Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/11 (Kosig Dunav osiguranje DD Banjaluka, F. T.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pristup sudu
  • Disciplinski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2540/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2540/11, rješavajući apelaciju Kosig Dunav osiguranja DD Banjaluka, Filijala Trebinje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kosig Dunav osiguranja DD Banjaluka, Filijala Trebinje, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000639 10 Rev od 5. aprila 2011. godine, u dijelu u kom je revizija odbijena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kosig Dunav osiguranje DD Banjaluka, Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijelo je 20. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000639 10 Rev od 5. aprila 2011. godine, u dijelu u kom je revizija odbijena. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Vase Kučinara (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 5. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. maja 2014. godine, a Osnovni sud 21. maja 2014. godine. Okružni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je u pravnoj stvari tužioca protiv apelanta donio Presudu broj P- 221/02 od 28. januara 2004. godine kojom je odbijen tužiočev zahtjev za utvrđenje da mu je apelant nezakonito otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da se on poništi, da ga vrati na rad i rasporedi na poslove preuzimača osiguranja i da mu isplati neisplaćene naknade na ime plata, toplog obroka, ogrjeva i zimnice (iznosi i periodi neisplaćenih naknada su bliže navedeni u izreci presude).

6. Nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu, Osnovni sud je nesporno utvrdio da prije otkaza ugovora o radu tužiocu nije data mogućnost saslušanja u disciplinskom postupku, zbog čega je apelant predložio da se u smislu odredbe člana 104 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zastane s postupkom kako bi saslušao tužioca. Navedeni zahtjev je istaknut na ročištu od 24. oktobra 2002. godine, te je Osnovni sud uz saglasnost obje parnične stranke zastao s postupkom dok se ne donese odluka o tužbi koja je u postupku pred sudom tretirana kao prigovor. Nakon toga je tužilac saslušan pred apelantovim odgovornim radnicima, uručene su mu pismene izjave njegovih radnih kolega koje su jednoglasne u činjenici da se tužilac neodgovorno odnosio prema svojim radnim obavezama, pri čemu su detaljno opisani njegovi propusti u radu. Isto mišljenje je potvrdila i apelantova sindikalna organizacija. Nakon tako sprovedenog postupka, kako je dalje obrazloženo, apelantov direktor je rješenjem od 22. novembra 2002. godine odbio tužiočev prigovor protiv rješenja o otkazu ugovora o radu i utvrdio da se tužilac u februaru, martu i aprilu 2002. godine samo formalno pojavljivao na poslu, da je posao napuštao bez dozvole i odobrenja nadležnog rukovodioca, čime je počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 91 stav 9 ZOR-a, odnosno člana 31 tačka 9 Pravilnika o radu apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je mišljenja da je postupak radi otkaza ugovora o radu sproveden u skladu sa odredbama ZOR-a i Pravilnika, i da su se ispunili uslovi da se tužiocu otkaže ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

7. Rješavajući o tužiočevoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-165/04 od 8. novembra 2004. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. Vrhovni sud je, odlučujući o tužiočevoj reviziji, Rješenjem broj Rev-46/05 od 31. marta 2006. godine reviziju uvažio, presudu Okružnog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava uz povredu pravila parničnog postupka. S tim u vezi je navedena odredba člana 115 stav 1 ZOR-a kojom je propisano obavezno dostavljanje rješenja o pokretanju disciplinskog postupka radniku na kog se odnosi, njegovo saslušanje i pravo na odbranu. U konkretnom slučaju, rješenje o pokretanju disciplinskog postupka i rješenje o otkazu ugovora o radu doneseni su isti dan, a sem toga nema dokaza ni da je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka uručeno tužiocu. Vrhovni sud je zaključio da u postupku utvrđivanja tužiočeve disciplinske odgovornosti nije ispoštovana procedura propisana odredbama ZOR-a i Pravilnika. U vezi sa proceduralnim propustima, Vrhovni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud nepotrebno zastao s postupkom kada je postupajući povodom apelantovog prijedloga tužbu smatrao prigovorom i omogućio apelantu da odluči o prigovoru i eventualno pokuša nagodbu s tužiocem. S tim u vezi je naglašeno u kom roku je apelant bio obavezan da odluči o prigovoru i navedene su posljedice neodlučivanja (član 104 stav 4 ZOR-a), pa se postavilo pitanje zbog čega apelant nije postupao u propisanom roku od 30 dana ako se već tužba smatrala prigovorom. Budući da u spisu ne postoji podatak kada je apelant primio tužbu, ali postoji podatak da je pripremno ročište održano 3. oktobra 2002. godine, što je dan kad je apelant najkasnije mogao biti upoznat s tužbom, a drugostepeno rješenje o tužiočevoj tužbi-prigovoru je doneseno 22. novembra 2002. godine, proizilazi da je doneseno van propisanog roka od 30 dana. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je u reviziji osnovano ukazano na to da je drugostepeni sud u osporenoj presudi propustio dati odgovor na sve tužiočeve žalbene navode (pravilnost sprovođenja dokaza u disciplinskom postupku i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog nesprovođenja dokaza uvidom u evidencije prisutnosti na radu), čime je počinio povredu iz člana 209 u vezi sa članom 231 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Okružni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 015-0-Gž-06-000-174 od 13. decembra 2006. godine kojom je žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena na način što je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je nezakonit otkaz Ugovora o radu tužiocu zbog teže povrede radnih obaveza broj 01-1310/02 od 26. aprila 2002. godine pa je i poništen. Istom presudom je naloženo apelantu da tužioca vrati na rad i rasporedi ga na poslove preuzimača osiguranja, te da mu isplati novčane naknade u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da su ponovno sagledani razlozi iz ranije drugostepene presude, žalbeni razlozi i odgovor na žalbu, te rješenje Vrhovnog suda kojim je revizija uvažena, pazeći po službenoj dužnosti na odredbu člana 221 ZPP. U vezi s tim, Okružni sud je utvrdio da je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv tužioca i rješenje kojim mu je otkazan ugovor o radu doneseno isti dan, 26. aprila 2002. godine, a razlozi za otkaz su teža povreda radnih obaveza. Okružni sud je, ocjenjujući ponovo žalbene razloge i polazeći od odredbe člana 92 ZOR-a, istakao da je rješenje o otkazu ugovora o radu tužiocu nezakonito, te su u vezi s tim citirane odredbe čl. od 33 do 38 Pravilnika kojima je propisano da disciplinski postupak pokreće direktor (ili ovlašćeni radnik), da se rješenje obavezno dostavlja radniku protiv kog se pokreće disciplinski postupak, a budući da je u konkretnom slučaju rješenje o pokretanju disciplinskog postupka doneseno isti dan kada je tužiocu otkazan ugovor o radu, proizilazi da je sem navedenih odredbi Pravilnika to rješenje u suprotnosti s odredbama čl. 114 i 115 ZOR-a. Sem toga, nedvojbeno proizilazi da disciplinski postupak nije ni vođen, niti iz rješenja o otkazu može da se utvrdi koje je protivpravne radnje tužilac počinio. Uvažavajući stanovište Vrhovnog suda u tom smislu, Okružni sud je otklonio uočene nedostatke, ocjenjujući da je tužiocu bilo onemogućeno da protiv rješenja o otkazu ugovora o radu izjavi prigovor i da je zbog tog propusta rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito. Kako tužilac u disciplinskom postupku nije saslušan, na apelantu je bila obaveza da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, što on nije učinio. Izjave radnika koje su date nakon donošenja rješenja o otkazu, prema ocjeni tog suda, nisu ni mogle poslužiti kao dokazi u konkretnom disciplinskom postupku jer tužiocu nisu ni predočene prilikom njegovog saslušanja. Sem toga, tužba radi poništenja rješenja o otkazu u prvostepenom postupku je tretirana kao prigovor a kako je prvostepeni sud „zastao“ s postupkom, proizilazi da je zbog nerješavanja o prigovoru u propisanom zakonskom roku od 30 dana došlo do nastupanja zakonske pretpostavke da je apelant prihvatio tužiočev zahtjev. U pogledu drugog tužiočevog zahtjeva koji se tiče isplate ličnih primanja, Okružni sud je taj zahtjev djelimično usvojio u ukupnom iznosu od 18.016,00 KM, a sastoji se od isplate na ime plata i toplog obroka za period od maja 2002. do maja 2003. godine, zimnice i ogrjeva za 2002. i 2003. godinu, dok je za period od februara 2000. do aprila 2002. godine prihvaćen prigovor zastare potraživanja.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 956 od 29. aprila 2009. godine uvažio revizije parničnih stranaka, ukinuo presudu Okružnog suda od 13. decembra 2006. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Nakon kratkog hronološkog izlaganja činjenica iz prethodnog postupka, Vrhovni sud je ukazao na to da je Okružni sud prilikom ponovnog odlučivanja imao u vidu isključivo povrede pravila postupka za utvrđivanje povreda radnih obaveza, koje imaju osnov u odredbi člana 92 stav 1 ZOR-a. Zatim je ukazano na odredbu člana 115 ZOR-a koja s odredbom člana 91 ZOR-a upućuje na zaključak da je za presuđivanje u konkretnom sporu odlučno razjašnjenje pitanja da li je tužilac, prije donošenja odluke o otkazu, zaista počinio težu povredu radnih obaveza iz člana 91 stav 9 ZOR-a i u čemu se ta povreda sastoji. Ako je naime povreda stvarno počinjena, otkaz se ne bio mogao smatrati nezakonitim i pored nedostataka na koje je ukazano drugostepenom presudom, vodeći računa o roku iz člana 115 stav 2 ZOR-a a teret dokazivanja je na apelantu. Sem toga, odlučeno je o tužiočevim novčanim potraživanjima a da prethodno apelantu nije omogućeno da se izjasni o tom dijelu tužbenog zahtjeva, čime je počinjena povreda pravila postupka iz člana 209 ZPP.

11. Okružni sud je u ponovnom postupku održao raspravu 26. novembra 2009. godine i donio Presudu broj 015-0-Gž-09-000 195 od 20. januara 2010. godine, kojom je tužiočeva žalba uvažena i osporena prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev, utvrđeno da je nezakonit otkaz tužiočevog ugovora o radu i on je poništen. Izrekom presude je takođe odlučeno o tužiočevim novčanim naknadama na način što je njegov zahtjev djelimično usvojen i apelantu naloženo da mu na ime neisplaćenih plata, toplog obroka, regresa i zimnice isplati pojedinačne iznose kako je precizno navedeno u izreci presude. Višak tužbenog zahtjeva za isplatu novčanih potraživanja je odbijen.

12. U obrazloženju presude je navedeno da je u ponovnom postupku održana rasprava 26. novembra 2009. godine na kojoj je tužilac povukao zahtjev za vraćanje na posao. Nakon izvedenog dokaznog postupka, uvažavajući pravna shvatanja Vrhovnog suda, utvrđeno je da je rješenje o otkazu tužiočevog ugovora o radu nezakonito. S tim u vezi, utvrđeno je da je rješenje o pokretanju disciplinskog postupka doneseno 13. februara 2002. godine i da je povodom pokrenutog disciplinskog postupka apelant donio rješenje o otkazu ugovora o radu 26. aprila 2002. godine. Imajući u vidu da je apelant kao poslodavac saznanje o težoj povredi radnih obaveza za tužioca imao u januaru 2002. godine, a ugovor mu je otkazan 26. aprila 2002. godine, to je, prema ocjeni Okružnog suda, postupljeno u suprotnosti sa odredbama Pravilnika (čl. 24-38) i čl. 114 i 115 stav 2 ZOR-a. Zbog te činjenice, rješenje o otkazu je nezakonito. Ponovljeni su razlozi kojima je ukazano na proceduralne propuste učinjene kod apelanta – nemogućnost saslušanja, nepodobnost dokaza i neblagovremeno rješavanje o tužiočevom prigovoru, zbog čega se smatra da je apelant prihvatio tužiočev zahtjev. Što se tiče tužiočevog novčanog potraživanja, opredijeljenog u pismenom obliku, Okružni sud je naveo da je apelant ovaj dio zahtjeva samo djelimično osporio istakavši prigovor zastare potraživanja, a na ročištu pred sudom je osporio naknadu toplog obroka, zimnice i ogrjeva, jer te naknade nisu primili ni ostali radnici. Međutim, tu činjenicu kao tačnu sud nije mogao da prihvati jer na te okolnosti apelant nije dostavio dokaze.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000639 10 Rev od 5. aprila 2011. godine djelimično uvažio apelantovu reviziju i drugostepenu presudu od 20. januara 2010. godine ukinuo u dijelu u kom je apelant obavezan da tužiocu isplati novčane naknade i u tom dijelu predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu u kom je utvrđeno da je nezakonit otkaz ugovora o radu zaključen na neodređeno vrijeme revizija je odbijena. S tim u vezi je obrazloženo da je odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je poništena odluka o otkazu ugovora o radu pravilna i zakonita, odnosno da je odluka o otkazu donesena nakon proteka roka iz člana 115 stav 2 ZOR-a. Međutim, u dijelu odluke kojom je odlučeno o novčanim potraživanjima Vrhovni sud je zaključio da je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je apelant dostavljao dokaze da je tužilac u međuvremenu – u utuženom periodu, ostvarivao plate kod drugog poslodavca, pa bi mogao ostvariti samo razliku novčanih potraživanja, zbog čega je u tom dijelu drugostepena odluka ukinuta i vraćena drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant ukazuje na to da mu je presudom Vrhovnog suda, u osporenom dijelu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je prvenstveno istakao da je osporena presuda (u osporenom dijelu) donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer je Vrhovni sud potvrđujući drugostepenu presudu potvrdio stav da je odluka o otkazu donesena van roka propisanog u članu 115 stav 2 ZOR-a. Smatra da mu zbog tih nedostataka i propusta nije obezbijeđeno donošenje zakonite i pravične odluke, niti mu je omogućen suštinski pristup sudu, što dovodi u vezu sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Primijenjene odredbe ZOR-a su, prema apelantovom mišljenju, proizvoljne i neosnovane, pa je predložio da se njegova apelacija usvoji i da mu se dosudi kompenzacija zbog nerješavanja predmeta u razumnom roku u iznosu od 2.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da je obrazloženje presude u saglasnosti sa utvrđenim činjenicama i materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana reviziona odluka. Dato obrazloženje ispunjava potrebne uslove i kriterijume koji odgovaraju prihvaćenim standardima, a sem toga u apelaciji se sadržajno ponavljaju činjenice koje su isticane tokom postupka pred redovnim sudovima, pri čemu niti jedna činjenica ne ukazuje na povredu prava iz apelacije. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije.

16. Osnovni sud smatra da su navodi apelacije neosnovani i da je treba odbiti. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 235.

Rješavajući o žalbi, drugostepeni sud može:

[...] 3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, i po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

18. Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03, 20/07 i 55/07 – Prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 98.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:

1.odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu; [...] Član 117.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava. Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.

Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu stava 1. ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je radnik podnio zahtjev za zaštitu prava, osim ako se radi o odbijanju radnika da radi na poslovima pri čijem obavljanju postoji neposredna opasnost po život ili teže narušavanje zdravlja radnika ili trećih lica.

Zahtjev za zaštitu prava radnik može podnijeti poslodavcu u pismenom obliku ili usmeno.

Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen.

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda u dijelu u kom je revizija odbijena broj 118 0 P 000639 10 Rev od 5. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog pogrešne primjene materijalnog prava i nerješavanja predmeta u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Primjena materijalnog prava

25. Apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, prvenstveno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da je primjena materijalnog prava suprotna dokazima i činjenicama u spisu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizuje, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka, potvrđujući djelimično drugostepenu presudu, utvrdio da je apelantova odluka kojom je tužiocu otkazan ugovor o radu nepravilna i nezakonita jer je donesena nakon što je protekao rok iz člana 115 stav 2 ZOR-a (odnosno član 117 ZOR-a – Prečišćeni tekst). Sem toga, apelant nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze uvidom u evidencije dolazaka na posao i odlazaka s posla, već je svoju odluku zasnovao na dokaznom materijalu koji nije validan za konkretan postupak – izjavama radnika koje su date nakon pokretanja disciplinskog postupka, pri čemu je Vrhovni sud navodio sadržinu relevantnih odredbi Pravilnika i ZOR-a kojima su propisani materijalni i procesni aspekti teže povrede radne obaveze i procedura u kojoj se ta povreda utvrđuje, kao i rokovi u kojoj procedura mora biti sprovedena. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoju odluku kojom je (u osporenom dijelu) odlučio o otkazu ugovora o radu obrazložio na jasan i argumentovan način, potvrđujući pri tome drugostepenu presudu donesenu nakon održanog ročišta pred tim sudom na kom su sprovedeni svi predloženi dokazi, izvršena njihova detaljna ocjena i analiza uz obrazloženje koje je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je Vrhovni sud naveo relevantne i potpuno jasne odredbe ZOR-a i Pravilnika, kao i relevantne odredbe ZPP kojima su regulisani proceduralni aspekti u postupku pred redovnim sudom.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi vezani za pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenom dijelu presude Vrhovnog suda nisu osnovani, te da stoga nije povrijeđeno apelatovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku Analiza dužine trajanja postupka u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek

29. U navodima apelacije kojim se indirektno ukazuje na dužinu trajanja postupka, apelant je istakao da je primjena materijalnog prava, odredbi Zakona o radu, bila očigledno proizvoljna i neosnovana pa predlaže da mu se dosudi kompenzacija zbog nerješavanja u razumnom roku u iznosu od 2.000 KM. U vezi s ovim navodom, apelant je istakao kršenje prava na pristup sudu i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, ne konkretizujući u čemu se ogleda kršenje navedenih prava.

30. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je postupak o tužiočevoj tužbi započeo 23. maja 2002. godine i da je djelimično okončan osporenom presudom Vrhovnog suda 5. aprila 2011. godine (u dijelu koji se tiče otkaza), dakle nakon devet godina. Međutim, u tom periodu, prvostepeni sud je na apelantov prijedlog „zastao“ s postupkom zato što tužilac nije saslušan u disciplinskom postupku, te je zbog toga prvostepena presuda donesena 28. januara 2004. godine. U daljnjem toku postupka (žalbenom i revizionom) doneseno je ukupno šest odluka i to četiri presude i dva rješenja, u kojima je Vrhovni sud ukazivao na proceduralne propuste učinjene u disciplinskom postupku pred apelantovim nadležnim organom (pravo na saslušanje, pravo na odbranu, uvid u dokaze) a zatim i na propuste učinjene u redovnom sudskom postupku pred nižestepenim sudovima, što po prirodi povreda predstavlja bitne povrede postupka, iz kog razloga su revizije usvajane i predmet vraćan drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

31. Imajući u vidu navedeno, trajanje postupka i činjenicu da je apelant imao ulogu tuženog, a to podrazumijeva i njegovu obavezu da argumentima (dokazima) opovrgne postavljeni tužbeni zahtjev, što, kako proizilazi iz odluke Vrhovnog suda, u dijelu koji se tiče otkaza nije nikada učinio (nije dostavio dokaze iz zvanične evidencije prisutnosti na poslu) uz proceduralne propuste disciplinskog postupka propisanog Pravilnikom, ne može voditi kršenju apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Naime, apelant je, postupajući u disciplinskom postupku protiv tužioca koji je koristeći pravnu pouku iz rješenja o otkazu ugovora o radu pokrenuo redovan sudski postupak protiv apelanta, a apelant je zanemarujući odredbe Pravilnika i relevantne odredbe ZOR-a neblagovremenim donošenjem odluke o prigovoru faktički prihvatio tužiočev zahtjev, kom je u svakom slučaju bio veći interes da se postupak okonča u što kraćem roku nego što je interes apelanta kao tuženog. Iz navedenog proizilazi da su apelantovi navodi u ovom dijelu paušalni i da sami po sebi ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

32. Sem navedenog, apelant je ukazao i na povredu prava pristupa sudu i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, ne konkretizujući u čemu se ogleda kršenje ovih prava. Ustavni sud smatra da ovakvi paušalni navodi ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pristup sudu u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, naročito imajući u vidu da je apelant, kako jasno proizilazi iz tačke III ove odluke (činjenično stanje), nesporno imao pristup sudu, jer je učestvovao u postupku davanjem odgovora na tužbu i predlaganjem dokaza, a zatim ulaganjem revizije, o kojoj je odlučivao Vrhovni sud i dao razloge zašto ju je u određenom dijelu uvažio odnosno u drugom dijelu odbio kao neosnovanu čime je o tom dijelu, koji je predmet ovog apelacionog postupka, meritorno odlučeno u tužbenom zahtjevu. S obzirom na to, evidentno je da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

33. U uskoj vezi s navedenim jeste i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iz stanja spisa nesporno proizilazi da je apelant na raspolaganju imao i iskoristio mogućnost izjavljivanja revizije protiv drugostepene presude, te da je o apelantovoj reviziji odlučio Vrhovni sud na način što je revizija djelimično usvojena i djelimično odbijena. Imajući to u vidu, činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je apelantova revizija samo djelimično usvojena, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nisu osnovani apelantovi navodi kojima je ukazivao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te paušalno na dužinu trajanja postupka, pristup sudu i djelotvoran pravni lijek, te su stoga neosnovani navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i u vezi sa članom 13 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, vodeći računa po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo jasne i argumentovane razloge za svoju odluku, kojom je djelimično potvrđena drugostepena presuda, primjenom relevantnih odredbi ZOR-a i ZPP. Sem toga, apelantu nije onemogućeno pravo pristupa sudu jer je u sudskom postupku učestvovao aktivno, davanjem odgovora na tužbu, predlaganjem dokaza i izjavljivanjem pravnih lijekova, a činjenica što je njegova revizija samo djelimično usvojena ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, odnosno kršenju člana 13 Evropske konvencije.

36. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/11 (Kosig Dunav osiguranje DD Banjaluka… | Sudska praksa | Aktio