukazala na neblagovremenost žalbe tuženog i predložila da se ona odbaci. U tom smislu Okružni sud je, obrazlažući dopuštenost žalbe, istakao da je prvostepeni sud pogrešnom pravnom poukom odredio rok za žalbu 30 umjesto 15 dana i tuženog doveo u zabludu u pogledu roka za izjavljivanje žalbe. U vezi sa sadržajem žalbe Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je apelantkinji radni odnos prestao zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana a ne zbog izrečene disciplinske mjere, što proizilazi iz rješenja o prestanku radnog odnosa od 19. oktobra 1998. godine i to prema Zakonu o radnim odnosima (član 57 stav 2 tačka 5; u daljnjem tekstu: ZRO) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Navedena odredba propisuje prestanak radnog odnosa nezavisno od volje zaposlenog, a za primjenu ove odredbe je bilo neophodno da se utvrdi iz kojih razloga je apelantkinja izostala s posla i da zavisno od toga ocijeni da li je izostajanje bilo opravdano ili ne. S tim u vezi je naglašeno da je prvostepeni sud zauzeo pogrešan stav prema kom je tuženi bio dužan da pokrene disciplinski postupak zbog apelantkinjinog neodazivanja na rad, zbog čega je izreka presude protivrječna njenim razlozima, a postupajući na takav način tuženom je faktički bilo onemogućeno da raspravlja pred sudom, čime je učinjena povreda parničnog postupka koja nije mogla da se otkloni pred drugostepenim sudom, zbog čega je uvažavanjem žalbe prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 89 0 P 002084 07 P od 20. juna 2008. godine kojom su poništena kao nezakonita rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantkinji i tuženi obavezan da apelantkinju vrati u radni odnos na radno mjesto ljekara opšte prakse, te da joj naknadi plate i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske. Ostatak apelantkinjinog tužbenog zahtjeva (kao i u prethodnoj prvostepenoj presudi od 23. februara 2007. godine) je odbijen. Osnovni sud je nakon analize i ocjene velikog broja izvedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan i u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa kao nezakonitog, istakao sljedeće: da je apelantkinji odlukom tuženog i Ministarstva zdravlja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) odobrena specijalizacija iz pedijatrije i određeno da specijalistički staž traje 48 mjeseci počev od 1. juna 1993. godine, da je sa tuženim zaključila ugovor o upućivanju na specijalizaciju u kome je predviđeno da specijalizacija traje od 1. juna 1993. godine do 1. juna 1997. godine, da se apelantkinja u toku specijalističkog staža na poziv tuženog odazivala na rad u prekidima i da je takva vrsta rada trajala ukupno 12 mjeseci, da se nakon isteka odobrene specijalizacije 1. juna 1997. godine apelantkinja usmeno obraćala direktoru tuženog kako bi joj se omogućilo produženje specijalističkog staža (onoliko vremena koliko se odazivala na poziv tuženog na rad i prekidala specijalizaciju) i da joj nije odobreno produženje specijalističkog staža, niti joj je odobreno plaćeno ili neplaćeno odsustvo. Apelantkinja se zatim, kako je dalje obrazloženo, pismenim zahtjevom obratila Ministarstvu koje joj je odobrilo produženje specijalističkog staža u trajanju od šest mjeseci, i to u periodu od 17. februara do 17. avgusta 1998. godine a koje je produženo novim rješenjem o produženju specijalizacije do 3. oktobra 1998. godine. Nakon isteka ovog datuma Ministarstvo je još jednim rješenjem odobrilo produženje specijalizacije do 4. aprila 1999. godine. Specijalizacija se odvijala na Medicinskom fakultetu u Beogradu sve do 4. aprila 1999. godine. U vrijeme trajanja specijalizacije, kako je dalje navedeno, tuženi je pozvao apelantkinju da se vrati na rad 4. oktobra 1998. godine. Budući da se apelantkinja nije odazvala na rad kod tuženog, iako je telefonskim putem od ovlašćenog radnika tuženog obaviještena o datumu kad se trebala javiti na rad, direktor tužene je donio rješenje 19. oktobra 1998. godine prema kom apelantkinji prestaje radni odnos sa 6. oktobrom 1998. godine, na osnovu odredbe člana 53 stav 1b) tačka 7 ZRO, zbog neopravdanog izostanka s posla tri dana uzastopno. Budući da tuženi prije donošenja ovog rješenja nije ispitivao da li je apelantkinja s posla izostala opravdano ili neopravdano, a uvidom u kalendar iz 1998. godine sud je utvrdio da tri dana koja je tuženi apelantkinji računao kao izostanak s posla nisu tri uzastopna radna dana (prvi je nedjelja a preostala dva su radna) zaključeno je da nisu ispunjeni uslovi da apelantkinji prestane radni odnos prema citiranoj odredbi iz člana 53 stav 1b) tačka 7 ZRO. S tim u vezi je zaključeno da je apelantkinjina tužba osnovana u dijelu u kome je tražila poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa kao nezakonitog, novčanih naknada za utuženi period i naknada za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je u preostalom dijelu (kamate, topli obrok i regres) tužbeni zahtjev odbijen.

8. Okružni sud je rješenjem broj 89 0 P 002084 08 GŽ od 16. septembra 2009. godine žalbu tuženog izjavljenu protiv prvostepene presude odbacio kao neblagovremenu. Naveo da je žalba izjavljena po proteku zakonskog roka od 15 dana i da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku, iako mu je prethodnim rješenjem ukazano da je rok za žalbu u predmetima koji se tiču radnih odnosa 15 dana, ponovno u pouci o pravnom lijeku ostavio rok za izjavljivanje žalbe 30 dana. Tuženi je presudu primio 23. juna 2008. godine a rok za žalbu je počeo teći 24. juna 2008. godine i isticao je 9. jula 2008. godine. Budući da je tuženi žalbu izjavio 21. jula 2008. godine, Okružni sud je zaključio da je žalba izjavljena po proteku dozvoljenog roka od 15 dana, bez obzira što je prvostepeni sud u pouci o pravnom lijeku naveo da žalba može da se izjavi u roku od 30 dana od dana dostavljanja pismenog otpravka presude.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 89 0 P 002084 09 Rev od 2. decembra 2009. godine reviziju tuženog usvojio, rješenje Okružnog suda od 16. septembra 2009. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu da odluči o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude. Spornim se u fazi odlučivanja o žalbi ukazalo pitanje blagovremenosti žalbe koju je izjavio tuženi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo nespornu činjenicu da se konkretna pravna stvar odnosi na parnicu iz radnog odnosa i da je odredbom člana 442 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisan rok za podnošenje žalbe na presudu ili rješenje 15 dana. Međutim, prvostepeni sud je u pismenom otpravku presude u pouci o pravnom lijeku koja je dostavljena strankama naveo da je „rok za izjavljivanje žalbe 30 dana od dana dostavljanja presude strankama“. Ista pouka o pravnom lijeku saopštena je i usmeno strankama, i to je konstatovano na raspravnom zapisniku. Saglasno odredbi iz člana 191 ZPP-a pismeno izrađena presuda mora da ima uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku i sud je vezan za svoju presudu čim je donesena (član 197 stav 1 ZPP-a), te nakon što je presuda donesena i dostavljena, sud više ne može da je izmijeni. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je strankama dao pogrešno uputstvo u pogledu roka u kom mogu da izjave žalbu i tu očiglednu omašku nije ispravio, pa je za stranke, slijedom izloženog, važio onaj rok koji je naveden u prvostepenoj presudi. Dakle, treba da se uzme da je blagovremena žalba izjavljena u roku koji je odredio sud u pravnoj pouci.

10. Okružni sud je Presudom broj 89 0 p 002084 08 GŽ od 4. februara 2010. godine odbio kao neosnovanu žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu od 20. juna 2008. godine. Okružni sud je ocijenio da je žalba neosnovana iz svih razloga koje je u svojoj presudi naveo prvostepeni sud, a osim toga citirane su odredbe ZRO koje se odnose na disciplinski postupak koji u konkretnom slučaju nesporno nije proveden. Okružni sud smatra da za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa nisu bili ispunjeni formalno-pravni uslovi i da apelantkinji u konkretnom slučaju nije bilo omogućeno da u disciplinskom postupku iznese svoju odbranu. Budući da su rješenja o prestanku radnog odnosa donesena van zakonom propisanog postupka (disciplinskog) u kom bi se eventualno utvrdilo da li je apelantkinja opravdano ili neopravdano izostala s posla, potvrđen je stav prvostepenog suda o nezakonitosti rješenja, uz zaključke koje je kao pravilne prihvatio i taj sud.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 89 0 P 002084 10 Rev 2 od 22. juna 2011. godine reviziju tuženog usvojio i nižestepene presude preinačio tako da je odbijen apelantkinjin zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanje na posao i isplatu naknade plate za period od oktobra 1998. godine do marta 2008. godine i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Tuženi je u reviziji ukazao na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je ocijenio da je revizija osnovana. U vezi s tim, Vrhovni sud je prije svega istakao da je tužba kojom je pokrenut konkretan spor, suprotno navodima tuženog, blagovremena i dopuštena, jer je tuženi odlučujući o apelantkinjinom prigovoru protiv prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa, donio rješenje 24. marta 1999. godine kojim je okončan postupak interne zaštite kod tuženog kao poslodavca (član 56 ZRO). Razlozi drugostepenog suda, kojima obrazlaže nezakonitost spornih rješenja o prestanku radnog odnosa, po ocjeni Vrhovnog suda nisu zasnovani na zakonu. Zauzimajući stav da do prestanka radnog odnosa apelantkinji nije moglo doći bez vođenja disciplinskog postupka, drugostepeni sud je izgubio iz vida činjenicu da je sporno rješenje o prestanku radnog odnosa donio direktor tužene, u skladu s ovlašćenjem iz člana 2 ZRO a na osnovu odredbe člana 53 stav 1b) tačka 7 istog zakona. Navedenom odredbom je regulisan prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika ako neopravdano izostane s posla tri radna dana uzastopno ili šest dana s prekidima u toku kalendarske godine. Radi se, dakle, o samostalnom osnovu za prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika. Taj osnov ne spada u povredu radnih obaveza iz člana 37 ZRO zbog kojih može da se vodi disciplinski postupak i izrekne disciplinska kazna prestanka radnog odnosa koju u smislu odredbe člana 39 stav 2 ZRO izriče disciplinska komisija. S obzirom na to, suprotno zaključku drugostepenog suda, bez uticaja je na odluku o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa da li je apelantkinja saslušana u disciplinskom postupku i da li su provedene sve druge radnje propisane odredbom čl. 42 do 46 ZRO. Naime, kako smatra Vrhovni sud, ako je disciplinski postupak u cjelini bio izlišan, nije bilo nužno da se provode ni pojedinačne radnje propisane za taj postupak. Kod takvog stanja stvari, za ocjenu zakonitosti spornih rješenja o prestanku radnog odnosa, bilo je nužno da se utvrdi da li apelantkinja ima opravdanje za izostanak s posla, jer je potpuno nesporno da nije došla na posao kod tuženog ne samo 4. oktobra 1998. godine nego ni narednih dana i da je 19. oktobra 1998. godine doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa sa 6. oktobar 1998. godine. Vrhovni su je zatim u obrazloženju naveo nesporne odlučne činjenice, i to: da je apelantkinji rješenjem Ministarstva produžen specijalizantski staž do 3. oktobra 1998. godine, da tuženom navedeno rješenje nije dostavljeno ali se on s njim saglasio jer joj je to vrijeme uračunao u specijalizantski staž, da je apelantkinji radni odnos prestao 6. oktobra 1998. godine jer se nije javila na posao 4. oktobra 1998. godine, da se apelantkinja nije javila tuženom da opravda svoj izostanak. Irelevantna je, po ocjeni Vrhovnog suda, činjenica na koju apelantkinja ukazuje da je 4. oktobar 1998. godine padao u nedelju kao neradni dan i da nije ni mogla da se javi na rad, jer se nije javila na posao ni u prvi radni dan 5. oktobra 1998. godine kao ni kasnije, zbog čega je tuženi izvjesno vrijeme čekao pa s obzirom da se nije pojavila na poslu do 19. oktobra iste godine doneseno je rješenje o prestanku radnog odnosa zbog ispunjenja uslova iz člana 53 stav 1b) tačka 7 ZRO. U vezi s rješenjima Ministarstva kojima je apelantkinji odobreno produženje specijalizantskog staža do 4. aprila 1999. godine, Vrhovni sud je istakao da su navedena rješenja donesena na apelantkinjin zahtjev i bez saglasnosti i znanja tuženog, štaviše uz njegovo protivljenje (proizilazi iz dopisa tuženog od 21. septembra 1998. godine), a rješenje kojim je apelantkinji odobreno produženje specijalizacije apelantkinja nije dostavila tuženom čak ni po prestanku radnog odnosa, nego ga je tuženom dostavio njen brat 26. novembra 1998. godine.

12. Vrhovni sud je zatim naveo odredbu člana 172 stav 3 Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o specijalizaciji i rješenja o produženju specijalizantskog staža, kojim je propisano da izbor kandidata za specijalizaciju vrši zdravstvena organizacija, u konkretnom slučaju tuženi, u skladu s usaglašenim planom specijalizacije zdravstvenih radnika. Odredbom člana 14 Pravilnika o specijalizaciji zdravstvenih radnika i saradnika propisano je da rješenje o specijalizaciji donosi Ministarstvo na osnovu pismenog zahtjeva zdravstvene organizacije odnosno fakulteta, dok u slučaju prekida specijalizantskog staža izazvanog ratnim dejstvima, zdravstvena ustanova koja je uputila specijalizanta na specijalizaciju (tuženi) može Ministarstvu da uputi zahtjev za produženje specijalizantskog staža za vrijeme koliko je prekid trajao (član 20 a stav 1 Pravilnika). U konkretnom slučaju je nesporno da tuženi nikad nije uputio pismeni zahtjev Ministarstvu da produži specijalizantski staž apelantkinji, nego se nasuprot tome, protivio produženju nakon 3. oktobra 1998. godine, zbog čega posljednje rješenje Ministarstva kojim je apelantkinji staž produžen do 3. aprila 1999. godine, koje nije doneseno po zahtjevu tuženog nego apelantkinje, ne može da bude opravdanje za apelantkinjino odsustvo s posla. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je apelantkinja s tuženim, kao zaposleni zdravstveni radnik bez čega ne bi mogla da ostvari pravo na specijalizaciju, odnose regulisala ugovorom od 19. maja 1993. godine prema čijim odredbama je trebalo da specijalizacija bude okončana do 1. juna 1997. godine, koji rok je uz obostranu saglasnost produžen do 3. oktobra 1998. godine. Rješenje Ministarstva kojim joj je odobreno produženje specijalizacije do 3. aprila 1999. godine, o čijoj zakonitosti i pravilnosti ne može da se raspravlja u konkretnom postupku jer se radi o upravom aktu protiv kog je bilo moguće da se vodi upravni spor, reguliše odnos između apelantkinje i Ministarstva, te ne obavezuje tuženog koji produženje specijalizacije nije tražio već joj se protivio, nije učestvovao u tom postupku i nije znao za postojanje rješenja. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je apelantkinja bila dužna da dođe kod tuženog na rad po isteku specijalizacije koja je trajala uz saglasnost tuženog do 3. oktobra 1998. godine, a kako se nije javila ni do 19. oktobra 1998. godine niti je svoj izostanak opravdala, pobijana rješenja o prestanku radnog odnosa su pravilna i zasnovana na odredbi člana 53 stav 1b) tačka 7 ZRO, zbog čega je apelantkinjin zahtjev za poništenje tih rješenja neosnovan. Iz istih razloga odbijen je i njen zahtjev za isplatu neisplaćenih plata i doprinosa koje se u smislu odredbe iz člana 34 ZRO ostvaruju po osnovu izvršenog rada ili utvrđenja prava na rad, a kako je nesporno da u periodu za koji traži isplatu apelantkinja kod tuženog nije radila, proizilazi da nema osnova za isplatu neisplaćenih plata, pa je i ovaj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja ukazuje da joj je presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s kršenjima navedenih prava, apelantkinja prije svega ukazuje na propuste procesne prirode koji se tiču pouke o pravnom lijeku i u vezi s tim pogrešnog stava Vrhovnog suda iz rješenja koje je prethodilo konačnoj presudi, prema kom je bez obzira na pogrešno uputstvo o pravnom lijeku dozvolio raspravljanje o neblagovremenoj žalbi. Smatra da su razlozi koje je Vrhovni sud iznio u osporenoj presudi nezakoniti, da je pogrešan stav prema kom u konkretnom slučaju nije trebalo da se provodi disciplinski postupak jer bi se upravo u tom postupku utvrdilo da li je apelantkinja imala opravdanje za nedolazak na posao ili ne. Takođe smatra da je pogrešan stav prema kom isključivo zdravstvena organizacija može da podnese zahtjev za produženje specijalizacije ministarstvu, budući da u izuzetnim okolnostima to može da učini i specijalizant. Ukazano je na značaj datuma do kog joj je tuženi priznao trajanje specijalizacije, i to 3. oktobar 1998. godine i obavezu da se javi na posao 4. oktobra 1998. godine a taj dan je neradni dan, odnosno nedjelja, tako da i ako bi se prihvatilo da joj je otkaz dat zbog tri uzastopna radna dana koja nije opravdala, onda je i rješenje o otkazu moglo da teče samo od 8. a ne od 6. oktobra 1998. godine. Zbog navedenog, smatra da se radi o potpuno nezakonitom rješenju tuženog, budući da su u radnim sporovima propisani prekluzivni rokovi kojih se tuženi uopšte nije pridržavao. Iz navedenog proizilazi da je u postupku učinjeno nekoliko veoma bitnih povreda ZPP-a i materijalnog prava kojim su regulisani rokovi i primjena propisa, što je direktno uticalo na apelantkinjino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja apelacijom ukazuje, da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, da je u presudi navedeno jasno, iscrpno i svestrano obrazloženje, naročito u pogledu nepostojanja razloga da je trebalo da se u konkretnoj situaciji vodi disciplinski postupak, na čemu apelantkinja insistira. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tuženi je naveo da je apelacija u potpunosti neosnovana, da se u apelaciji polemiše o stavovima Vrhovnog suda koji su izneseni u presudi, prije svega roka za podnošenje žalbe a zatim razloga zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen, za što je Vrhovni sud na krajnje jasan i argumentovan način obrazložio svoje stavove. U presudi je, naime, Vrhovni sud preinačavajući drugostepenu presudu, pozivanjem na konkretne zakonske odredbe, bez imalo proizvoljnosti iznio pravno argumentovan stav u kom nije zanemarena niti jedna činjenica, a apelantkinjino nezadovoljstvo navedenim stavom ne vodi povredi prava na koje je u apelaciji ukazala.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

O pravima, obavezama, i odgovornostima radnika u preduzeću odlučuje poslovodni organ (u daljnjem tekstu: direktor), odnosno privatni poslodavac, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 53.

Radni odnos prestaje:

a)uz saglasnost radnika:

[...] b)bez saglasnosti radnika:

[...] 7. ako neopravdano izostane s posla tri radna dana uzastopno ili s prekidima šest dana u toku kalendarske godine;

[...]

17. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službeni list SR BiH“ broj 18/86) u relevantnom dijelu glasi:

Član 172. st. 2. i 3.

Specijalizacija se može odobriti zdravstvenom radniku odnosno zdravstvenom saradniku u radnom odnosu.

U skladu sa usaglašenim planom specijalizacije zdravstvenih radnika odnosno zdravstvenih saradnika, izbor kandidata za specijalizaciju vrši zdravstvena organizacija odnosno fakultet medicinskih nauka na osnovu konkursa.

18. Pravilnik o specijalizaciji zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika („Službeni list SR BiH“ br. 27/86, 38/86 i 38/88; „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Izbor kandidata za specijalizaciju vrši zdravstvena organizacija odnosno fakultet.

Član 14.

Rješenje o odobrenju specijalizacije donosi Ministarstvo zdravlja, rada i socijalne zaštite, na osnovu pismenog zahtjeva zdravstvene organizacije odnosno fakulteta.

Uz zahtjev iz prethodnog stava prilažu se dokazi o ispunjavanju uslova za sticanje prava na specijalizaciju koji su predviđeni pravilnikom.

[...] Član 20.

Specijalizantski staž obavlja se u pravilu bez prekida.

U slučaju spriječenosti za rad u trajanju dužem od mjesec dana i odazivanja na poziv vojnih organa, prekida se specijalizantski staž i produžuje za vrijeme koliko je prekid trajao.

[...]

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 191. stav 1.

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

Član 197.

Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.

Presuda prema strankama ima dejstvo od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama po odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 249. stav 1.

Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 254. st. 3. i 4.

Revizija je uvijek dozvoljena protiv rješenja drugostepenog suda kojim se izjavljena žalba odbacuje, odnosno kojim se potvrđuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije.

U postupku povodom revizije protiv rješenja shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.

Član 422.

Rok za podnošenje žalbe na presudu, odnosno rješenje iz radnih odnosa iznosi 15 dana.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 002084 10 Rev 2 od 22. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. jula 2011. godine a apelacija ej podnesena 14. jula 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud podsjeća da se shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i isplatu, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

28. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na nedostatke procesne prirode (pogrešne pouke o pravnom lijeku i stava o dopuštenosti žalbe) i pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog neprovođenja disciplinskog postupka.

29. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. U vezi s navodima apelacije kojima se ukazuje na nedostatke procesnog karaktera, konkretno stava Vrhovnog suda o dopuštenosti raspravljanja „nedopuštene“ žalbe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o ovom revizionom prigovoru prije svega potvrdio da rok za žalbu u parnicama iz radnih odnosa iznosi 15 dana (član 422 ZPP-a), ali da je prvostepeni sud očiglednom omaškom, koja nije ispravljena prije dostavljanja presude, u pouci o pravnom lijeku (a ta pouka je saopštena i strankama usmeno prilikom zaključenja glavne rasprave) naveo da je rok za izjavljivanje žalbe 30 dana od dana dostavljanja presude. Vrhovni sud je zatim ukazao na relevantne odredbe ZPP-a (čl. 191 i 197 stav 1) prema kojima svaka pismeno izrađena presuda mora da ima uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku, te vezanost suda za svoju presudu čim je donesena i dostavljena strankama. S tim u vezi, Vrhovni sud je pojasnio da bez obzira na pogrešno uputstvo u pouci o pravnom lijeku koja nije ispravljena prije dostavljanja presude, važi onaj rok koji je sud naveo u svojoj presudi u dijelu u kome je poučio stranke o pravu na pravni lijek. Pri tome je naglašeno da, ukoliko je sud pogrešnom pravnom poukom doveo u zabludu žalitelja u pogledu roka za izjavljivanje žalbe, treba da se uzme da je blagovremena žalba izjavljena u roku koji je odredio sud u pouci o pravnom lijeku, jer stranka ne može da trpi posljedice prekluzije zbog pogrešnog uputstva suda koje bi vodilo odbacivanju žalbe. Takva odluka bi naime bila zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud primjenom odredbi iz čl. 249 stav 1 i 254 st. 3 i 4 ZPP-a naveo jasne razloge u pogledu dopuštenosti žalbe, zbog čega je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

31. Što se tiče navoda apelacije kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi ZRO i propusta da tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa provede disciplinski postupak, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, odlučujući u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, reviziju tuženog usvojio i nižestepene presude preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen u cjelini. S tim u vezi, Vrhovni sud je u osporenoj presudi jasno naveo da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu zanemario odredbe iz čl. 2 i 53 stav 1b) tačka 7 tog zakona, kojima je regulisan samostalan osnov za prestanak radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla, u kom slučaju nema obaveze da se provede disciplinski postupak. Dakle, Ustavni sud zapaža da je, vezano za zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, Vrhovni sud zaključio da u okolnostima apelantkinjinog slučaj nije od uticaja da li je apelantkinja saslušana u disciplinskom postupku ili ne, već je za ocjenu zakonitosti spornih rješenja o prestanku radnog odnosa, bilo nužno da se utvrdi samo činjenica da li je apelantkinja opravdano ili neopravdano izostala s posla. S tim u vezi, nakon hronološkog navođenja svih rješenja o odobrenju i produženju specijalizacije i njenom trajanju, što je utvrđeno u presudama nižestepenih sudova, Vrhovni sud je primjenom relevantnih odredaba Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnika o specijalizaciji zdravstvenih radnika, koje su dovedene u vezu s ugovorom koji je apelantkinja povodom upućivanja na specijalizaciju zaključila s tuženim (kojim su regulisani njihovi međusobni odnosi) zaključio da apelantkinja po isteku roka u kom je specijalizacija trebala da bude okončana, nije opravdala svoj izostanak s posla, iz čega je proizašao zaključak da su rješenja o prestanku radnog odnosa apelantkinji pravilna i zakonita. Iz navedenog proizilazi da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo suštinske i vrlo jasne razloge zbog kojih je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava izveo drugačiji pravni zaključak prema kom je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan i kao takav odbijen, a Ustavni sud u osporenoj presudi nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantkinjinu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodi apelacije u vezi s pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava nisu osnovani, te da stoga nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelantkinja je ukazala da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom da povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima, dakle pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u osporenoj presudi kojom su preinačene nižestepene presude, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, Vrhovni sud naveo detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2862/11 (G. B.-S.) | Sudska praksa | Aktio