Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3845/13 (DD „Prehrana-promet“ Tuzla)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3845/13

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3845/13, rješavajući apelaciju DD „Prehrana-promet“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DD „Prehrana-promet“ Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 051265 13 Rev od 23. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 051265 11 Pž od 27.

septembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. DD „Prehrana-promet“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Arnautović, advokat iz Tuzle, podnio je 9. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 051265 13 Rev od 23. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu (Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 051265 11 Pž od 27. septembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku DOO „Tebeis“ iz Tuzle zatraženo je 29. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. maja 2014. godine, Kantonalni sud 9. maja 2014. godine, dok DOO „Tebeis“ nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 32 0 Ps 051265 06 Ps od 3. juna 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja DOO “Tebeis“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati glavni dug u iznosu od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. januara 2002. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.188,00 KM, dok je za preostali iznos troškova postupka koji se odnose na PDV apelantov zahtjev odbijen kao neopredijeljen.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog postupka, utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da su apelant kao zakupodavac i tužitelj kao zakupac 30. aprila 1998. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora „Mocca“ broj 22, bliže označenog kao u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), na određeno vrijeme sa važenjem do 1. juna 2003. godine. Nakon toga parnične stranke su 4. maja 2003. godine zaključile Aneks broj 1 na ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: Aneks ugovora), kojim su, između ostalog, ugovorile (čl. 3. i 4) da tužitelj kao zakupac izvrši neophodnu adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, da apelantu kao zakupodavcu dostavi obračun uloženih sredstava na ime adaptacije, koji će se uračunati u otkupnu cijenu kada se steknu uvjeti za prodaju tog prostora u postupku privatizacije, u kojem slučaju će pravo preče kupnje imati tužitelj. Nakon izvršene adaptacije predmetnog poslovnog prostora tužitelj je apelantu dostavio obračun uloženih sredstava, sačinjen od sudskog vještaka, koji je glasio na iznos od 50.000,00 KM, koji je apelant prihvatio. Općinski sud je, također, utvrdio da je u toku trajanja zakupnog odnosa (zakup zaključen do 1. juna 2003. godine) apelant predmetni poslovni prostor u postupku privatizacije prodao trećem licu kao kupcu Branku Tomiću (u daljnjem tekstu: kupac) sa kojim je 16. januara 2002. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji). Navedenim ugovorom je definirano da je cijena poslovnog prostora 220.000,00 KM, ali da je kupac dužan apelantu isplatiti iznos od 170.000,00 KM u roku od 45 dana od dana potpisivanja ugovora, s tim da je iznos od 50.000,00 KM dužan isplatiti tužitelju na ime uloženih sredstava u adaptaciju tog prostora, te da ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora zaključen između apelanta i tužitelja 1998. godine i Aneks tog ugovora od 4. maja 2003. godine čine sastavni dio ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je kupac apelantu na ime kupovine predmetnog poslovnog prostora isplatio iznos od 170.000,00 KM, kako je to i definirano ugovorom o kupoprodaji, odnosno iznos umanjen za 50.000,00 KM, koji je kupac bio dužan isplatiti tužitelju na ima uloženih sredstava u adaptaciju tog prostora, a koja kupac nije nikad isplatio tužitelju.

7. Općinski sud je, dakle. utvrdio da je među parničnim strankama sporno apelantovo pozivanje da u predmetnom postupku nije pasivno legitimiran, jer se kupac uknjižio kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora na temelju zaključenog ugovora o kupoprodaji od 15. januara 2002. godine, i da je kupac dužan iznos od 50.000,00 KM na ime umanjene cijene za kupovinu predmetnog poslovnog prostora isplatiti tužitelju, budući da je na temelju odredbe čla. 4. i 5. navedenog ugovora, a u vezi sa članom 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, preuzeo sva prava i obaveze proizašle iz ugovora o zakupu na apelantovoj strani kao zakupodavca i prihvatio ih kao svoje. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je ukazao da je osnovan apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije u predmetnom postupku, budući da od 16. januara 2002. godine više nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je preuzeo kupac, pa, prema članu 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, preuzima i obaveze koje je apelant kao zakupodavac imao prema tužitelju. Ovo iz razloga što je članom 39. navedenog zakona propisano da zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili po drugom osnovu stekne od zakupodavca zgradu u kojem slučaju treće lice, u konkretnom predmetu kupac, stupa u prava i obaveze zakupodavca. S tim u vezi, Općinski sud, također, smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju da od apelanta potražuje povrat uloženih sredstava u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, da je svoje potraživanje bio dužan i mogao izdjejstvovati samo od kupca. Prema tome, Općinski sud je primjenom člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i odredbe člana

591. Zakona o obligacionim osnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 293. stav 3. ZPP, odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom čl. 386. i

396. ZPP.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 051265 11 Pž od 27. septembra 2012. godine žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 50.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. januara 2002. godine pa do konačne isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.985,52 KM.

9. Kantonalni sud je zaključio da je presuda Općinskog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i u vezi s tim je ukazao da je članom 446. stav 1. ZOO propisano da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je povjerilac pristao, dok je stavom 5. istog člana propisano da ugovor o preuzimanju duga ima djejstvo ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na taj ugovor. Dakle, primjenom navedene odredbe ZOO na konkretan predmet Kantonalni sud smatra da bi dug u iznosu od 50.000,00 KM prešao sa dužnika – u konkretnom slučaju apelanta na preuzimatelja - kupca, bilo je neophodno da tužitelj kao povjerilac da svoju saglasnost, da mu treće lice, u konkretnom slučaju kupac, isplati navedeni iznos. Ovo iz razloga što ugovor zaključen između dužnika, u konkretnom slučaju apelanta, i preuzimatelja duga - kupca, ukoliko ne postoji saglasnost povjerioca, u konkretnom slučaju tužitelja, ne dovodi do promjene subjekta obligacije na dužničkoj strani. Dakle, bez saglasnosti tužitelja kao povjerioca o preuzimaju duga od trećeg lica apelant se kao dužnik nije mogao osloboditi svoje obaveze, isplate tužitelju iznosa od 50.000,00 KM, sredstava uloženih na ime adaptacije predmetnog poslovnog prostora, koji je apelant u toku trajanja ugovora o zakupu prodao kupcu. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da bi, imajući u vidu odredbu čl. 4. i 5. ugovora o kupoprodaji zaključenog 16. januara 2002. godine između apelanta i kupca, takav ugovor imao pravno djejstvo ugovora o preuzimanju duga samo u slučaju da je postojala saglasnost tužitelja da mu kupac isplati apelantov dug u iznosu od 50.000,00 KM. Budući da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoji saglasnost tužitelja, takav ugovor ne dovodi do promjene subjekta obligacije na strani dužnika, u smislu da je apelant oslobođen obaveze prema povjeriocu, u konkretnom slučaju tužitelju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana 229. tač. 2. i 4. ZPP žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te tuženog obavezao da tužitelju isplati iznos od 50.000,00 KM na ime duga za sredstva uložena u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. januara 2002. godine, a odluku o troškovima postupka taj sud je donio primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. i 396. stav 1. ZPP.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 051265 13 Rev od 23. jula 2013. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

11. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kako tužitelju nije isplaćen priznati iznos sredstava uloženih na ime adaptacije predmetnog poslovnog prostora, Vrhovni sud je istakao da smatra da je Kantonalni sud pravilnom primjenom odredbe člana 446. st. 1. i 5. ZOO odlučio u konkretnom slučaju, te da je za svoju odluku dao valjane razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. U tom kontekstu Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 446. stav 1. ZOO propisano da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao povjerilac. Navedeno je da bi u konkretnom slučaju ugovor o kupoprodaji koji je zaključio apelant, kao dužnik, sa trećim licem-kupcem, kao preuzimateljem duga, imao djejstvo ugovora o preuzimanju duga u tom dijelu (čl. 4. i 5. ugovora o kupoprodaji) u smislu da dug u iznosu od 50.000,00 KM u cijelosti sa tuženog apelanta (kao dužnika po osnovu ugovora o zakupu, odnosno aneksa tog ugovora) pređe na preuzimatelja (kupca iz ugovora o kupoprodaji) „potrebno je bilo da tužitelj kao povjerilac da svoju saglasnost da mu treće lice, tj. [kupac] isplati dug od 50.000,00 KM“ umjesto apelanta. Istaknuto je da u konkretnom slučaju iz činjeničnog utvrđenja i samih navoda stranaka ne proizlazi da je tužitelj kao povjerilac, u smislu člana 446. ZOO, pristao da mu navedeni dug za izvršenu adaptaciju poslovnog prostora isplati kupac. Stoga je u okolnostima konkretnog predmeta, po ocjeni Vrhovnog suda, navedena odredba ZOO pravilno primijenjena zbog čega je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je Presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 446. ZOO koja nalaže da bi ugovor koji je zaključio sa kupcem predmetnog poslovnog prostora bio pravno valjan, u smislu da je po tom ugovoru kupac mogao preuzeti njegov dug koji je tužitelj uložio u adaptaciju predmetnog prostora, samo u slučaju ukoliko bi tužitelj na to pristao. Apelant dalje navodi hronologiju događaja vezanih za prodaju predmetnog prostora u postupku privatizacije i obavezu kupca da iznos od 50.000,00 KM po navedenom ugovoru isplati tužitelju na ime uloženih sredstava za adaptaciju tog prostora. Smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo - odredbu člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, jer je, kako navodi, kupac kupovinom navedenog prostora od apelanta kao zakupodavca stekao pravo vlasništva na njemu, odnosno da je stupio u prava i obaveze iz ranije zaključenog Ugovora o zakupu broj 95 od 30. aprila 1998. godine na njegovo mjesto, kao zakupodavca. Stoga, ističe da je osporenim presudama „stavljen prevelik teret na njega, odnosno velika finansijska obaveza“. Također navodi da su ti sudovi, po njegovoj ocjeni, u konkretnom postupku postupali pristrasno.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud ističe da apelantove navode smatra neosnovanim, da je presuda tog suda utemeljena na zakonu, te da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Zakup ne prestaje kad treće lice kupovinom ili po drugom osnovu, osim u slučajevima iz prethodnog člana stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije.

U tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Otuđenje nakon predaje u zakup Član 591.

(1)U slučaju otuđenja stvari koja je prije toga predana nekom drugom u zakup, pribavilac stvari stupa na mjesto zakupodavca te nakon toga prava i obaveze iz zakupa nastaju između njega i zakupca.

(2)Pribavilac ne može zahtijevati od zakupca da mu preda stvar prije proteka vremena za koje je zakup ugovoren, a ako trajanje zakupa nije određeno ni ugovorom ni zakonom, onda prije isteka otkaznog roka.

(3)Za pribaviočeve obaveze iz zakupa prema zakupcu odgovara prenosilac, kao solidarni jemac.

Ugovor o preuzimanju duga Član 446. stav 1. i 5.

(4)Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao povjerilac.

(...)

(5)Ugovor o pruzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimaju ispunjenja sve dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, a i ako on odbije dati pristanak.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 051265 13 Rev od 23. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. augusta 2013. godine a apelacija je podnesena 9. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija presudu Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi ovog prava.

24. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode na tvrdnju da su redovni sudovi osporenim presudama pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe člana 446. st. 1. i 5. ZOO, i apelanta obavezali da na ime duga tužitelju isplati iznos od 50.000,00 KM uložen na ime adaptacije predmetnog poslovnog prostora, koji je on još u vrijeme trajanja zakupa u postupku privatizacije prodao trećem licu - kupcu.

25. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

27. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio osnovanim apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije primjenom člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, zaključivši da je kupac na temelju ugovora o kupoprodaji koji je zaključio sa apelantom preuzeo apelantovu obavezu prema tužitelju kao svoju obavezu. Dakle, po ocjeni tog suda, tužitelj je svoja prava bio dužan potraživati od kupca kao vlasnika prostora zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

28. Suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud, pozivajući se na odredbu člana 446. st. 1. i 5. ZOO, kojom je reguliran način pruzimanja duga, koji stav je kao zakonit potvrdio i Vrhovni sud, žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 50.000.00 KM. Naime, s obzirom na sadržaj ugovora o kupoprodaji, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud zaključili da je u konkretnom slučaju izostala saglasnost tužitelja kojom bi se očitovao da pristaje da dug koji apelant ima prema njemu preuzme kupac, pa tako zaključen ugovor ne dovodi do promjene subjekta obligacije na strani dužnika, u konkretnom slučaju apelanta, u smislu da je oslobođen obaveze prema tužitelju kao povjeriocu. Vrhovni i Kantonalni sud su, također, ukazali da ZOO pristanak tužitelja na preuzimanje duga od trećeg lica opravdava upravo zaštitom interesa povjerioca, prvenstveno da bi se spriječilo preuzimanje duga od insolventnog pruzimatelja duga.

29. Prema tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije sudske instance, imajući u vidu činjenično utvrđenje, jasno i argumentirano obrazložili svoj stav primjenom člana 446. st. 1. i

5. ZOO, a u vezi sa ugovorom o kupoprodaji koji je apelant zaključio sa kupcem (čl. 4. i 5. ugovora), da takav ugovor nema djejstvo ugovora o preuzimanju duga, jer ne sadrži saglasnosti tužitelja da pristaje da mu dug koji potražuje od apelanta preuzme i isplati kupac, što ne dovodi do promjene subjekata obligacije na strani dužnika, odnosno ne oslobađa apelanta obaveze da tužitelju isplati dug koji ovaj od njega potražuje. U takvim okolnostima Ustavni sud, s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova koja, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, i nisu sporna, suprotno apelantovim navodima , ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih presuda u situaciji kad su redovni sudovi zaključili da predmetni spor treba razriješiti primjenom odredbe člana 446. st. 1. i 5. ZOO, jer ugovor koji je apelant zaključio sa kupcem o prodaji predmetnog poslovnog prostora ne sadrži elemente propisane navedenom odredbom. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili i apelantove navode, koje ponavlja u apelaciji, vezane za primjenu člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i dali iscrpne razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno stavu prvostepenog suda, predmetni spor nije moguće riješiti primjenom navedene odredbe a dana obrazloženja Ustavni sud, također, ne smatra proizvoljnim.

30. U vezi sa apelantovim navodima o pristrasnosti sudova, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije obrazložio, niti ih potkrijepio bilo kakvim dokazima koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su Vrhovni i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja bili pristrasni, niti takvo što proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka i dokumentacije predočene Ustavnom sudu. Dakle, kako apelant nije konkretizirao u čemu se ogleda pristrasnost sudova, već je samo paušalno ukazao na kršenje ovog principa, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelant, također, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na imovinu dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno člana 446. st. 1. i 5. ZOO, navodeći da je osporenim presudama „stavljen prevelik teret na njega, odnosno velika finansijska obaveza“. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje apelant dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u vezi s primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3845/13 (DD „Prehrana-promet“ Tuzla) | Sudska praksa | Aktio