Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5056/11 (G. I.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5056/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5056/11, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Gordane Ivanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 023303 10 Pž od 31. oktobra 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 Ps 023303 10 Pž od 31. oktobra 2011. godine i 003-0-Gž-07-000164 od 4. decembra 2008. godine i presuda Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 Ps 023303 03 Ps od 18. oktobra 2010. godine i P.2729/03 od 21.
decembra 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 30. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 32 0 Ps 023303 10 Pž od 31. oktobra 2011. godine i 003-0-Gž-07-000164 od 4. decembra 2008. godine i presuda Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 32 0 Ps 023303 03 Ps od 18. oktobra 2010. godine i P.2729/03 od 21. decembra 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „2. oktobra“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 29. aprila 2014. godine, a Općinski sud 30. aprila 2014. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 28. aprila 2014. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 12. novembra 2003. godine podnijela tužbu, a 30. juna 2004. godine i dopunu tužbe protiv tuženog kojim je tražila da joj tuženi naknadi plaće za period od jula 2003. godine do maja 2004. godine sa doprinosima na ime PIO u iznosima preciziranim u presudi jer joj je tuženi, kako je navedeno u tužbi, svojim nezakonitim radnjama prouzročio materijalnu štetu budući da joj nije isplatio plaće za navedeni period. Apelantica je zbog toga tražila i da joj se dosude zakonske zatezne kamate na svaki dospjeli mjesečni iznos, te da naknada plaća bude obračunata na osnovu koeficijenta 3,70, kako je određeno u Kolektivnom ugovoru za građevinarstvo, a koliko bi i iznosila po osnovu plaća „uporednih radnika“ čije je koeficijente i iznose plaća apelantica dostavila na uvid. Predmet je registriran pod brojem P.2729/03.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj P.2729/03 od 17. februara 2005. godine kojim je apelantici naloženo da uredi tužbu jer tužba nije sadržavala sve potrebne podatke kako bi se moglo postupati u smislu novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelantica je dostavila uređenu tužbu 3. marta 2005. godine. Nakon toga, tuženi je 7. juna 2005. godine dostavio odgovor na tužbu. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. juni 2005. godine, a nakon toga još 17 ročišta od kojih su četiri odgođena zbog nedolaska vještaka na raspravu i zbog nedostavljanja njegovog nalaza i mišljenja u pogledu visine naknade neisplaćenih plaća koje trebaju pripasti apelantici. Tuženi nije prisustvovao niti na jednom od ročišta, iako je uredno pozvan, te je postupak, shodno odredbama člana 84. stav 2. i člana 97. stav 4. ZPP, vođen bez njegovog prisustva.
7. Općinski sud je donio Presudu broj P-2729/03 od 21. novembra 2006. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev djelimično usvojio i obavezao tuženog da apelantici zbog neisplaćene plaće za period od jula 2003. godine do februara 2004. godine isplati iznos od 2.789,20 KM, a za period od marta do maja 2004. godine na ime manje isplaćene plaće iznos od 2.121,34 KM, odnosno ukupno za sporni period iznos od 4.910,54 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na oba iznosa počevši od dana podnošenja tužbe, te da na njeno ime za navedene periode uplati obavezne doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, kao i da joj naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u presudi počevši od dana presuđivanja pa do isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Presudom je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog iznosa od 4.910,54 KM do iznosa od 13.233, 90 KM, u dijelu zahtjeva u pogledu pripadajuće kamate počevši od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do 12. novembra 2003. godine, te u dijelu zahtjeva za isplatu doprinosa na ime PIO počevši od 1. januara 1999. godine pa do jula 2003. godine i od juna 2004. godine pa ubuduće, kao i za isplatu troškova postupka preko iznosa od 14,10 KM do iznosa od 6.779,00 KM.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelantica od 1978. godine u radnom odnosu kod tuženog; da je 5. aprila 2001. godine kao zaposlenica zaključila sa tuženim kao poslodavcem novi ugovor o radu na osnovu kojeg je raspoređena na poslove radnog mjesta referenta za plan, analizu i statistiku; da apelantici u navedenom ugovoru nije utvrđena plaća, niti je utvrđena visina koeficijenta za navedeno radno mjesto, već je naznačeno da će se visina i način utvrđivanja plaće regulirati Pravilnikom o plaćama; da je rješenjem o privatizaciji od 12. novembra 2002. godine tuženi privatiziran; da je nakon privatizacije tuženi 31. maja 2004. godine sa svim ostalim zaposlenicima, osim sa apelanticom, zaključio nove ugovore o radu; da apelantici od jula 2003. godine do februara 2004. godine nije nikako isplaćivana plaća a da je u periodu od marta do maja 2004. godine isplaćivana plaća u najnižem zajamčenom iznosu kao i svim ostalim zaposlenima koji su imali zaključene nove ugovore o radu; da se, s tim u vezi, apelantica radi povreda svojih prava iz radnog odnosa obraćala Ministarstvu za rad i socijalnu politiku koje je više puta tuženom naložilo da regulira apelanticin radnopravni status, odnosno zaključi novi ugovor o radu sa apelanticom, što tuženi nije učinio i zbog čega je više puta kažnjavan; da je apelantica pokrenula više parnica protiv tuženog sa tužbenim zahtjevima za naknadu štete zbog neisplaćene plaće za periode od aprila 2001. godine do augusta 2007. godine.
9. Općinski sud je naveo da kako tuženi nije dostavio nikakve podatke koji bi omogućili utvrđivanje visine apelanticine plaće, niti je prisustvovao ročištima, taj sud je donio rješenje o angažiranju vještaka finansijske struke kako bi izradio nalaz i mišljenje u pogledu visine plaća koje bi pripadale apelantici. U vezi s tim, apelantica je dostavila podatke o visini plaća za dva uporedna radna mjesta – direktora i tehničkog direktora sa koeficijentima za obračun plaće 4,5. Nakon što je vještak dostavio nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza i mišljenja, Općinski sud je utvrdio da apelantici pripada naknada materijalne štete zbog neisplaćenih plaća u iznosima preciziranim u izreci presude, uzimajući u obzir koeficijent 3,00 kao najniži koeficijent propisan Granskim kolektivnim ugovorom za potrebnu stručnu spremu za radno mjesto na koje je apelantica raspoređena ugovorom o radu iz 2001. godine, budući da joj u periodu od jula 2003. godine do februara 2004. godine nije isplaćivana plaća, dok je svim ostalim radnicima koji su imali zaključen novi ugovor o radu sa tuženim isplaćivana u zajamčenom najnižem iznosu. Pri tome je Općinski sud obrazložio da apelantici nije mogla pripasti naknada u visini razlike zajamčene najniže plaće i plaće koja bi joj u redovnom toku stvari pripadala jer bi to bilo suprotno odredbama čl. 48, 49. i 56. Granskog kolektivnog ugovora, a pogotovo ne razlike plaće u odnosu na plaće uporednih radnika, budući da se radi o rukovodećim radnim mjestima koja se ne mogu upoređivati sa apelanticinim radnim mjestom referenta.
10. Osim toga, navedeno je da apelantici pripada i pravo na uplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje za period za koji joj je dosuđena naknada, ali da joj ne pripada pravo na uplatu doprinosa za period od 1. januara 1999. godine pa nadalje dok postoje zakonski uvjeti, što je apelantica tužbenim zahtjevom također tražila budući da, prema nalazu vještaka, proizlazi da je tuženi svim radnicima u tom periodu isplaćivao zajamčene plaće, zato što pravo na uplatu doprinosa za period nakon jula 2004. godine predstavlja neizvjesno buduće potraživanje. U odnosu na troškove postupka, Općinski sud je obrazložio da, uzimajući u obzir uspjeh u parnici od 37%, apelantici, prema priloženim dokazima u spisu, pripada pravo na naknadu iznosa od 14,10 KM na ime fotokopiranja dokumentacije, ali nema pravo na naknadu preostalog iznosa od 6.779,00 KM na ime, kako je tvrdila, troškova advokata navedenog u presudi, budući da, kako je obrazložio Općinski sud, apelantica nikada nije dostavila ovjerenu punomoć kojom je ovlastila navedenog advokata za zastupanje, odnosno za sačinjavanje podnesaka koje je apelantica navodila (sastav tužbe, dopuna tužbe i podnesaka priloženih u toku postupka), a na šta je bila obavezna shodno odredbama čl. 304, 308. stav 1. i člana 309. ZPP. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u izreci.
11. Protiv navedene presude apelantica je 5. decembra 2006. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu. Tuženi je podnio žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj P-2729/03 od 9. novembra 2005. godine kojim je tuženi kažnjen zbog nepostupanja po nalogu suda i zbog zloupotrebe procesnih prava. Rješavajući o žalbama, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0- Gž-07-000164 od 4. decembra 2008. godine kojom je apelanticinu žalbu djelimično uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za isplatu naknade plaća preko dosuđenog iznosa od 2.789,20 KM za periode od jula 2003. godine do februara 2004. godine sa kamatom na tražene naknade plaća za ovaj period i zahtjevu za uplatu doprinosa za period od januara 1999. godine do jula 2003. godine i od juna 2004. godine pa ubuduće, kao i u dijelu zahtjeva za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je apelantici odbijen zahtjev za isplatu naknade plaća za mart, april i maj 2004. godine preko dosuđenog iznosa od 2.121,34 KM, te u dijelu odluke za kamate na traženu isplatu plaća za taj period. Dalje je prvostepena presuda ostala neizmijenjena u stavu prvom izreke (kojim je udovoljeno apelanticinom tužbenom zahtjevu). Kantonalni sud je presudom uvažio i žalbu tuženog i ukinuo osporeno procesno rješenje.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je osnovana apelanticina žalba u dijelu u kojem je prvostepena presuda ukinuta, budući da je apelanticin zahtjev odbijen uz obrazloženje da je u tom periodu, shodno nalazu vještaka finansijske struke, tuženi svim radnicima isplaćivao zajamčenu plaću. Kantonalni sud je naveo da, budući da je apelantica u više navrata prigovarala nalazu vještaka u ovom dijelu, te kako Općinski sud nije dopustio da se izvrši pojašnjenje i dopuna nalaza u ovom dijelu, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 148, 150. i 155. stav 2. ZPP, pa je u ovom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i vratio na ponovni postupak. Također, u odnosu na dio apelanticinog tužbenog zahtjeva vezanog za uplatu doprinosa od januara 1999. godine do jula 2003. godine i od juna 2004. godine pa nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda nepravilna jer je prvostepeni sud u ovom dijelu trebao tužbu vratiti apelantici na otklanjanje nedostataka budući da apelantica u zahtjevu nije istakla osnovicu za obračun doprinosa, što ne predstavlja jasno određen zahtjev, pa je i u ovom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje. Kantonalni sud je ukinuo i odluku o troškovima postupka, budući da je dio predmeta vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu. U odnosu na odbijajući dio žalbe, Kantonalni sud je obrazložio da je, između ostalog, neosnovan apelanticin žalbeni navod da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na utvrđivanje koeficijenta za radno mjesto na kojem apelantica radi kod tuženog. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, iz Granskog kolektivnog ugovora jasno proizlazi da je za poslove iz djelokruga i apelanticinog radnog mjesta predviđen najniži koeficijent 3,00 a pogotovo da se na apelanticu ne mogu primijeniti koeficijenti predviđeni za radna mjesta tehničkog direktora i direktora budući da se radi o rukovodećim i najsloženijim radnim mjestima, što apelanticino radno mjesto svakako nije. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci.
13. Nakon što mu je Kantonalni sud 16. januara 2009. godine dostavio spis na ponovno rješavanje, Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku o dijelu tužbenog zahtjeva koji je vraćen na ponovno suđenje, donio Presudu broj 32 O Ps 023303 03 Ps od 18. oktobra 2010. godine kojom je stavom 1. usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete zbog neisplaćene plaće za period od jula 2003. godine do februara 2004. godine isplati iznos od 5.571,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća za svaki mjesec posebno pa do konačne isplate. Stavom 2. obavezan je tuženi da apelantici uplati doprinose za PIO za navedeni period i to u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Stavom 3. odbijen je kao neosnovan preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog iznosa od 7.522,80 KM. Stavom 4. odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka. Stavom 5. obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.
14. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon što je Kantonalni sud vratio tom sudu predmet u ovom dijelu na ponovni postupak, zakazano pripremno ročište na kojem je apelantica podnijela tužbeni zahtjev na način da je tražila naknadu materijalne štete zbog neisplaćenih plaća za period od jula 2003. godine do februara 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima preciziranim u presudi obračunatih po koeficijentu 3,70, zatim da joj tuženi uplati doprinose za PIO za navedeni period, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.764,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. novembra 2006. godine pa do isplate. U obrazloženju su ponovljene činjenice utvrđene u ranijem postupku, te je istaknuto da je ponovno obavljeno vještačenje finansijske struke, te da je vještak, čiji nalaz i mišljenje taj sud prihvata kao profesionalan, naveo da je prilikom izračuna iznosa plaća koje bi pripadale apelantici, shodno Granskom kolektivnom ugovoru, korišten koeficijent 3,00, koji je kao najniži propisan za stepen stručne spreme koji je potreban za apelanticino radno mjesto i koji je korišten za obračun na osnovu odredbi čl. 48, 49. i 56. Granskog kolektivnog ugovora, dakle u slučaju kada je došlo do prekida rada za koji zaposlenik nije kriv i kada zaposleniku pripada plaća u najnižem iznosu za poslove stručne spreme koju posjeduje, te koji je uvećan za 20% za 37 godina radnog staža. Obrazloženo je da je na taj način dobijen iznos naveden u izreci presude, koji je taj sud i dosudio apelantici, budući da u tom periodu apelantici nije uopće isplaćivana plaća jer je tuženi odbijao da s njom zaključi novi ugovor o radu dok je sa ostalim zaposlenim ugovor zaključio i isplaćivao im plaću u najnižem iznosu, zbog čega je apelantica tražila zaštitu nadležnih organa koji su u više navrata tuženom nalagali da odmah zaključi novi ugovor sa apelanticom. Navedeno je da zbog navedene situacije apelantici ne pripada pravo na naknadu iznosa preko dosuđenog i obračunatog prema koeficijentu 3,70 koji je apelantica tražila i koji bi joj se u uobičajenom toku stvari i isplaćivao. Također je navedeno da je na osnovu vještačenja utvrđen i iznos koji je tuženi obavezan uplatiti na ime doprinosa za apelanticu zbog čega je i donesena odluka kao u dispozitivu te odluka o visini zatezne zakonske kamate na navedene iznose. U pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova postupka, Općinski sud je naveo da je zahtjev neosnovan jer apelantica nije određeno navela troškove za koje traži naknadu.
15. Protiv navedene presude apelantica i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 0 P 023303 10 Pž od 31. oktobra 2011. godine apelanticinu žalbu odbio a žalbu tuženog djelimično uvažio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila naknadu zakonske zatezne kamate za iznos koji je tuženi obavezan da uplati na ime PIO-a, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Presudom je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je, između ostalog, neosnovan apelanticin žalbeni navod vezan za visinu utvrđenog koeficijenta budući da je, prema mišljenju tog suda, on pravilno utvrđen na osnovu najnižeg koeficijenta za grupu poslova kada apelantici nije isplaćivana plaća, te da je neosnovan i apelanticin žalbeni navod da joj je sud trebao dodijeliti troškove postupka na osnovu troškovnika koji je priložila na ročištu 2006. godine. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, apelantica se u ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom nije pozvala na navedeni troškovnik niti je jasno i određeno navela da traži troškove precizirane u ranijem postupku i po ranijem troškovniku, zbog čega je, prema zaključku Kantonalnog suda, njen zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo i da je osnovan dio žalbenih navoda tuženog da apelantica nema aktivnu legitimaciju da potražuje zakonsku zateznu kamatu na utvrđeno potraživanje doprinosa za PIO, jer je, shodno odredbi člana 128. u vezi sa članom 123. Zakona o PIO-u, za navedeno potraživanje aktivno legitimiran nosilac osiguranja, pa je zbog navedenog u ovom dijelu prvostepena presuda i preinačena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da su sudovi trebali utvrditi da joj pripada naknada plaća po osnovu koeficijenta 3,70 koji je najniži koeficijent za njeno radno mjesto, s obzirom na složenost, a što su joj sudovi i dosudili u drugim postupcima koje je vodila radi naknade razlike isplaćenih plaća. U korist svojoj tvrdnji apelantica prilaže presude u tim predmetima. Također, ona smatra da joj je trebalo dosuditi i troškove postupka prema troškovniku koji je priložila 2006. godine jer smatra da je logično da su sudovi u ponovljenim postupcima u obzir trebali uzeti taj troškovnik, budući da ona nije predlagala nikakav novi, te da zbog toga sudovi i nisu mogli dosuditi troškove tuženom koji je krivac za vođenje tog postupka. Smatra i da je postupak trajao neopravdano dugo, posebno zbog toga što je u međuvremenu nad tuženim pokrenut stečajni postupak, pa apelantica neće moći ni naplatiti dosuđene iznose, te da joj Ustavni sud zbog toga treba dosuditi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju predmetnog postupka i istakao da su navodi apelacije neosnovani, te da dužini postupka nije doprinio samo taj sud nego i apelantica i tuženi.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 396. st. 1, 2, 3. i 4.
(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.
(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
(4) U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi o odluci o glavnoj stvari.
Član 397.
(1) Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu tog pravnog lijeka.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
(3) Kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
(4) Sud može postupiti prema odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnesen pravni lijek samo djelimično ukine.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektiranja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 48. st. 1, 2, 3, 11, 12, 13, 14. i 15.
1. Osnovna plaća je najniži iznos (neto plaća) koji se zaposleniku isplaćuje za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada.
2. Osnovna plaća utvrđuje se za svakog zaposlenika pojedinačno, zavisno od vrste i grupe složenosti poslova, njegovog doprinosa u radu, njegove sposobnosti u korištenju sredstava, alata i opreme, kvaliteta rada, te stručne spreme i stepena naučnog zvanja ili drugog službenog zvanja, utvrđenog zakonom, pravilnikom i ugovorom o radu.
3. Odnos između osnovice najniže i najviše vrednovanih poslova iznosi najmanje 1:4.
4. Svaka grupa poslova utvrđena je sa donjom granicom koeficijenta, tj. najnižim koeficijentom, kako slijedi:
(...)
11. VII grupa poslova podrazumijeva složene i visokosložene raznovrsne operacije za koje je potrebno zaokruženo znanje i sposobnost sistematskog obrazovanja i naučnog rada, zaokruženo teoretsko i praktično znanje koje omogućava obavljanje vrlo složenih poslova, razumijevanje i objašnjenje stručnih rezimea i pronalazaka.
12. To su složeniji poslovi stručnog vođenja, pripreme, analize, kontrole organizacije poslovnog procesa. Postoji potreba za koordiniranje, rukovođenje, raspoređivanje, nadzor i savjetovanje u proizvodnom i poslovnom procesu. To su poslovi analize i promocije proizvoda na tržištu, samostalnog vođenja stručnih timova, samostalnog pripremanja odluka.
Najniži koeficijent složenosti je 3.00.
13. VIII grupa poslova podrazumijeva vrlo složene stručne poslove s potpunom složenošću samostalnog pripremanja odluka. Neophodno je specijalističko znanje, potrebno za izvođenje visoko stručnih i složenih poslova, za rad na naučno-istraživačkim projektima, složenijim i vrlo složenim poslovima rukovođenja, raspoređivanja, kontrole i koordiniranja poslovnog procesa.
Najniži koeficijent složenosti je 3,40.
14. IX grupa poslova podrazumijeva visokosložene kreativne poslove na analitičkom proračunavanju, teoretsko i praktično znanje i sposobnosti koje omogućavaju nova saznanja na stručno složenim oblastima organizovanja, projektovanja i koordinacije privrednih i drugih poslovnih sistema, rješavanje najkomplikovanijih problema i oblikovanja modela za prenos teoretskih znanja i rješavanja u praksi.
Najniži koeficijent složenosti je 3,70.
15. X grupa poslova podrazumijeva najsloženije poslove na organizovanju i učestvovanju u razvojnom i naučnom istraživanju, vođenju istraživačkih projekata i vođenju organizacionih jedinica za istraživanje, organizovanje i koordinaciju rada privrednog sistema.
Najniži koeficijent složenosti je 4,00.
Član 49.
Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Plaća se obavezno usklađuje sa rastom troškova života ukoliko oni rastu najmanje 5% u posljednja tri mjeseca.
Član 56.
Zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. ovog ugovora.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 023303 10 Pž od 31. oktobra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava
27. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u parnici koja je vođena povodom apelanticine tužbe kojom je traženo da se tuženi obaveže da joj naknadi materijalnu štetu zbog neisplaćenih i manje isplaćenih plaća, dakle radi se o građanskom postupku u kojem se rješavalo o apelanticinim pravima pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
28. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer joj je, kako navodi, trebalo dosuditi naknadu plaća obračunatu prema koeficijentu 3,70 a ne 3,00, kako je to učinjeno, i zato što joj nisu dosuđeni troškovi postupka prema troškovniku iz 2006. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja su problematizirana, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je, shodno nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, apelantici za period od jula 2003. godine do februara 2004. godine obračunata naknada neisplaćenih plaća prema koeficijentu 3,00 kao najnižem koeficijentu predviđenom za visoku stručnu spremu i vrstu poslova koje apelantica obavlja jer u tom periodu tuženi nije apelantici isplatio plaće dok su drugi radnici primali plaće u najnižem iznosu, te da su redovni sudovi takvo utvrđenje obrazložili odredbama čl. 48, 49. i 56. Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je navedenim odredbama propisan način obračuna plaća zaposlenim na koje se taj kolektivni ugovor odnosi, sa navedenim koeficijentima za svaku grupu složenosti poslova (član 48), te da je propisano da u slučaju zastoja u radu za koji zaposleni nije kriv, zaposleni ima pravo na najnižu plaću iz grupe poslova koje obavlja (član 56).
31. Uzimajući u obzir navedene odredbe Kolektivnog ugovora, te da su redovni sudovi utvrdili da je najniži koeficijent za grupu poslova u koju spadaju i poslovi koje je tada obavljala apelantica, kao i da je drugim radnicima u tom periodu isplaćivana najniža plaća iz njihove grupe poslova, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi u odnosu na ova utvrđenja proizvoljno ili pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su neosnovani apelanticini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na utvrđeni koeficijent plaće. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je neosnovano apelanticino pozivanje na odluke u drugim postupcima koji su vođeni povodom njezinih tužbi kojim je, također, tražila naknade neisplaćenih i manje isplaćenih plaća za periode prije jula 2003. godine i za 2007. godinu. Naime, iz presuda koje je apelantica priložila u korist svojim tvrdnjama vidljivo je da je ona za period prije jula 2003. godine, kada je tuženi isplaćivao plaće na osnovu pripadajućih koeficijenata za radna mjesta, ali ne i apelantici, tužbenim zahtjevom tražila isplatu razlike između manje isplaćene plaće i one koja joj je trebala biti isplaćena (za poslove istog radnog mjesta kao i u konkretnom postupku), zbog čega je i apelantici naknada obračunata prema osnovu koeficijenta 3,70 kao pripadajućeg koeficijenta po kojem joj je plaća trebala biti isplaćena. Nasuprot tome, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica tražila isplatu neisplaćene plaće u periodu kada joj tuženi uopće nije isplaćivao plaće (jer nije htio zaključiti novi ugovor o radu sa apelanticom, dok je sa ostalim zaposlenima ugovore zaključio, ali im je isplaćivao plaću u najnižem iznosu), a za koji joj je zbog takve situacije, shodno odredbama člana 56. Kolektivnog ugovora, pripadala, kako su to i obrazložili redovni sudovi, najniža propisana plaća za vrstu poslova i stručnu spremu koju posjeduje koja se obračunava po koeficijentu 3,00. Osim toga, u postupku koji je apelantica vodila radi isplate plaća od aprila do augusta 2007. godine, iz dostavljenih presuda na koje se apelantica poziva, proizlazi da je apelantica u tom periodu raspoređena na druge poslove i zadatke, i to poslove savjetnika, zbog čega njeno pozivanje ni na ove presude nije osnovano.
32. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer joj nisu dosudili troškove postupka u skladu sa inicijalno postavljenim troškovnikom iz 2006. godine, obrazlažući takvo odlučivanje činjenicom da apelantica u ponovljenom postupku nije postavila zahtjev za naknadu troškova, niti je navela da ostaje pri troškovniku iz 2006. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 397. stav 2. ZPP kojim je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka, te na odredbe člana 396. stav 3. istog zakona, između ostalog da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima (...). Dakle, kako je u konkretnom slučaju postupak u odnosu na jedan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva ponovljen jer je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta, to je apelantica, shodno navedenim odredbama ZPP, bila obavezna, najkasnije do završetka raspravljanja, postaviti novi ili podnijeti prvobitni zahtjev u pogledu troškova novog postupka na osnovu kojeg bi sud, u smislu odredbi člana 397. stav 2. ZPP, i mogao donijeti odluku o tom pitanju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Kantonalnog suda nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučivanju u pogledu troškova postupka, te da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B) Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
34. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što predmetne odluke nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 2003. godine.
a) Relevantni principi
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Ustavni sud također podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa i to tužbom pred Općinskim sudom 12. novembra 2003. godine, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 31. oktobra 2011. godine. Dakle, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u periodu od sedam godina i 11 mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelanticinog tužbenog zahtjeva bila naknada štete zbog neisplaćenih plaća i doprinosa u periodu preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je, prema odredbi člana 420. ZPP, hitan, te da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.
39. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je Općinski sud aktivno radio na predmetu od podnošenja tužbe i zakazao 17 ročišta, od kojih su četiri odgođena zbog nedolaska vještaka, te da je donio prvostepenu presudu u roku od tri godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je navedena presuda Općinskog suda, u žalbenom postupku koji je trajao dvije godine, zbog proceduralne greške prvostepenog suda, u većem dijelu ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak (i to tek nakon skoro tri godine) koji je na dvije sudske instance okončan za godinu i 11 mjeseci. Dakle, iako je postupak na pojedinim instancama trajao relativno kratko, te iako je evidentno da je Općinski sud zakazao 17 i održao 13 ročišta, Ustavni sud smatra da ta činjenica ne opravdava ukupno trajanje postupka u kojem se odlučivalo o zaštiti prava iz radnog odnosa koji je po zakonskoj odredbi hitan, a koji je u konkretnom slučaju ukupno trajao skoro osam godina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u odgovorima na apelaciju redovni sudovi nisu dali nikakav razlog za ovoliko trajanje radnog spora, te da, naprotiv, Općinski sud ističe da krivicu zbog trajanja postupka snose i apelantica i tuženi, iako iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja konkretnog postupka. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da postoji odgovornost redovnih sudova za nedonošenje odluke u razumnom roku.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava u vezi sa visinom koeficijenta na osnovu kojeg joj je obračunata naknada neisplaćenih plaća i nedosuđenim troškovima postupka. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 5.000,00 KM. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).
43. S tim u vezi, Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i da je apelacija podnesena nakon okončanja predmetnog postupka, smatra da utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku predstavlja dovoljnu safisfakciju za apelanticu. VIII.Zaključak
44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su, suprotno apelanticinim tvrdnjama, redovni sudovi donijeli odluke o tužbenom zahtjevu i o troškovima postupka u skladu sa relevantnim propisima.
45. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava u odnosu na dosuđene troškove postupka, a Ustavni sud nije utvrdio da je u tom smislu materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
46. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak u kojem je rješavano pitanje zaštite apelanticinih prava koja proističu iz radnog odnosa i koji je prema zakonu hitan, a koji nije bilo složen, trajao ukupno sedam godina i 11 mjeseci.
47. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić