Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1585/11 (S. M.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1585/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1585/11, rješavajući apelaciju Slavena Milovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavena Milovanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slaven Milovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa dr. Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 27. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. januara 2014. godine, Okružni sud 16. januara 2014. godine, a Tužilaštvo 31. januara 2014. godine.

4. U skladu sa članom 26. stav 2. ranije važećih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. marta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 13-0-K-000531 10 K od 4. maja 2010. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta kao prvooptuženog i drugih optuženih (još pet lica), apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo u sticaju, pod tačkom 1. izreke presude, krivično djelo spolnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pod tačkom 2. izreke presude, krivično djelo spolnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 1. i krivično djelo spolnog nasilja nad djetetom u pomaganju iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 2, u vezi sa članom 25. KZRS, zbog čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

7. Okružni sud je, postupajući povodom Optužnice Tužilaštva broj KT-713/08 od 8. oktobra 2009. godine, nakon održanog glavnog pretresa i izvedenih brojnih dokaza: iskaza apelanta kao osumnjičenog i drugih datih u istražnom postupku, kao i iskaza oštećene, također datog u istražnom postupku, te njihovih iskaza datih na glavnom pretresu, iskaza svjedoka optužbe i odbrane, uvidom u nalaz vještaka kliničkog psihologa LJ. S., te uvidom u ostalu dokumentaciju u spisu (izvod iz matične knjige rođenih oštećene, potvrdu Osnovne škole „Nikola Tesla“ Derventa od 7. aprila 2010. godine koju je oštećena pohađala, itd.), apelanta proglasio krivim (tačka 1. izreke presude) što je u junu 2002. godine, na način i na mjestu preciznije označenom u izreci presude, nakon što je prethodno sa ostalim optuženim bio u društvu u ugostiteljskom objektu, tačnije u diskoteci „Imperija“, i sa njima dogovorio da nad oštećenom, djetetom I. M. (u daljnjem tekstu: oštećena), izvrše obljubu, oštećenu svojim vozilom marke „Mercedes“ odvezao na navedeno mjesto, gdje je sa njom imao seksualni odnos, čemu se oštećena nije protivila, nakon čega su na to mjesto stigli i ostali optuženi, a što oštećenoj nije bilo poznato, i nad njom na silu izvršili obljubu. Pod tačkom 2. izreke presude je utvrđeno da je apelant krajem augusta i početkom septembra 2002. godine, u noći, na način i na mjestu preciznije označenom u prethodnom dogovoru sa ostalim optuženim, a u namjeri da nad oštećenom ponovo izvrše obljubu, oštećenu zamolio da odu na neko mirno mjesto i da popričaju o svemu što se prethodno desilo, kako bi joj se izvinio, što je oštećena prihvatila i sa apelantom se odvezla u mjesto Patkovača, u blizini rijeke Ukrine, gdje su oštećena i apelant ponovo imala seksualni odnos, čemu se oštećena nije protivila, da bi, uz prethodni dogovor sa apelantom, na navedeno mjesto vozilom stigli i ostali optuženi i nad oštećenom ponovo silom izvršili obljubu.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon ocjene svih izvedenih dokaza, koje je taj sud ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, kako je to propisano članom 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu. ZKPRS), sud prihvatio dokaze Tužilaštva, zaključivši da je Tužilaštvo dokazalo da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret (tačke 1. i 2. optužnice), na temelju čega je odlučio kao u izreci presude. U tom kontekstu, Okružni sud je naveo da je vještakinja, klinička psihologinja LJ. S. kojoj je sud naredio da ocijeni sposobnost oštećene da svjedoči u istoj prostoriji u kojoj se nalaze i optuženi, u svom nalazu navela da kod oštećene postoje simptomi posttraumatskog stresa, da predstavljaju kulminaciju traumatskih životnih događaja, da je više puta pokušavala suicid, te da se postavlja pitanje da li bi oštećena, ukoliko bi došlo do susreta sa optuženim, bila sposobna za davanje vjerodostojnog iskaza na glavnom pretresu. S obzirom na navedeno, oštećena je svoj iskaz dala u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti svjedoka, iz posebne prostorije opremljene uređajima za prijenos slike i zvuka, tako da su je unakrsno ispitale odbrane i apelanta i ostalih optuženih. Iz datog iskaza oštećene proizlazi da je apelanta upoznala 2002. godine, jer je, kako navodi, tada imao jedno od najboljih auta marke „Mercedes“, kojim je i dovezao na mjesto izvršenja krivičnog djela, nakon čega je detaljno opisala mjesto i način izvršenja krivičnih djela koja su apelantu i ostalim optuženim stavljena na teret. Okružni sud je odbio navode apelantove odbrane da je vozilo koje je odbrana pokazala oštećenoj (slika auta marke „Mercedes“) i na pitanje da li se radi o tom autu oštećena odgovorila da misli da se radi o tom vozilu registrirano 12. augusta 2004. godine na ima apelantovog oca, ocijenivši da je bez značaja činjenica prve registracije tog vozila, budući da je i sam apelant u iskazu datom u istrazi naveo da je oštećenu vozio vozilom marke „Mercedes“ iz 2002. godine. Prema ocjeni suda, nesporno slijedi da je apelant navedeno vozilo koristio znatno prije nego što ga je njegov otac registrirao na svoje ime, ili da je ranije imao isti automobil. Na upit apelantovog branioca zašto je događaje koji su se desili 2002. godine prijavila tek 2008. godine, Okružni sud je prihvatio kao istinit i osnovan iskaz oštećene koji je dala i u istrazi i na glavnom pretresu a u kojem je navela da nikad nikome osim jednoj starijoj osobi nije pričala o navedenim događajima, misleći na javnost, na majku, braću, te da niko drugi iz njenih usta nije čuo kroz šta je prošla. Budući da su branioci apelanta i ostalih optuženih pokušavali dovesti u pitanje iskaz oštećene kojim je tvrdila da su se ti događaji desili 2002. godine kada je ona u krivičnopravnom smislu bila dijete, a ne 2004. godine, kako su to oni tvrdili na glavnom pretresu, tužilac je, postupajući prema odredbi člana 288. stav 1. ZKPRS, priložio i zapisnike sa iskazima apelanta i ostalih optuženih datih u istrazi, iz kojih jasno proizlazi da su u istrazi izjavili da se radi o događajima koji su se desili 2002. godine. Okružni sud je odbio prijedlog apelantovog branioca o provođenju uviđaja na licu mjesta radi utvrđivanja da li je teren onakav kakvim ga je oštećena opisala u svojoj izjavi, konstatirajući da je to nepotrebno za ovu krivičnopravnu stvar, te braniocima apelanta i ostalih optuženih, primjenom člana 279. ZKPRS, zabranio pitanja vezana za druga seksualna iskustva oštećene kao nebitna za ovu krivičnopravnu stvar.

9. Također, Okružni sud je odbio kao neosnovane navode apelantovog branioca da je taj sud počinio bitne povrede odredaba ZKPRS, jer je na glavnom pretresu upotrijebio apelantov iskaz dat u istrazi, a da prilikom njegovog ispitivanja u istrazi nije postupljeno u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ZKPRS, navodeći da je taj sud postupio u skladu sa odredbom člana 288. stav 1. citiranog zakona, kojim je propisano da iskazi dati u istrazi mogu biti korišteni kao dokazi na glavnom pretresu, u slučaju direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda, ili odgovora na pobijanje ili dodatno ispitivanje, te da je uvjet za primjenu ovog izuzetka neposredno ispitivanje lica na glavnom pretresu. Ukazao je i da je apelantova odbrana slobodno disponirala da li će apelantov iskaz dat u istrazi biti upotrijebljen ili ne, donoseći odluku da li će apelant kao optuženi svjedočiti na glavnom pretresu. Dakle, da apelant nije svjedočio na glavnom pretresu, a što je bilo njegovo pravo, tada ne bi postojala mogućnost korištenja njegovog iskaza datog u istrazi.

10. Okružni sud je prihvatio iskaze svjedoka optužbe (D. B. i N. P.) kao uvjerljive i vjerodostojne, jer način na koji su ovi svjedoci opisali događaje i koji su saglasni sa iskazom oštećene, iskazima apelanta i ostalih optuženih datih u istrazi, i koji su, prema ocjeni tog suda, mogli biti poznati samo licima koja su bila bliska sa apelantom i ostalim optuženim. U svom iskazu navedeni svjedoci su naveli da su bili prisutni u društvu sa apelantom i ostalim optuženim kada je apelant na kupalištu na Ukrini, gdje je bila i oštećena u prisustvu majke, oštećenoj dobacivao uvredljive riječi u vezi sa inkriminiranim događajima i kada im je apelant ispričao detalje predmetnih dešavanja, kako su on i ostali optuženi sa oštećenom u isto vrijeme imali seksualni odnos. U vezi sa iskazom svjedoka optužbe N. P., Okružni sud je zaključio da je očigledno da se navedeni svjedok sa apelantom i ostalim optuženim intenzivno družio, jer, kako je taj svjedok naveo, sa njim je u augustu 2002. godine svako jutro pio kafu, pa su mu tada do detalja prepričali predmetne događaje, te da su oštećenu i dalje ucjenjivali da ima seksualne odnose sa njima govoreći joj da će u suprotnom sve saznati njena porodica i ako treba i cijeli grad. Budući da je znao detalje dešavanja, ovaj svjedok je dalje naveo da su apelant i ostali optuženi i njemu prijetili da ukoliko policija sazna o ovim događajima da će i njega uplesti, te da su ga u vezi s tim bezbroj puta zvali da ide sa njima, na što on nije pristao.

11. Okružni sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane (S. D., T. D., V. D. i M. J.), jer, prema ocjeni tog suda, nisu djelovali sigurno i uvjerljivo. Naime, oni su u svom iskazu naveli da su kao i svjedoci optužbe bili na istom mjestu sa apelantom i ostalim optuženim (na kupalištu na rijeci Ukrini), međutim, da zbog buke na plaži nisu čuli priču apelanta i ostalih optuženih o dešavanjima sa oštećenom. Okružni sud je iskaz svjedokinje odbrane V. D. ocijenio u cijelosti usmjerenim na pomaganje apelantu u izbjegavanju krivične odgovornosti, jer je ona u svom iskazu izjavila da oštećenu zna jer su obje bile članice folklora, te da su, kada bi im dolazili gosti i kada su bili nastupi, obično slavili u restoranu „Lug“, a da su samo jednom bili u „Imperiji“ gdje je bila i oštećena, a da je to bilo 2004. godine. Okružni sud nije prihvatio iskaz svjedokinje M. J. kao istinit i uvjerljiv. Naime, ona je u svom iskazu navela da je sa oštećenom bila na smotri folklora u „Imperiji“ 2004. godine, da su tada bile osmi razred, što je u suprotnosti sa navodima iz potvrde Osnovne škole „Nikola Tesla“ Derventa od 7. aprila 2010. godine, iz koje proizlazi da su navedena svjedokinja i oštećena išle u isti razred, da su osnovnu školu, tačnije deveti razred završile 2004. godine. Okružni sud je na kraju zaključio da iskaze svjedoka odbrane nije prihvatio zato što iz iskaza ovih svjedoka nesporno slijedi da su događaje za koje je apelant optužen pokušavali smjestiti u 2004. godinu, kako bi time diskreditirali iskaz oštećene, umanjili vrijednost njenog iskaza, a apelantu pomogli u izbjegavanju krivične odgovornosti. Okružni sud je uvidom u izvod iz matične knjige rođenih utvrdio da je oštećena rođena 17. jula 1989. godine, dakle da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela pod tačkom 1. imala nepunih trinaest godina, a u vrijeme izvršenja krivičnog djela pod tačkom 2. punih trinaest godina, dakle da je u oba slučaja oštećena imala status djeteta.

12. Okružni sud je na kraju zaključio da je izjava oštećene u pogledu godine događanja konzistentna (2002. godina), dok su apelant i ostali optuženi svoj iskaz mijenjali, tako da je taj sud uvidom u ostale izvedene dokaze zaključio da su se inkriminirani događaji desili 2002. godine, a ne 2004. godine. To činjenično utvrđenje, prema ocjeni tog suda, ničim nije dovedeno u pitanje, pa ni iskazima svjedoka odbrane, koji su smještajući predmetni inkriminirani događaj u 2004. godinu pokušali apelantu i ostalim optuženim olakšati krivičnopravni položaj. Dalje, ocjenjujući apelantovu krivičnu odgovornost, Okružni sud je zaključio da tokom krivičnog postupka uračunljivost apelanta i ostalih optuženih ničim nije bila dovedena u pitanje, te u tom smislu sud nije ni izvodio dokaze. Odlučujući o visini izrečene kazne apelantu, sud je imao u vidu zakonom propisanu kaznu za krivična djela koja je apelant počinio, te opća pravila o odmjeravanju kazne iz člana 38. citiranog zakona. Ocjenjujući sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te apelantovu starosnu dob, odnosno da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela pod tačkom 1. bio stariji maloljetnik, a pod tačkom 2. da je to krivično djelo izvršio sa tek navršenih 18 godina života, da ima jedno malodobno dijete starosne dobi od pet mjeseci, da ranije nije osuđivan, da je iskoristio činjenicu da se oštećenoj sviđao, da je u njega bila zaljubljena, da je sve ovo organizirao, Okružni sud mu je izrekao kaznu zatvora kao u izreci presude.

13. Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu zbog bitnih povreda krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, protiv odluke o krivičnoj sankciji i troškovima postupka.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio Presudu Okružnog suda broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine.

15. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, da je upotrijebio njegovu izjavu datu u istrazi, a da prilikom njegovog ispitivanja u istrazi nije postupljeno u skladu sa odredbom člana 143. stav 2. tačka v) ZKPRS. Istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 288. stav 1. ZKPRS, kojim je propisana mogućnost da se iskazi dati u istrazi mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, odnosno da mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. Naime, uvjet za primjenu ovog izuzetka je neposredno ispitivanje lica na glavnom pretresu. U krajnjoj liniji, Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da je apelantova odbrana slobodno disponirala time da li će iskazi koje je apelant dao u istrazi biti upotrijebljeni ili ne, donoseći odluku da li će apelant svjedočiti u ovom predmetu. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode odbrane vezane za intimni život oštećene nakon predmetnog događaja, zbog čega apelant i ostali optuženi smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i odbranu, jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, ovi navodi ničim ne ukazuju u čemu bi prikazivanje kasnijih događaja vezanih za intimni život oštećene doveli do drugačijeg rješenja krivičnog postupka, jer se u konkretnom slučaju raspravlja o događaju koji se desio 2002. godine, a ne kasnije.

16. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelantovog branioca da se događaj desio 2004. godine kada oštećena više nije bila dijete, jer je iz iskaza apelanta i ostalih optuženih datih u istrazi utvrđeno da se isti događaj desio 2002. godine kada je oštećena imala trinaest godina, a te izjave su u najvećoj mjeri saglasne, a materijal je korišten kao dokazni materijal kako je već navedeno tokom glavne rasprave u skladu sa članom 288. stav 1. ZKPRS. Dakle, činjenično utvrđenje da se inkriminirani događaj odigrao 2002. godine a ne 2004. godine ničim nije doveden u pitanje, što je, prema ocjeni tog suda, bio samo pokušaj da se apelantu olakša krivičnopravni položaj. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela pod tačkom 2. pobijane presude, zato što se odredba člana 195. stav 4. KZRS odnosi na djela iz st. 1, 2. i 3. navedene zakonske odredbe, koje je tom prilikom izvršilo više lica i više djela koja ne moraju imati nužno istu pravnu kvalifikaciju, zbog čega smatra da je prvostepeni sud na ovakav način pravilno primijenio navedenu odredbu zakona. Navedeno je da je Vrhovni sud također ispitao prvostepenu presudu u dijelu navoda kojim apelant osporava odluku o izrečenoj krivičnoj sankciji, te da je zaključio da se smanjenjem izrečene kazne apelantu ne bi postigla svrha kažnjavanja propisana članom 31. KZRS. Pri ovakvom stanju stvari Vrhovni sud je na osnovu ovlaštenja propisanih članom 327. ZKPRS odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi i povredu prava na odbranu iz člana 5. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer smatra da sud nezakonito pribavljene iskaze date u istrazi nije mogao koristiti na glavnom pretresu, jer je na glavnom pretresu unakrsno ispitivan, te da se osporene presude temelje isključivo na iskazu koji je dao u istrazi. Smatra da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer tvrdi da su krivična djela počinjena 2004. godine, kada je apelantica imala petnaest godina i pet mjeseci, a da je nagovorena da prijavi da je krivično djelo izvršeno 2002. godine kada je imala trinaest godina i pet mjeseci. U tom kontekstu, apelant ističe sljedeće: „Od činjenice kada su se događaji navodno desili zavisi da li postoji bitno obilježje krivičnog djela ili ne.“ Naime, kako smatra apelant, nije dokazano da je oštećena bila dijete (budući da se smatra djetetom lice starosti do 14 godina). Osim toga, vezano za datum kad se događaj desio apelant navodi da se u slučaju sumnje uvijek ide u korist okrivljenog a pogotovo što su prezentirani relevantni dokazi. Također, apelant tvrdi da se sud nije bavio krucijalnim pitanjem, odnosno zašto je oštećena krivično djelo prijavila tek nakon šest godina (kako tvrde optuženi), odnosno osam godina nakon navedenog događaja (kako tvrdi apelantica). Dalje navodi da je teško povjerovati da četiri lica protiv volje djevojke od trinaest godina i pet mjeseci izvrše krivično djelo spolnog nasilja, a da ne ostanu bilo kakve psihičke ili fizičke posljedice. Također, apelant navodi da se prvostepena presuda temelji isključivo na iskazu oštećene, a da su svi drugi dokazi u suprotnosti sa tim iskazom. U tom kontekstu, apelant ističe da je paušalan stav Vrhovnog suda da ne predstavlja povredu prava na odbranu i na pravično suđenje činjenica da se ne mogu postavljati pitanja oštećenoj vezana za njen intimni život budući da se radi o osobi koja sama priznaje da je u vrijeme kritičnog događaja spavala za novac sa više od 30 ljudi. Dalje navodi da oštećena ne prijavljuje nikoga osim optuženih i to u vrijeme kad se protiv drugih lica vodi postupak pred Sudom BiH za trgovinu ljudima, koji imaju interes da se loptica prebaci u tuđe dvorište, te da odbrana u unakrsnom ispitivanju ima pravo da pokuša argumentima diskreditirati ličnost i iskaz svjedoka.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Smatra da presuda tog suda sadrži sve potrebne razloge u skladu sa odredbama ZKPRS, koje su u saglasnosti sa odredbama Evropske konvencije, pa predlaže da se odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u presudi tog suda.

20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da smatra da se razlozi navedeni u apelaciji u suštini svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je sud izveo na temelju brojnih izvedenih dokaza. Navodi da apelant u apelaciji tvrdi da mu je uskraćeno pravo na odbranu, jer se presuda temelji isključivo na iskazu oštećene koja je nagovorena da prijavi nepostojeće krivično djelo, s tim da mu je bilo onemogućeno da oštećenoj postavlja pitanja vezana za njen raniji intimni život. U vezi s tim, Tužilaštvo smatra da su sudovi pravilno postupili kada su ove njegove navode odbili primjenom relevantnih odredbi ZKPRS, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:

Član 25.

(1)Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2)Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Član 43. stav 2. tačka 2.

[...] (2)Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima:

2) Ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina zatvora.

[...] Član 195.

(1)Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2)Ko izvrši nasilnu obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom (član 193.) ili sa nemoćnim licem (član 194.), kaznit će se zatvorom od tri do petnaest godina.

[...] (3)Ako je djelo iz st. 1., 2. i 3. ovog člana izvršeno na naročito svirep ili naročito ponižavajući način, ili je istom prilikom izvršeno više djela od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća silovanog ženskog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od najmanje pet godina.

[...]

22. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Sud je dužan da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

Član 143. stav 2. tačka v) Pouka osumnjičenog o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

[...] v.) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu. Sud je dužan da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

Član 288. stav 1.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1)Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

[...] VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te prava na odbranu iz člana 5. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda i na kontradiktornost sa sadržajem relevantnih odredbi Evropske konvencije na koje se apelant pozvao, zaključuje da apelant ustvari ukazuje na povredu prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3.d), pa će Ustavni sud te navode razmotriti u vezi sa navedenim garancijama.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

31. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, iz čega proizlazi da postupak potpada pod garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud podsjeća na to da opća garancija pravičnog suđenja iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tačka d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

33. Apelant je ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava, tvrdeći da je prvostepeni sud nezakonito koristio njegovu izjavu datu u istrazi, jer prilikom njegovog ispitivanja u istrazi nije postupljeno u skladu sa odredbom člana 143. stav 2. tačka v) ZKPRS.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 15. ZKPRS). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP), prema principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. U vezi sa apelantovim navodima da je prvostepeni sud nezakonito koristio njegov iskaz dat u istrazi, Ustavni sud zapaža da su sudovi odlučujući o ovom prigovoru, pozivajući se na odredbu člana 288. stav 1. ZKPRS, kojim su propisani izuzeci od neposrednog provođenja dokaza, dali iscrpno i argumentirano obrazloženje, koje, prema ocjeni Ustavnog suda, ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZKP, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da se radi o nezakonitom dokazu budući da je evidentno da su iskazi apelanta i ostalih optuženih koji su dati u istrazi korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja oštećene pri čemu je evidentno da je apelant, kojeg je u toku krivičnog postupka zastupao branilac, imao mogućnost da ospori iskaz navedene svjedokinje. S obzirom na navedeno, pokazuju se neosnovanim apelantovi navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu. Ustavni sud također smatra da su redovni sudovi dali jasne razloge na temelju kojih su zaključili da se inkriminirani događaj desio 2002. godine a ne 2004. godine, ocijenivši sadržaj brojnih dokaza izvedenih u postupku. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili okolnost da je oštećena događaj prijavila tek nakon osam godina, i u vezi s tim dali iscrpno obrazloženje, ukazujući na vrijednost i utjecaj izvedenog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica kada se događaj desio, dovodeći u vezu izvedene dokaze u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu u smislu izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo 2002. godine i za koje je proglašen krivim, a ti dokazi, prema ocjeni Ustavnog suda, niti u jednom dijelu ne djeluju proizvoljno.

36. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u apelantovom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe i svjedoci apelantove odbrane i odbrane ostalih optuženih. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi ukazivao na to da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto je odbio prijedlog odbrane vezano za uviđaj na licu mjesta, odnosno zašto je uskratio apelantovoj odbrani postavljanje pitanja vezanih za intimni život oštećene nakon predmetnog događaja. Iz obrazloženja presude nesporno proizlazi da su ovi dokazi odbrane, prema ocjeni suda, nepotrebni i nebitni za krivičnopravnu stvar, odnosno da kao takvi nisu od utjecaja na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. Time je, dakle, Okružni sud ispoštovao svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34). S obzirom na navedeno, te okolnost da iz osporenih presuda nespornim proizlazi da je apelant imao mogućnost da ospori iskaz oštećene prilikom unakrsnog ispitivanja, a što ne spori ni sam apelant, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na osnovanost apelantovih navoda u ovom dijelu, niti nalazi bilo šta što bi ukazivalo na to da je apelantu uskraćeno pravo da ispita oštećenu u smislu garancija navedenog člana.

37. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke pri čemu je taj sud razmotrio sve žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji (korištenje iskaza iz istrage, odbijanje pitanja vezano za intimni život oštećene, ocjenu dokaza i u vezi s tim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio kao neosnovane i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Naime, žalbeni sud je zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom kao nesporno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, pri čemu, suprotno apelacionim navodima, zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo ne proizlazi samo iz izjave oštećene već i iz drugih provedenih dokaza. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Dalje, apelant smatra da nesporno postoji sumnja u vezi sa dokazima kada je krivično djelo počinjeno, te da u njegovom slučaju nije poštovan princip presumpcije nevinosti, odnosno princip in dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazima kada je krivično djelo počinjeno mora da ide u korist optuženog, što predstavlja bitan element prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, nespornim utvrdili da je apelant nesporno počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, a što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o njegovoj krivici, da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenih principa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza zaključili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju u tom pogledu. Također, Ustavni sud zaključuje da apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te da osporene presude niti u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti, odnosno da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na to da je zbog odbijanja prijedloga za postavljanje pitanja svjedoku apelantu povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1585/11 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio