Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1329/11 (B. R.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1329/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1329/11, rješavajući apelaciju Božene Račić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Božene Račić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku Osnovnog suda u Novom Gradu u predmetu broj 76 0 I 000518 11 I 3, koji je okončan 3. juna 2011. godine sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava.
Odbija se kao neosnovana apelacija Božene Račić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 I 000518 Gz3 od 23. decembra 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 I 000518 10 I 2 od 30. jula 2010.
godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božena Račić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kostajnice podnijela je 18. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 I 000518 Gz3 od 23. decembra 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 I 000518 10 I 2 od 30. jula 2010. godine. Apelantkinja je dopunila apelaciju 13. aprila 2011. godine i 4. avgusta 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 12. novembra 2013. godine, a od učesnika u postupku „Sana – Linea“ AD Kostajnica 21. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. novembra 2013. godine, Okružni sud 25. decembra 2013. godine, a učesnik u postupku „Sana – Linea“ AD Kostajnica 1. aprila 2014. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 tada važećih Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Okružnog suda su dostavljeni apelantkinji 25. februara 2014. godine. Takođe, odgovor učesnika u postupku „Sana – Linea“ AD Kostajnica dostavljen je apelantkinji 4. aprila 2014. godine.
5. Ustavni sud je 20. februara 2014. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi spis broj 76 0 I 000518 11 I 3. Osnovni sud je 5. marta 2014. godine dostavio traženi spis. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Parnični postupak
7. Presudom Osnovnog suda broj 076-0-P-06-000 063 od 26. septembra 2006. godine usvojen je u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev i poništeno je kao nezakonito rješenje tužene „Sana – Linea“ AD Kostajnica pobliže opisano u izreci presude, te je tužena obavezana da apelantkinju vrati na radno mjesto konfekcionara ili drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i potrebama tužene. Sem toga, tužena je obavezana da apelantkinji isplati naknadu po osnovu neisplaćenih plata u iznosu od 250,00 KM mjesečno počevši od 1. aprila 2005. godine pa do vraćanja na posao, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, zatim da na apelantkinjino ime uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom fondu penzijsko-invalidskog osiguranja i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 660,00 KM.
8. Odlučujući povodom žalbe tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-06-000 828 od 22. oktobra 2007. godine kojom je djelimično preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda u dijelu odluke o isplati neisplaćenih plata tako što je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila naknadu po osnovu neisplaćenih plata, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Odlučujući o reviziji koju je apelantkinja izjavila protiv Presude Okružnog suda, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je donio Presudu broj 118- 0-Rev-08-000 704 od 23. septembra 2009. godine kojom je uvažio reviziju i preinačio drugostepenu presudu u dijelu kojim je žalba tužene djelimično uvažena i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila naknadu po osnovu neisplaćenih plata, tako što je žalbu tužene u tom dijelu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Takođe, presudom Vrhovnog suda obavezana je tužena da apelantkinji nadoknadi troškove postupka revizije u iznosu od 375,00 KM.
Izvršni postupak
10. U međuvremenu, odnosno 25. januara 2008. godine apelantkinja je podnijela prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju pravosnažne presude Osnovnog suda nalaganjem izvršeniku „Sana – Linea“ AD Kostajnica (u daljnjem tekstu: izvršenik) da apelantkinju u ostavljenom roku vrati na posao pod prijetnjom izricanja novčane kazne, te izvršenjem na izvršenikovim novčanim sredstvima koja se vode na njegovom žiro-računu i prenosom na apelantkinjin tekući račun radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje počevši od 28. marta 2005. godine do povratka apelantkinje na posao, kao i isplate troškova parničnog postupka u iznosu 660,00 KM i troškova izvršnog postupka.
11. Osnovni sud je Rješenjem broj 076-0-I-08-000 015 od 31. januara 2008. godine dozvolio predloženo izvršenje.
12. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju, Osnovni sud je donio Rješenje broj 076-0-I-08-000 015 od 26. juna 2008. godine kojim je djelimično usvojio prigovor i izmijenio rješenje o izvršenju u dijelu u kom je odobreno izvršenje vraćanjem apelantkinje na rad zbog toga što apelantkinja nije blagovremeno podnijela prijedlog za izvršenje, u smislu člana 215 st. 1 i 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U preostalom dijelu rješenje o izvršenju koje se odnosi na isplatu naknade po osnovu neisplaćenih plata, uplatu doprinosa za PIO i naplatu troškova parničnog i izvršnog postupka ostalo je neizmijenjeno.
13. Izvršenik je podnio žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 076-0-I-08-000 015 od 26. juna 2008. godine. Okružni sud je Rješenjem broj 76 0 I 000518 08 Gž od 19. novembra 2008. godine uvažio izvršenikovu žalbu, ukinuo navedeno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio na ponovni postupak, uz obrazloženje da je osporenim rješenjem neosnovano odlučeno o izvršenju u pogledu naknada plata s obzirom na to da je drugostepenom presudom pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu a naplata tog potraživanja nije ni tražena u prijedlogu za izvršenje. Takođe, Okružni sud je u svom rješenju ocijenio da je osporeno rješenje nerazumljivo i kontradiktorno u dijelu u kom je navedeno da se prigovor djelimično usvaja i mijenja prijedlog za izvršenje, s obzirom na to da u tom rješenju nije navedeno na koji način se mijenja rješenje o izvršenju, dok je istovremeno navedeno da prijedlog za vraćanje na rad nije blagovremeno podnesen, zaključivši da bi to bio razlog za djelimično odbacivanje prijedloga i ukidanje sprovedenih izvršnih radnji, a ne za izmjenu rješenja o izvršenju. Sem toga, konstatovao je da prijedlog u pogledu uplate doprinosa nije određen niti odrediv, ali da bi se mogao odrediti postavljanjem konkretnijeg prijedloga za izvršenje na bazi usvajajućeg dijela pravosnažne presude i nespornih činjenica iz parničnog postupka.
14. Spis je vraćen Osnovnom sudu 18. decembra 2008. godine.
15. Apelantkinja je 23. aprila i 17. novembra 2009. godine dostavila Osnovnom sudu urgenciju za postupanje u predmetu.
16. Osnovni sud je 11. decembra 2009. godine održao ročište na kom je apelantkinja predložila da u konkretnom predmetu vještak finansijske struke izvrši vještačenje radi utvrđivanja novčanih iznosa koje je izvršenik dužan da isplati apelantkinji.
17. S obzirom na to da je Vrhovni sud u parničnom postupku uvažio apelantkinjinu reviziju i svojom presudom preinačio presudu Okružnog suda na taj način što je u cijelosti potvrdio presudu Osnovnog suda, apelantkinja je podneskom od 18. decembra 2009. godine uredila prijedlog za izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda na način pobliže opisan u tom prijedlogu. Izvršenik je 19. januara 2010. godine podnio prigovor protiv tog preciziranog prijedloga za izvršenje.
18. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru od 19. januara 2010. godine, Osnovni sud je donio Rješenje broj 76 0 I 000518 08 I od 28. aprila 2010. godine kojim je prigovor odbio kao neosnovan i odlučio da se Rješenje o izvršenju tog suda od 31. januara 2008. godine u cijelosti održava na snazi s tim da se mijenja nakon apelantkinjinog preciziranog prijedloga za izvršenje tako što se određuje izvršenje prema izvršeniku na način da se njegovo rješenje (pobliže opisano u tom rješenju) kojim je apelantkinji prestao radni odnos poništava kao nezakonito i izvršenik se obavezuje da apelantkinju u roku od 15 dana vrati na radno mjesto konfekcionara ili drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i njegovim potrebama, pod prijetnjom novčanog kažnjavanja. Dalje, obavezuje se izvršenik da apelantkinji isplati naknadu po osnovu neisplaćenih plata u iznosu od 250,00 KM počevši od 1. aprila 2005. godine pa do vraćanja na rad, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te da u roku od 15 dana nadležnom Fondu na apelantkinjino ime uplati doprinose za PIO, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.035,00 KM i troškove izvršnog postupka, koliko budu iznosili, zabranom novčanih sredstava koja izvršenik ima na računu u NLB Razvojnoj banci Prijedor, ekspozitura Kostajnica, i prenosom radi isplate na apelantkinjin račun u NLB Razvojnoj banci Prijedor, ekspozitura Kostajnica do konačnog namirenja.
19. Osnovni sud je istog dana, odnosno 28. aprila 2010. godine, rješenjem odredio da vještak ekonomske struke izvrši vještačenje radi utvrđivanja ukupnog iznosa apelantkinjinog potraživanja po osnovu neisplaćenih plata i pripadajućih zakonskih zateznih kamata. Vještak ekonomske struke je 10. maja 2010. godine dostavio Osnovnom sudu svoj nalaz i mišljenje.
20. Izvršenik je 5. maja 2010. godine podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda od 28. aprila 2010. godine (o odbijanju izvršenikovog prigovora i ostavljanju na snazi rješenja o izvršenju kojim je izvršenik obavezan da apelantkinju vrati na posao i isplati novčano potraživanje utvrđeno Presudom Osnovnog suda).
21. Okružni sud je Rješenjem broj 76 0 I 000518 10 Gz 2 od 6. jula 2010. godine djelimično uvažio izvršenikovu žalbu i ukinuo rješenje Osnovnog suda od 28. aprila u dijelu u kom je izvršenik obavezan da apelantkinju vrati na radno mjesto konfekcionara ili drugo radno mjesto i u tom dijelu je prijedlog za izvršenje odbacio kao neblagovremen, te je preinačio u dijelu u kom je određena obaveza isplate naknade plate i doprinosa tako što je odredio da izvršenikova obaveza na isplatu naknade po osnovu neisplaćenih plata i doprinosa traje od 1. aprila 2005. godine do 4. januara 2008. godine, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je konstatovao da je rok za dobrovoljno izvršenje presude u dijelu koji se odnosi na apelantkinjino vraćanje na rad istekao 5. decembra 2007. godine, s obzirom na to da je izvršenik presudu Okružnog suda primio 20. novembra 2007. godine, a da je apelantkinja prijedlog za izvršenje podnijela 25. januara 2008. godine, dakle nakon isteka roka od 30 dana za dobrovoljno izvršenje, u smislu člana 215 st. 1 i 2 ZIP-a. S obzirom na to, Okružni sud je utvrdio da je izvršenikova obaveza na isplatu naknada plata i doprinosa na plate trajala do 4. januara 2008. godine, do kada je apelantkinja mogla da podnese prijedlog za dozvolu izvršenja u odnosu na vraćanje na rad kod izvršenika.
22. Spis je vraćen Osnovnom sudu 19. jula 2010. godine.
23. Apelantkinja je 22. jula 2010. godine zatražila od Osnovnog suda da na osnovu Rješenja Okružnog suda broj 76 0 I 000518 10 Gz 2 od 6. jula 2010. godine donese novo rješenje radi okončanja izvršnog postupka.
24. Osnovni sud je donio Rješenje broj 76 0 I 000518 10 I 2 od 30. jula 2010. godine kojim se rješenje o izvršenju tog suda od 31. januara 2008. godine održava na snazi za iznos glavnog duga (za isplati naknadu plata i doprinosa od 1. aprila 2005. godine do 4. januara 2008. godine u iznosu od po 250,00 KM mjesečno i uplatu doprinosa za iste plate na apelantkinjino ime u Fondu PIORS, Filijala Prijedor) i troškove postupka u iznosu od 1.035,00 KM, uz troškove izvršenja koliko budu iznosili prenosom sa izvršenikovog žiro-računa na apelantkinjin račun, a u preostalom dijelu se izvršni postupak obustavlja i ukidaju se sve izvršne radnje.
25. Okružni sud je Rješenjem broj 76 0 I 000518 Gz3 od 23. decembra 2010. godine povodom žalbi apelantkinje i izvršenika, a po službenoj dužnosti, ukinuo rješenje Osnovnog suda od 30. jula 2010. godine i predmet vratio prvostepenom sudu radi sprovođenja izvršenja. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da je donošenjem drugostepenog Rješenja tog suda broj 76 0 I 000518 10 Gz 2 od 6. jula 2010. godine (kojim je odbačen kao neblagovremen apelantkinjin prijedlog za vraćanje na posao, te kojim je određeno da izvršenikova obaveza za isplate naknade plate i traje od 1. aprila 2005. godine do 4. januara 2008. godine, dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostepeno rješenje) prvostepeno Rješenje Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 08 I od 28. aprila 2010. godine postalo pravosnažno, u smislu odredbe člana 13 stav 3 ZIP-a, te da je prvostepeni sud trebalo da dovrši izvršni postupak u skladu sa navedenim rješenjima, ali da je donio osporeno rješenje odlučujući tako o pravosnažno okončanoj stvari. Shodno tome, Okružni sud je odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 235 tačka 3 Zakona o parničnom postupku u vezi sa odredbom člana 67 stav 1 tačka 4 istog zakona i člana 21 stav 1 ZIP-a.
26. Spis je ponovo vraćen Osnovnom sudu 20. januara 2011. godine.
27. NLB Razvojna banka Banjaluka je dopisom od 9. februara 2011. godine obavijestila Osnovni sud da je rješenje o izvršenju djelimično izvršeno na teret izvršenikovog računa u korist apelantkinjinog računa s ciljem naplate troškova postupka.
28. Nakon toga, NLB Razvojna banka Banjaluka je dopisom od 2. marta 2011. godine obavijestila Osnovni sud da su apelantkinji isplaćeni preostali troškovi postupka, troškovi vještačenja, kamate na plate i naknada za plate (sve u novčanim iznosima preciziranim u tom dopisu), a da se nije moglo postupiti u dijelu koji se odnosi na uplate doprinosa za PIO jer nisu navedeni potrebni podaci za uplatu doprinosa.
29. Izvršenik je dopisom od 6. juna 2011. godine obavijestio Osnovni sud da je apelantkinji uplatio doprinose za PIO u Fondu PIO Republike Srpske za period od 1. aprila 2005. godine do 1. aprila 2008. godine, u prilog čemu je dostavio ispis naloga za račun od 3. juna 2011. godine.
30. Predmetni spis je arhiviran zaključno sa 1. avgustom 2011. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelantkinja osporava Rješenje Okružnog suda broj 76 0 I 000518 Gz3 od 23. decembra 2010. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 10 I 2 od 30. jula 2010. godine ističući povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Navodi da se izvršenje u konkretnom predmetu sprovodi po Rješenju Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 10 I 2 od 30. jula 2010. godine koje je ukinuto. Iz apelacionih navoda dalje proizilazi da apelantkinja tvrdi da je postupak u toku i da se osporena odluka se sprovodi postepeno i to kroz djelimičnu uplatu sudskih troškova, te smatra da su joj navedena prava povrijeđena i zbog toga što se izvršenje sprovodi bez njenog vraćanja na posao, te što je u izvršnom postupku određeno da joj se isplate naknade plata i uplate doprinosi za period od 1. aprila 2005. godine do 4. januara 2008. godine, a ne do povratka na posao. Takođe, smatra da izvršni postupak predugo traje.
b) Odgovor na apelaciju
32. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko opisao hronologiju izvršnog postupka.
33. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije prekršio zakon ni na apelantkinjinu štetu ni na izvršenikovu štetu, te je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.
34. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbaci kao nedozvoljena zbog proteka roka za podnošenje apelacije ili da se odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
35. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Izvršnost i pravosnažnost Član 13. stav 3.
Rješenje kojim je prigovor odbijen postaje pravosnažno ako žalba ne bude o roku izjavljena ili ako žalba bude odbijena.
Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav 1.
U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 215.
Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad odnosno službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.
(2) Smatra se da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana po protoku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi.
36. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 67. stav 1. tačka 4.
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
4. da je stvar pravosnažno presuđena;
Član 235. stav 1. tačka 3.
Rješavajući o žalbi, drugostepeni sud može:
3. uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, i po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Okružnog suda broj 76 0 I 000518 Gz3 od 23. decembra 2010. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 19. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Ustavni sud primjećuje da apelantkinja osporava Rješenje Okružnog suda broj 76 0 I 000518 Gz3 od 23. decembra 2010. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 10 I 2 od 30. jula 2010. godine smatrajući da su joj tim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizilazi da apelantkinja smatra joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i uslijed dužine trajanja izvršnog postupka.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) U odnosu na osporena rješenja
44. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava navedena rješenja Okružnog i Osnovnog suda koja su donesena u izvršnom postupku i da smatra da se izvršenje pravosnažne presude (kojom je naloženo izvršeniku da apelantkinju vrati na posao, te da joj isplati naknade plata do dana vraćanja na posao, uplati doprinose za PIO i isplati troškove postupka) sprovodi djelimično (bez njenog vraćanja na posao i isplata naknada plata i uplate doprinosa do povratka na posao) i prema rješenju Osnovnog suda od 30. jula 2010. godine koje je ukinuto.
45. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
46. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je prije donošenja osporenih rješenja Osnovni sud u izvršnom postupku donio rješenje od 28. aprila 2010. godine kojim je odbio izvršenikov prigovor i odlučio da se rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 31. januara 2008. godine u cijelosti održava na snazi, s tim da se mijenja nakon apelantkinjinog preciziranog prijedloga za izvršenje tako što se izvršenik obavezuje da apelantkinju vrati u radni odnos, da joj isplati naknadu po osnovu neisplaćenih plata do vraćanja na rad, da nadležnom Fondu PIO na njeno ime uplati doprinose za PIO, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka i troškove izvršnog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je predmetno rješenje povodom izvršenikove žalbe u žalbenom postupku ukinuto rješenjem Okružnog suda od 6. jula 2010. godine u dijelu u kom je izvršenik obavezan da apelantkinju vrati u radni odnos i u tom dijelu prijedlog za izvršenje je odbačen kao neblagovremen, dok je prvostepeno rješenje (od 28. aprila 2010. godine) preinačeno u dijelu u kom se odnosi na isplate naknade neisplaćene plate i doprinosa tako da ta obaveza traje od 1. aprila 2005. godine do 4. januara 2008. godine (umjesto do povratka na posao), dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje.
47. Takođe, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja Okružnog suda od 6. jula 2010. godine, Osnovni sud, iako s obzirom na odluku Okružnog suda i relevantne odredbe ZIP-a nije imao zakonskog uporišta da to učini, donio osporeno rješenje od 30. jula 2010. godine kojim je odredio da se rješenje o izvršenju tog suda od 31. januara 2008. godine održava na snazi za iznos glavnog duga, troškove postupka i troškove izvršenja, a da se u preostalom dijelu izvršni postupak obustavlja i ukidaju sve izvršne radnje. Navedeno rješenje je rješenjem Okružnog suda od 23. decembra 2010. godine po službenoj dužnosti ukinuo i predmet je vraćen prvostepenom sudu radi sprovođenja izvršenja.
48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u rješenju koje apelantkinja osporava apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoju odluku da po službenoj dužnosti ukine rješenje Osnovnog suda od 30. jula 2010. godine i predmet vrati prvostepenom sudu radi sprovođenja izvršenja. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao na to da je Osnovni sud odlučivao o pravosnažno okončanoj stvari, s obzirom na to da je donošenjem rješenja Okružnog suda od 6. jula 2010. godine, kojim je odlučeno o izvršenikovoj žalbi protiv rješenja Osnovnog suda od 28. aprila 2010. godine, rješenje Osnovnog suda od 28. aprila 2010. godine postalo pravosnažno, u smislu odredbe člana 13 stav 3 ZIP-a i da je prvostepeni sud trebalo da dovrši izvršni postupak u skladu sa navedenim rješenjima, ali da je umjesto toga donio osporeno rješenje. Imajući u vidu činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZIP-a i ZPP, koje se na odgovarajući način primjenjuju u izvršnom postupku, na kojima je Okružni sud zasnovao svoju odluku i obrazloženje koje je dao u vezi s tim, navodeći jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom relevantnih odredbi procesnog prava, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda i u njegovom zaključku da prvostepeni sud nakon donošenja rješenja od 6. jula 2010. godine nije trebalo da donosi nikakvo novo rješenje o izvršenju već da pristupi sprovođenju rješenja o izvršenju a shodno tom rješenju Okružnog suda. U tom kontekstu, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u osporenom rješenju od 23. decembra 2010. godine Okružni sud više nije mogao da se bavi blagovremenošću apelantkinjinog prijedloga u odnosu na izvršenikovu obavezu da apelantkinju vrati na posao, jer je o tom dijelu pravosnažno, odnosno meritorno odlučeno donošenjem njegovog prethodnog rješenja (od 6. jula 2010. godine) u kom su dati iscrpni razlozi da je apelantkinja prijedlog za povraćaj na posao podnijela nakon isteka roka od 30 dana za dobrovoljno izvršenje, u smislu člana 215 st. 1 i 2 ZIP-a, zbog čega je njen prijedlog u tom dijelu odbačen kao neblagovremen. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Okružnog suda koji se u osporenom rješenju bavio isključivo primjenom procesnog prava, konkretno odredbi ZIP-a koje regulišu pravosnažnost rješenja. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantkinjinim navodima da se izvršenje u konkretnom slučaju sprovodi djelimično, Osnovni sud nakon donošenja osporenog rješenja Okružnog suda od 23. decembra 2010. godine nastavio sprovođenje izvršenja u skladu sa rješenjima Okružnog suda od 6. jula 2010. godine i Osnovnog suda od 28. aprila 2010. godine, kojim je određeno izvršenje radi isplate apelantkinji naknada plata i uplate doprinosa za PIO za period od 1. aprila 2005. godine do 4. januara 2008. godine, te isplate troškova parničnog i izvršnog postupka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je izvršni postupak dovršen u potpunosti nakon podnošenja apelacije i to sprovođenjem izvršne radnje kojom se postupak završava.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj je osporenim rješenjem Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na suđenje u razumnom roku
50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi vodeće odluke Ustavnog suda br. AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05, i AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Evropskog suda, prema kom su države ugovornice dužne da organizuju svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te da obezbijede izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84).
51. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. Takođe, sa izvršnim postupkom se, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Zatim, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Sem toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Analiza razumnosti trajanja postupka
52. Ustavni sud zapaža da je izvršni postupak započet 25. januara 2008. godine kada je apelantkinja podnijela prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, a da je, u smislu odredbe člana 64 ZIP-a, kako to proizilazi iz dokumentacije u spisu, dovršen 3. juna 2011. godine sprovođenjem izvršne radnje, tj. kada je izvršenik na apelantkinjino ime uplatio Fondu PIO Republike Srpske doprinose za PIO (budući da su apelantkinji prethodno isplaćeni troškovi postupka, kamate i naknada plate). Iz navedenog proizilazi da je predmet ocjene Ustavnog suda period od tri godine i četiri mjeseca.
53. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom izvršnom postupku.
54. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je apelantkinja podnijela prijedlog za izvršenje, u vrlo kratkom roku odlučio o podnesenom prijedlogu i dozvolio izvršenje rješenjem od 31. januara 2008. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je tom sudu trebalo gotovo pet mjeseci da donese odluku o prigovoru koji je izvršenik izjavio protiv rješenja o izvršenju, te da nakon što mu je 18. decembra 2008. godine spis predmeta dostavljen radi vođenja ponovnog postupka, taj sud u periodu od skoro godinu dana nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, iako je apelantkinja u tom periodu urgirala da uzme predmet u rad, kao i da je u ponovnom postupku odluku donio 28. aprila 2010. godine, odnosno tek nakon godinu i četiri mjeseca od dana dostavljanja spisa. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, postupajući povodom apelantkinjinog prijedloga, 30. jula 2010. godine u izvršnom postupku donio rješenje koje je Okružni sud ukinuo po službenoj dužnosti, uz obrazloženje da je Osnovni sud tim rješenjem odlučivao o pravosnažno okončanoj stvari i predmet je vratio tom sudu radi sprovođenja izvršenja. Sem toga, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije iznio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju takvo ponašanje i dužinu postupka pred tim sudom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku u prvom setu postupka pred tim sudom donio u roku od pet mjeseci, a u drugom setu postupka u roku od dva mjeseca. Stoga, ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, te imajući u vidu da je Okružni sud svojim ponašanjem neznatno doprinio dužini postupka, a da apelantkinja nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina izvršnog postupka može skoro u cijelosti pripisati Osnovnom sudu, koji je propustio da djelotvorno kontroliše izvršni postupak.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je trajao tri godine i četiri mjeseca povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
56. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nije posebno obrazložila zbog čega smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu već da je iznijela iste navode koje je navela vezano za tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na efektivan pravni lijek
57. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana
13. Međutim, iz apelacije može da se zaključi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u izvršnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantkinjinim potpunim uspjehom, pri čemu je upravo apelantkinja propustila da blagovremeno podnese prijedlog za izvršenje u dijelu kojim je tražila povraćaj na posao, ne može da vodi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je izvršni postupak povodom apelantkinjinog prijedloga za izvršenje pravosnažne presude trajao četiri godine i četiri mjeseca iako se i prema domaćem zakonu i prema Evropskoj konvenciji izvršni postupak smatra postupkom hitne prirode i pri čemu dužina postupka može skoro u cijelosti da se stavi na teret Osnovnom sudu.
59. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u pogledu primjene relevantnih odredbi procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu kada je apelantkinja imala i koristila zakonom propisane pravne lijekove čiju je osnovanost ispitao nadležni sud i dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje.
61. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić