Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2224/11 (M. J.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2224/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2224/11, rješavajući apelaciju Miodraga Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miodraga Jovanovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 006690 11 Gž od 6. aprila 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miodraga Jovanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 006690 11 Gž od 6. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Mal 006690 04 Mal od 3. decembra 2010.
godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miodrag Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza podnio je 27. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 006690 11 Gž od 6. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Mal 006690 04 Mal od 3. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. augusta 2013. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana kao AP 2224/11.
2. Apelant je 30. maja 2011. godine podnio Ustavnom sudu novu apelaciju identičnog sadržaja protiv istih presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana kao AP 2253/11.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2224/11 i AP 2253/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2224/11.
4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, u predmetu broj AP 2224/11 od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo, Filijala Travnik, zatraženo je 23. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, u predmetu broj AP 2253/11 od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo, Filijala Travnik, zatraženo je 14. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. U predmetu broj AP 2224/11, Kantonalni sud je odgovor dostavio 8. januara 2014. godine, Općinski sud 3. januara 2014. godine, a „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, Filijala Travnik, nije dostavilo odgovor na apelaciju. U predmetu broj AP 2253/11, Kantonalni sud je odgovor dostavio 31. marta 2014. godine, Općinski sud 12. maja 2014. godine, a „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, Filijala Travnik, nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, Filijala Travnik (u daljnjem tekstu: tužitelj), je 16. juna 2003. godine podnijelo tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, radi isplate regresnog duga u iznosu od 758,00 KM. U tužbi je navedeno da se 21. septembra 2000. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovao apelant sa vozilom Zastava 101 i parkirano vozio JP „Elektroprivreda HZHB“. Za nezgodu i pričinjenu štetu je odgovoran apelant koji je svojim motornim vozilom upravljao pod utjecajem alkohola, a što je konstatovano u Izvještaju o saobraćajnoj nezgodi PU Vitez broj 04-15/3-1-4827700 i Nalogu za isplatu štete broj 46/01.
8. Općinski sud je od apelanta 15. augusta 2004. godine zatražio odgovor na tužbu. Tuženi je odgovor dostavio 7. septembra 2004. godine, koju je taj sud dostavio na odgovor tužitelju, koji je odgovor dostavio 7. oktobra 2014. godine. Iz spisa predmeta proizlazi da je Općinski sud održao dva ročišta; pripremno ročište 13. oktobra 2010. godine i ročište za glavnu raspravu 2. decembra 2010. godine.
9. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Mal 006690 04 Mal od 3. decembra 2010. godine apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati iznos od 758,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. juna 2001. godine pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90,00 KM.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon ocjene izvedenih dokaza Općinski sud utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se 21. septembra 2000. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovao apelant sa svojim motornim vozilom i parkirano vozilo JP „Elektroprivreda HZHB“, za koju je odgovoran apelant. Među parničnim strankama je bilo sporno da li je apelant bio pod utjecajem alkohola u momentu saobraćajne nesreće. Sud je primjenom člana 159. st. 3. i 5. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), budući da u konkretnom slučaju nije bio povrijeđenih ili poginulih lica, niti se radilo o saobraćajnoj nesreći sa velikom materijalnom štetom, odbio kao neosnovan apelantov navod da mu je procent alkohola u krvi nakon nesreće morao biti utvrđen analizom krvi ili urina, a ne uređajem koji je u susjednim zemljama izbačen iz upotrebe zbog grešaka prilikom mjerenja. Općinski sud je odbio kao nedokazane apelantove navode da mu sadržaj alkohola u krvi u momentu udesa nije mogao biti iznad 0,5 promila, jer se udes desio nakon završetka radnog vremena, nešto poslije 17,00 sati, da na poslu nije konzumirao alkohol, budući da je apelant ove navode dokazivao neovjerenom izjavom bivšeg poslodavca. Također, taj sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da je postupcima drugog učesnika u nesreći doveden u nepovoljan položaj, jer je odbio nagodbu oko namirenja štete, da ispuni evropski obrazac o šteti, ukazujući na to da je odredbom člana 159. stav 2. ZOBS-a propisano da je policija dužna da izađe na mjesto saobraćajne nesreće, u kojoj je nastala manja materijalna šteta, ako dođe do nesporazuma ili neslaganja jednog od učesnika prilikom popunjavanja obrasca evropskog izvještaja ili ukoliko učesnici u nesreći nemaju obrazac evropskog izvještaja. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov istaknuti prigovor zastare zaključivši da nije prihvatljiv, te se pozivajući na odredbu člana 380. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO). Navedeno je da je tom odredbom propisano da potraživanja osiguravatelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju u roku od tri godine računajući od prvog dana poslije proteka roka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, a da je tužitelj u konkretnom slučaju postupio u skladu sa članom 388. ZOO-a i prekinuo zastaru podnošenjem tužbe tom sudu 16. juna 2003. godine. Prema tome, Općinski sud je primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci odluke.
11. Apelant je 14. decembra 2010. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 3. decembra 2010. godine, koju je taj sud dostavio tužitelju na odgovor. Tužitelj je odgovor sudu dostavio 12. januara 2011. godine.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 Mal 006690 11 Gž od 6. aprila 2011. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv Presude Općinskog suda broj 51 0 Mal 006690 04 Mal odbio kao neosnovanu.
13. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužiteljev zahtjev postupajući prema odredbi člana 939. ZOO-a i člana 3. Uvjeta o osiguranju od automobilske odgovornosti. Navedenim odredbama je propisano pravo tuženog kao osiguranika da od tužitelja kao osiguravača zahtijeva da umjesto njega isplati naknadu štete trećim osobama na osnovu zaključene polise osiguranja od automobilske odgovornosti, ali isto tako da gubi svoja prava iz osiguranja ako se utvrdi da je u trenutku saobraćajne nesreće bio pod utjecajem alkohola u krvi i to više od 0,5 promila. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na to da je odredbom člana 433. stav 1. ZPP propisano da se prvostepena presuda u sporovima male vrijednosti može osporavati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa prema tome taj sud nije mogao ocijeniti apelantove žalbene navode u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, dok u vezi sa navodima o primjeni procesnog prava nije našao povredu odredaba parničnog postupka, zbog čega je, na osnovu člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da nije imao pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, jer je prvostepeni sud pripremno ročište zakazao šest godina nakon što je tužitelj podnio tužbu sudu, na koju je on odgovor dostavio 7. septembra 2004. godine, zbog čega je, bez svoje krivice, opterećen zateznim kamatama. Dalje, apelant se žali na ocjenu izvedenih dokaza jer se odluke sudova o procentu alkohola u krvi u momentu nesreće temelje na dokazu za koji smatra da nije validan, budući da je nalaz urađen pomoću uređaja koji je u susjednim zemljama davno povučen iz upotrebe zbog uočenih grešaka prilikom mjerenja, odnosno jer je za takav nalaz, utvrđivanje stepena alkohola u krvi, trebala biti urađena analiza krvi i urina. U vezi sa navedenim, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZOBS-a.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je istakao da apelantove navode smatra neosnovanim, te da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje odluke. Tvrdi da je odluku donio u razumnom roku, s obzirom na to da je predmet povodom apelantove žalbe primio 9. februara 2011. godine, a da je odluku donio 6. aprila 2011. godine, te je dostavio apelantu 25. aprila 2011. godine.
16. Općinski sud je naveo da apelantove navode smatra neosnovanim i to u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Smatra da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja apelant ukazuje apelacijom, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
4. Pripremno ročište
a) Opće odredbe Član 75. stav 4.
(4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.
18. U Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 6/06) relevantne odredbe glase:
Član 159. st. 3. i 5.
(3) Ovlašteno lice koje vrši uviđaj saobraćajne nesreće u kojoj ima povrijeđenih lica ili je nastala veća materijalna šteta, podvrgnut će učesnike u saobraćajnoj nesreći ispitivanju pomoću odgovarajućih sredstava i aparata, ili će ih uputiti na stručni pregled radi provjeravanja da li imaju alkohola ili drugih opojnih sredstava u organizmu. (5) Ako u saobraćajnoj nesreći ima poginulih lica, ovlašteno lice koje obavlja uviđaj odrediće da se neposrednim učesnicima u nesreći uzmu krv i urin radi utvrđivanja da li su pod uticajem alkohola ili drugih opojnih sredstava u organizmu.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 Mal 006690 11 Gž od 6. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. aprila 2011. godine, a apelaciju u predmetu broj AP 2224/11 je podnio 27. maja 2011. godine, dok je apelaciju u predmetu broj AP 2253/11 podnio 30. maja 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacije nisu dopustive.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
26. Apelant posebno navodi da je postupak pred Općinskim sudom trajao predugo, jer je pripremno ročište zakazao šest godina nakon što je tužitelj podnio tužbu, na koju je on sudu dostavio odgovor 7. septembra 2004. godine, i da mu je stoga povrijeđeno pravo „razumnosti“ odlučivanja suda kao element pravičnog suđenja.
a) Relevantni principi
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud zapaža da je tužitelj predmetni postupak protiv apelanta pokrenuo tužbom pred Općinskim sudom 16. juna 2003. godine radi isplate regresnog duga i da je postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda 6. aprila 2011. godine. Međutim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, u konkretnom slučaju ispitati samo dužinu trajanja prvostepenog postupka. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog postupka je period od podnošenja tužbe do donošenja presude Općinskog suda 3. decembra 2010. godine, a to je dakle period od sedam godina i pet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
29. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku radi isplate regresnog duga, te s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi kao i dokaze koje je trebalo provesti smatra da se ne može govoriti o složenom predmetu.
30. Sumirajući tok parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je tužitelj predmetni postupak protiv apelanta pokrenuo tužbom 16. juna 2003. godine, te da je apelant odgovor na tužbu tom sudu dostavio 7. septembra 2004. godine. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, pripremno ročište zakazao tek nakon sedam godina i tri mjeseca, iako izričite odredbe člana 75. stav 4. ZPP nalažu da će se pripremno ročište održati u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu. Iako je nakon toga Općinski sud u zakonskom roku održao glavnu raspravu i donio odluku o tužbenom zahtjevu, to ne mijenja činjenicu njegove, moglo bi se reći, potpune neaktivnosti u periodu od oko sedam godina. Ocjenjujući navedeno, kao i činjenicu da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije očitovao na ove apelantove navode, tj. da u odgovoru na apelaciju nije ponudio racionalne razloge kako bi opravdao neaktivnost tog suda u navedenom periodu, i činjenicu da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka, za Ustavni sud je to sasvim dovoljno da zaključi da se dužina predmetnog parničnog postupka može staviti na teret Općinskom sudu. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dakle, imajući u vidu navedeno, naročito činjenicu da je Općinski sud prema raspoloživim podacima pripremno ročište zakazao tek protekom sedam godina i tri mjeseca, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi u cijelosti Općinski sud.
31. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
32. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje jer se osporene presude temelje na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, na dokazu koji nije validan, jer mu je u momentu nesreće procent alkohola u krvi urađen pomoću uređaja koji je u susjednim zemljama davno povučen iz upotrebe zbog uočenih grešaka prilikom mjerenja, odnosno jer je za takav nalaz, utvrđivanje stepena alkohola u krvi, trebala biti urađena analiza krvi i urina. Ustavni sud primjećuje da je apelant ove navode isticao i tokom prvostepenog postupka, koje je Općinski sud ocjenom izvedenog dokaza odbio kao neosnovane pozivajući se na odredbu člana 159. st. 3. i 5. ZOBS-a, dajući jasan i argumentiran odgovor da se u konkretnom slučaju nije radilo o saobraćajnoj nesreći u kojoj ima povrijeđenih ili poginulih lica, niti o saobraćajnoj nesreći sa velikom materijalnom štetom, u kojem slučaju je ovlašteno lice dužno uraditi analizu krvi i urina. Budući da su redovni sudovi ove navode upravo riješili primjenom relevantnih odredbi ZOBS-a, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je bila uskraćena mogućnost pristupa sudu, budući da iz spisa predmeta nespornim proizlazi da je apelant učestvovao u svim fazama predmetnog postupka i to uz pravnu pomoć branitelja, a okolnost da u konačnici nije zadovoljan ishodom postupka jer je obavezan da tuženom isplati navedeni iznos ne dovodi u pitanje ovo pravo jer su sudovi detaljno ispitali njegove navode i dali razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg odlučivanja.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
34. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
35. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju (žalba protiv presude Općinskog suda). Činjenica da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi, donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak pred Općinskim sudom trajao sedam godina i pet mjeseci, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju Općinskog suda.
37. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Općinski i Kantonalni sud za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovih navoda dali detaljno i argumentirano obrazloženje za primjenu relevantnog prava iz ZOBS-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada apelantu ni na koji način nije bilo uskraćeno niti jedno njegovo pravo, niti su ga redovni sudovi na bilo koji način onemogućili da koristi svoja prava.
38. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić