Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4220/11 („MM Company“ d.o.o.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Sloboda izražavanja
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4220/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4220/11, rješavajući apelaciju „MM Company“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „MM Company“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Goraždu br.

45 0 P 016501 11 Gž od 7. oktobra 2011. godine, 45 0 P 016499 11 Gž od 11. oktobra 2011.godine i 45 0 P 016502 11 Gž od 6. decembra 2011. godine i presuda Općinskog suda u Goraždu br. 45 0 P 016501 10 P od 19. jula 2011. godine, 45 0 P 016499 10 P od 19. jula 2011.

godine i broj 45 0 P 016502 10 P od 19. jula 2011. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „MM Company“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 016501 11 Gž od 7. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 016501 10 P od 19. jula 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4220/11.

2. Apelant je istog datuma podnio i apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 45 0 P 016499 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda broj 45 0 P 016499 10 P od 19. jula 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4226/11.

3. Apelant je 30. decembra 2011. godine podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 45 0 P 016502 11 Gž od 6. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda broj 45 0 P 016502 10 P od 19. jula 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 5039/11.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije iz njegove nadležnosti o istom pravnom i činjeničnom pitanju, Ustavni sud je, u skladu sa odredbama člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4220/11, AP 4226/11 i 5039/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4220/11.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ešefa Hodžića, Rešada Karovića i Izudina Perjana (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 25. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Općinski sud je dostavio odgovore 1, 7. i 30. aprila 2014. godine a Kantonalni sud 2. i 4. aprila 2014. godine. Tužitelji nisu dostavili odgovor u roku koji je istekao 5. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Odlučujući o posebnoj tužbi svakog od tužitelja protiv apelanta kao tuženog radi naknade štete zbog klevete, Općinski sud je 19. jula 2011. godine donio presude br. 45 0 P 016501 10 P, 45 0 P 016499 10 P i 45 0 P 016502 10 P. Navedenim presudama Općinski sud je djelimično usvojio tužbene zahtjeve svakog od tužitelja i obavezao apelanta da im isplati iznose precizirane u presudama sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. marta 2010. godine pa do isplate, u roku od 30 dana (stavovi 1. izreke navedenih presuda). Zahtjevi tužitelja za isplatu iznosa preko dosuđenih iznosa (do iznosa od 5.000,00 KM, koliko je tužbenim zahtjevom potraživao svaki od tužitelja) odbijeni su kao neosnovani (stavovi 2. izreke navedenih presuda). Također su stavovima 3. izreke navedenih presuda odbijeni kao neosnovani apelantovi prigovori o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda. Stavovima 4. presuda odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženjima presuda je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbe tom sudu protiv apelanta radi naknade štete zbog klevete u kojim su naveli da je 8. marta 2010. godine u dnevnim novinama „San“ broj 2403, čiji je izdavač apelant, objavljen članak pod naslovom „Preko Ustikoline se švercuju oružje i droga?“, te da je u tom članku, koji je detaljno interpretiran u presudama, navedeno da je nastavnik Abid Kalkan, jedan od osnivača SDA u Foči, između ostalog, ispričao da „ (...) su u Ustikolini vehabije jako dobro organizovane i sa njima rukovode Rešad Karović, predsjednik građevinskog odbora za izgradnju džamije, imam Izudin Perjan, Ešef Hodžić, predsjednik Mešihata, i Suad Bašagić Bašaga, vlasnik privatne firme. Većina stanovništva Ustikoline sumnja da se preko tog 'džamijskog društva' obavlja šverc oružjem i drogom i da lokalna policija o tome ima dovoljno saznanja, ali da šuti jer je donedavno šef policije bio Esad Jahić, osvjedočeni pobornik vehabija, koji je nakon kritika i pritužbi građana prekomandovan u Goražde (...)“. Navedeno je da su tužitelji u tužbi istakli i da su iznošenjem ovakvih činjenica tužitelji, koje je, kako su naveli, apelant identificirao kao vođe vehabija i članove „džamijskog društva“ preko kojeg se vrši šverc droge i oružja, pretrpjeli velike duševne bolove, povredu ugleda i časti, zbog čega traže da im apelant isplati naknade precizirane u presudama. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je u listu „San“, a prije toga i u listu „Pres“, 7. marta 2010. godine, objavljen članak navedenog sadržaja, da su tužitelji posredstvom svog opunomoćenika dopisom zatražili od apelanta ispravku spornog teksta, ali da to nije učinjeno, da je Abid Kalkan dostavio dopis Kantonalnoj televiziji Goražde u kojem je istakao da je sve što je novinar objavio u spornom članku laž osim njegovog imena, te da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra od 19. marta 2011. godine utvrđeno da je kod tužitelja kao posljedica spornog članka nastupila duševna bol koja se manifestirala u vidu negativnih osjećanja, koja je na momente bila i jače izraženog stepena i da je bila u obimu i u trajanju preciziranom u presudama za svakog od tužitelja posebno.

10. Općinski sud je, dalje, istakao da su neosnovani apelantovi prigovori koji su se odnosili na mjesnu nadležnost tog suda i nedostatak apelantove pasivne legitimacije jer, kako je obrazložio taj sud, član 32. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje da je za suđenje u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem je području štetna radnja izvršena, ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, pa je, prema ocjeni Općinskog suda, taj sud, pored Općinskog suda u Sarajevu, također, nadležan u konkretnom sporu, jer je na području njegove jurisdikcije nastupila štetna posljedica. U odnosu na prigovor nedostatka pasivne legitimacije, Općinski sud je istakao da je nesporno da je apelant, kao izdavač, prenio izražavanje neistinitih činjenica za koje nije u ovom postupku dokazao da su istinite i da time snosi građansku odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkih lica - tužitelja i odgovara u smislu odredaba člana 6. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: Zakon), pa je, prema obrazloženju Općinskog suda, ovaj apelantov prigovor neosnovan.

11. Dalje, Općinski sud je, između ostalog, istakao da je odredbama čl. 4. i 6. Zakona propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu, da je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, a da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, i to ako su namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili prenijeli izražavanje neistinite činjenice a kada se to izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Navedeno je i da je članom 7. stav 1. tačka a) Zakona propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Također je navedeno da je odredbama člana

10. Zakona, kao i odredbama čl. 155, 186. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je taj sud interpretirao u presudi, regulirano pitanje naknade štete i vrijeme dospjelosti obaveze za njenu naknadu, te da je odredbama člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisano pravo na slobodu izražavanja koje uključuje, između ostalog, i pravo na prenošenje i primanje informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, kao i ograničenja ovih prava.

12. Općinski sud je naveo da je, dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa činjenicama konkretnog predmeta, zaključio da objavljivanje spornog članka u kojem je istaknuto da su tužitelji vođe vehabija u Ustikolini i članovi „džamijskog društva“ preko kojeg se obavlja šverc oružja i droge predstavlja ozbiljnu optužbu sa protivpravnim elementima koja narušava ugled lica na koje se odnosi, u ovom slučaju ugled tužitelja, te da je kvalifikacija identificiranja tužitelja u spornom članku preteška posebno kada su u pitanju lica priznata u društvu. Navedeno je i da su tim člankom prekoračene dozvoljena granica i potrebna tolerancija u smislu odredaba Zakona. Istaknuto je da taj sud smatra neosnovanim apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju mišljenja, jer da se, prema obrazloženju tog suda, radi o prenošenju neistinitog izražavanja, odnosno neistinitih činjenica, pri kojem je izostao apelantov napor da se provjeri njihova tačnost. Zbog navedenog, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji apelantova odgovornost po osnovu člana 6. st. 1. do 5. Zakona. Općinski sud je zaključio i da je, zbog svega navedenog, apelant, u smislu odredaba ZOO, odgovoran i za naknadu nematerijalne štete tužiteljima u iznosima preciziranim u presudama, utvrđenim na osnovu vještačenja neuropsihijatrijske struke, sve radi postizanja ravnoteže i dodjele satisfakcije tuženim za pretrpljene duševne bolove zbog narušavanja časti i ugleda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presude kao u izrekama.

13. Protiv navedenih presuda apelant i tužitelji su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je presudama br. 45 0 P 016501 11 Gž od 7. oktobra 2011. godine, 45 0 P 016499 11 Gž od 11. oktobra 2011. godine i 45 0 P 016502 11 Gž od 6. decembra 2011. godine žalbe odbio u odnosu na meritum predmeta i potvrdio prvostepene presude, a Presudom broj 45 0 P 016502 11 Gž od 6. decembra 2011. godine uvažio je žalbu tužitelja u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima postupka, te obavezao apelanta da tužitelju u tom predmetu naknadi troškove u iznosu preciziranom u presudi. Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda, te istakao da ih u potpunosti prihvata kao vlastite. Navedeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant odgovoran kao izdavač lista „San“ i da, zbog toga, nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da je nesporna i nadležnost prvostepenog suda iz razloga koje je taj sud naveo u svojim presudama. Navedeno je da su neosnovani i apelantovi navodi da se radi o prenošenju mišljenja, a ne neistinitih činjenica, jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, nesporno da se u konkretnim slučajevima radi o činjenicama koje se mogu dokazivati. Navedeno je i da su neosnovani i žalbeni navodi tužitelja vezani za visinu dodijeljene naknade za nematerijalnu štetu, budući da je visina naknade svakom ponaosob dodijeljena na osnovu konkretnih okolnosti i da je pri tome, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud dao detaljno i argumentirano obrazloženje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presude kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje prava na slobodu izražavanja apelant vidi u činjenici da je proglašen odgovornim za klevetu zbog spornog članka a, prema apelantovom mišljenju, jasno je vidljivo da se radi samo o pretpostavkama i mišljenju, a ne činjenicama, i sve po osnovu kazivanja Abida Kalkana, koji je i prije govorio o istoj problematici. Apelant ističe i da je sve navedeno jasno vidljivo i iz samog spornog članka, budući da se uz njegov naslov nalazi znak pitanja-upitnik. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što redovni sudovi, prije svega Kantonalni sud, nisu riješili njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer da jesu, rezultat toga bi bilo ukidanje prvostepene presude od Kantonalnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovorima na apelacije Kantonalni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani i da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da su svi odgovori na te navode dati u presudama tog suda, jer su navedeni i u apelantovim žalbama.

16. U odgovoru na apelacije Općinski sud je istakao da je postupak pred tim sudom vođen u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda («Službeni glasnik BiH» broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

d) kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

19. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. [...] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Kantonalnog suda br. 45 0 P 016501 11 Gž od 7. oktobra 2011. godine, 45 0 P 016499 11 Gž od 11. oktobra 2011.godine i broj 45 0 P 016502 11 Gž od 6. decembra 2011. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 12. oktobra 2011. godine (AP 4220/11), 17. oktobra 2011. godine (AP 4226/11) i 12. decembra 2011. godine (AP 5039/11) a apelacije su podnesene 31. oktobra 2011. godine (AP 4220/11 i AP 4226/11) i 30. decembra 2011. godine (AP 5039/11), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja;

Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

26. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

27. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud za ljudska prava je već stavio do znanja da se mora uzeti u obzir da li se sporni izrazi tiču nečijeg privatnog života, ili nečijeg ponašanja u službenom svojstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, aplikacija broj 28114/95, stav 50).

28. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40(e)).

29. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira «hitnoj društvenoj potrebi», da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

30. Dovodeći navedene opće principe u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu Zakona i ZOO, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

31. Osporene presude su donesene u građanskim parnicama koje su pokrenuli tužitelji protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

32. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantu da tužiteljima plati štetu koju je nanio njihovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati da postoji «hitna društvena potreba», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu pripadnosti i rukovođenja radikalnim pokretom i organiziranog kriminalog djelovanja tužitelja na što upućuje sadržaj teksta da su «tužitelji vođe vehabija u Ustikolini i članovi 'džamijskog društva' preko kojeg se obavlja šverc oružja i droge i da lokalna policija o tome ima dovoljno saznanja, ali šuti jer je donedavno šef policije bio Esad Jahić, osvjedočeni pobornik vehabija, koji je nakon kritika i pritužbi građana prekomandovan u Goražde», koje se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu dokazati.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika ( što tužitelji po osnovu poslova i funkcija koje obavljaju svakako jesu) jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznesene u spornom tekstu, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu apelantov propust da prethodno provjeri podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem činjenica za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkcije koje vrše. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o javnom djelovanju tužitelja, već da upravo, suprotno tome, sadrže činjenične navode koji predstavljaju ozbiljne implikacije za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući slična činjenična i pravna pitanja u svojoj dosadašnjoj praksi, rješavao i predmet broj AP 1750/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1750/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je odbio apelaciju, jer je utvrdio da je apelant u tom slučaju objavljivanjem teksta u listu „Dnevne nezavisne novine“ u kojem je, između ostalog, bilo navedeno da je tužitelj u tom predmetu postao „specijalista za punjenje vlastitog džepa iz sredstava zdravstvenog fonda, kao i da je zloupotrijebio položaj, između ostalog, i kupovinom stanova iz tih sredstava“ izrekao klevetu u smislu ozbiljnih krivičnih optužbi na račun tužitelja koje je bilo moguće dokazivati u postupku, a za koje apelant, izdavač predmetnog lista, nije uložio nikakav napor radi provjere njihovih istinitosti. Također, i u predmetu broj AP 1819/07 (vidi, AP 1819/07 od 11. novembra 2009. godine također, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbio apelantovu apelaciju u tom predmetu, također izdavača lista u kojem je objavljen tekst koji se odnosio na navodne malverzacije i učešće u švercu carinskih službenika. I u navedenom predmetu Ustavni sud je izveo isti zaključak kao i u predmetu broj AP 1750/07.

36. Dovodeći u kontekst stavove iskazane u navedenim odlukama sa činjenicama konkretnog predmeta, budući da je u predmetnom slučaju apelant u listu čiji je izdavač objavio tekst u kojem je izrekao ozbiljne optužbe krivične prirode na račun tužitelja vezane, kao što je već rečeno, za šverc oružjem i drogom i organiziranje i rukovođenje vehabijskim pokretom, Ustavni sud smatra da se i na konkretan slučaj mogu primijeniti citirani zaključci iz odluka br. AP 1750/07 i AP 1819/07, budući da se radi o činjenicama čiju je istinitost apelant prije objave članka mogao i morao provjeriti.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantove slobode na izražavanje i prava tužitelja na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji «hitna društvena potreba», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene.

38. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Apelant navodi i da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene procesnog prava, budući da redovni sudovi nisu dali odgovore na njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

42. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, dakle, o utvrđivanju građanskih prava.

43. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u svojim presudama dali detaljno i argumentirano obrazloženje pitanja zašto je apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani neosnovan, što je i interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona i ZPP, navodeći da pasivna legitimacija na apelantovoj strani postoji jer je apelant izdavač časopisa u kojem je sporni tekst objavljen a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, kao i da Ustavni sud, posmatrajući predmetne postupke u cjelini, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava neosnovanim.

46. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u osporenim presudama napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne sudove i onoga što predstavljaju činjenice koje se u postupku mogu dokazivati, te na osnovu toga utvrdili da sporno izražavanje predstavlja klevetu, jer se radi o činjenicama koje apelant prije objave nije provjerio i nije dokazao njihovu istinitost.

48. Također, nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje o pitanju postojanja pasivne legitimacije na apelantovoj strani.

49. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4220/11 („MM Company“ d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio