Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2417/11 (B. G.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2417/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2417/11, rješavajući apelaciju Bože Grahovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Grahovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000118 10 Rev od 20. aprila 2011. Godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000 010 od 13. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-08-000-013 od 8. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božo Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000118 10 Rev od 20. aprila 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 010 od 13. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-08-000-013 od 8. decembra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zakonskog zastupnika druge strane u postupku, zatraženo je 28. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 4. aprila 2014. godine, Osnovni sud 9. aprila 2014. godine, a Vrhovni sud 11. aprila 2014. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-08-000-013 od 8. decembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Republika Srpska – Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu naknadi štetu u iznosu od 15.000,00 KM na ime duševnih patnji koje trpi u trajanju od 15 godina za vrijeme trajanja krivičnog postupka do oslobađajućih presuda, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Tom presudom je odbačen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na posao u Stanicu javne bezbjednosti Nevesinje (u daljnjem tekstu: SJB Nevesinje) na radno mjesto policajca, te da mu isplati naknadu izgubljene zarade za period od 17. februara 2003. godine pa nadalje, s kamatama.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je konstatovao da je nesporno da je apelant sve do 1986. godine bio policajac u Metkoviću, te da je rješenjem ministra unutrašnjih poslova od 11. juna 1991. godine zasnovao radni odnos kao milicionar u Stanici milicije Nevesinje i da je 13. oktobra 1992. godine izabran za direktora JP „Prevoz“ Nevesinje. Takođe, konstatovano je da je tuženi osporio da je apelant ikada bio u radnom odnosu kod njega. Osim toga, zaključio je da apelant nije pružio niti jedan dokaz da je i u toku 1992. godine i dalje obavljao poslove policajca u SJB Nevesinje, već da je u svom iskazu samo kratko iznio da je u toku 1992. godine vojno mobilisan i ubrzo ranjen. U vezi sa navedenim, ocijenio je da je apelant prethodno morao biti radnik tuženog da bi imao osnov za tužbeni zahtjev za vraćanje na posao i naknadu izgubljene zarade. Međutim, Osnovni sud je, bez obzira na to, odlučio da tužbu u tom dijelu odbaci kao neblagovremenu. Naime, istakao je da je prihvatio apelantovu tvrdnju da je prestao obavljati funkciju direktora JP „Prevoz“ Nevesinje u toku 2000. godine, te je zaključio da je apelant tada mogao shvatiti da više nije u radnom odnosu kod tuženog i da tamo ne ostvaruje platu, te da je u daljnjem roku od godinu dana mogao podnijeti tužbu sudu, ali da je to učinio tek 23. jula 2007. godine, dakle nakon isteka subjektivnog roka od godinu dana i objektivnog roka od tri godine iz člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst, zbog čega je zaključio da je njegova tužba u tom dijelu neblagovremena.
7. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio naknadu štete od 15.000,00 KM za duševne patnje koje je pretrpio u trajanju od 15 godina za vrijeme trajanja krivičnog postupka do oslobađajućih presuda, Osnovni sud je zaključio da je taj tužbeni zahtjev neosnovan u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer tražena naknada nije zakonom propisana kao poseban vid naknade nematerijalne štete.
8. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-09-000 010 od 13. oktobra 2009. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, konstatujući da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000118 10 Rev od 20. aprila 2011. godine odbio reviziju koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem je apelant rješenjem MUP-a bivše SRBiH od 11. juna 1991. godine sa tim danom zasnovao radni odnos kod navedenog Ministarstva na radnom mjestu policajca u Stanici policije Nevesinje; da je odlukom SO Nevesinje od 13. oktobra 1992. godine raspoređen na radnu obavezu u JP „prevoz“ na funkciju direktora na koju je ponovo imenovan 7. marta 1997. godine, te da je ostavku na tu funkciju dao 2000. godine; da je Presudom Osnovnog suda broj K.81/03 od 11. septembra 2006. godine (kojoj su prethodile osuđujuća, zatim ukidajuća, oslobađajuća i ponovo ukidajuća presuda) oslobođen optužbe za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, te da je apelant 24. februara 2003. godine tuženoj podnio zahtjev za vraćanje na radno mjesto policajca, a da je tužbu sudu podnio 23. jula 2007. godine. Vrhovni sud je potom naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se za razrješenje predmetnog spora trebaju primijeniti odredbe Zakona o radu, s obzirom na to da apelant u smislu odredbi Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske nije državni službenik, da postupak za ostvarivanje zaštite prava iz radnog odnosa, povodom čega se i vodi parnica, nije propisan Zakonom o unutrašnjim poslovima, te da je tužba podnesena nakon stupanja na snagu Zakona o radu. Istaknuto je da je odredbom člana 105. stav 2. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jednu godinu od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. S obzirom na to da je apelant tužbu podnio 23. jula 2007. godine, ocijenio je da je pravilan zaključak nižestepenog suda da je apelantova tužba neblagovremena u dijelu u kojem se odnosi na vraćanje na posao i naknadu izgubljene zarade jer je podnesena nakon isteka subjektivnog i objektivnog roka iz člana 105. stav 2. Zakona o radu, računajući taj rok od dana kada je apelant podnio ostavku na funkciju direktora JP „Prevoz u Nevesinju, odnosno od 2000. godine. Takođe, ocijenio je da je tužba u tom dijelu neblagovremena i računajući rokove iz navedene odredbe, počevši od 24. februara 2003. godine, do kada je, prema njegovom iskazu, apelant radio u navedenom preduzeću. Shodno navedenom, istakao je da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su tužbu odbacili kao neblagovremenu u tom dijelu. Dalje, sud je ukazao na sadržaj relevantne odredbe člana 200. ZOO-a, te zaključio da je, s obzirom na činjenično stanje, pravilan zaključak nižestepenih sudova da naknada nematerijalne štete za ovaj oblik štete nije zakonom priznati oblik naknade nematerijalne štete kako to proizilazi iz sadržaja odredbe člana
200. ZOO-a, niti je taj oblik nematerijalne štete propisan drugom odredbom tog a ni nekog drugog zakona, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.
11. Osim toga, razmatrajući apelantov revizioni prigovor da navedenim Zakonom i Kolektivnim ugovorom nisu propisani rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje na rad „po isteku mirovanja radnog odnosa tužiocu“, Vrhovni sud je zaključio da je taj prigovor neosnovan uz obrazloženje da rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa nije vremenski neograničen ni u slučaju da je apelantu radni odnos kod tuženog mirovao, a koje tvrdnje, prema ocjeni tog suda, apelant nije ni dokazao. I najzad, ispitujući apelantove revizione navode kojima je ukazivao na to da se Okružni sud nije osvrnuo na njegove žalbene navode da nema zastare u ovom sporu, Vrhovni sud je ocijenio da ti navodi nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost osporene presude, s obzirom na to da je apelantova tužba za ostvarivanje prava iz radnog odnosa neblagovremena, o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti i s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o pitanju zastarjelosti već o blagovremenosti tužbe u radnom sporu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije zagarantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije i pravo na rad zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, navodi da je pogrešan stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 118. Zakona o radu jer se, kako navodi, ta odredba može primijeniti samo na zaposlene. Takođe, ističe da je tokom cijelog postupka dokazivao, pozivajući se na odredbe Opšteg kolektivnog ugovora i to član 173. i odredbe Zakona o radu, da tim odredbama nije propisano u kojem roku izabrano lice nakon prestanka funkcije ili izbora može tražiti vraćanje na raniji posao, zbog čega, kako tvrdi, nema „zastare“ kada je u pitanju uspostava radnopravnog statusa i isplata zarada. U odnosu na naknadu nematerijalne štete, istakao je da sudovi nisu pravično sudili kada nisu usvojili njegov zahtjev.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je bespotrebno da detaljno ponavlja razloge koji su detaljno i argumentovano obrazloženi u osporenoj odluci tog suda, s obzirom na to da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je apelant isticao u toku postupka koji je prethodio donošenju presude tog suda a o kojima je taj sud iznio svoju ocjenu u osporenoj presudi. Smatrajući da nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite, a da je apelacija neutemeljena.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
17. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – Prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 200.
1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.
2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000118 10 Rev od 20. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 13. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava predmetne presude redovnih sudova tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije zagarantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Takođe, iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji se, prema Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...).
26. Ustavni sud konstatuje da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu za vraćanje na posao, naknadu izgubljene zarade i naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u predmetnom postupku.
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to kako, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se Osnovni sud prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu za vraćanje na posao i naknadu izgubljene zarade pozvao na odredbu člana 118. Zakona o radu – Prečišćen tekst, a Vrhovni sud na odredbu člana
105. Zakona o radu. U odnosu na to, Ustavni sud primjećuje da i iz odredaba člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst, i odredaba člana 105. Zakona o radu slijedi da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o identičnoj zakonskoj odredbi važećeg Zakona o radu, s tim što se Osnovni sud pozvao na prečišćeni tekst tog zakona, a Vrhovni sud na osnovni tekst tog zakona sa izmjenama i dopunama. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelant prestao obavljati funkciju direktora JP „Prevoz“ Nevesinje u toku 2000. godine, ali da je nastavio raditi u navedenom preduzeću do 24. februara 2003. godine, a da je tužbu podnio tek 23. jula 2007. godine, zbog čega je tužba u dijelu kojim je tražio da se vrati na posao kod tuženog i da mu se isplate naknade plata odbačena kao neblagovremena u smislu citirane zakonske odredbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrio i apelantove prigovore da Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom nisu propisani rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje na rad „po isteku mirovanja radnog odnosa“ i da nema zastare u konkretnom slučaju, te dao razloge zašto ti navodi u okolnostima konkretnog predmeta na mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe člana 118, odnosno člana 105. Zakona o radu i obrazloženja osporenih presuda vezana za njenu primjenu u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo odlučujući o tom apelantovom tužbenom zahtjevu. Takođe, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 200. ZOO-a, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoj zaključak da je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih patnji koje trpi u trajanju od 15 godina za vrijeme trajanja krivičnog postupka do oslobađajućih presuda neosnovan, obrazlažući da naknada nematerijalne štete za ovaj oblik štete nije priznati oblik naknade nematerijalne štete u smislu odredbe člana 200. ZOO-a, niti je taj oblik nematerijalne štete propisan drugom odredbom tog, a ni nekog drugog zakona. Ustavni sud u tim obrazloženjima ne vidi elemente proizvoljnosti.
30. U skladu sa navedenim, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa, kojim se, između ostalog, ukazuje na to da je upravo zadatak redovnih sudova da tumače i primjenjuju pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, Ustavni sud smatra da odluke redovnih sudova ne krše apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
32. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost da je diskriminisan, niti takvo što proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka i predočene dokumentacije, Ustavni sud i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
Pravo na rad
33. U vezi sa navodima o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, a u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, s obzirom na to da se zasnivaju na istim razlozima, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava.
35. Takođe, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio nikakve dokaze u prilog svojoj tvrdnji o diskriminaciji niti takvo što proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka i dokumentacije predočene Ustavnom sudu.
36. Osim toga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić