Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2042/11 (B. R.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2042/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2042/11, rješavajući apelaciju Bedžihe Ribić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bedžihe Ribić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 001789 09 Rev od 11. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001789 08 Gž od 25. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 001789 06 P od 28. marta 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bedžiha Ribić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Dubrava, Općina Živinice, koju zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnijela je 10. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 001789 09 Rev od 11. januara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 001789 08 Gž od 25. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 001789 06 P od 28. marta 2008. godine. Apelantica je 5. maja 2014. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Elvina Ribića i Emire Peratović (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), druga strana u postupku, zatraženo je 25. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 9. maja 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 12. maja 2014. godine. Općinski sud, prvotuženi i drugotužena nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 001789 06 P od 28. marta 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže prvotuženi da joj na ime neimovinske štete zbog povrijeđenog psihičkog integriteta, prouzrokovanja duševne boli – žalosti i osjećaja manje vrijednosti, prava na sreću, djevojačke časti i ličnog života isplati iznos od 40.000,00 KM, te da se obaveže drugotužena da joj na ime materijalne štete isplati iznos od 1.700,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su se apelantica i prvotuženi zabavljali oko sedam mjeseci "preko telefona", da su se prvi put vidjeli 8. februara 2004. godine kada je prvotuženi sa svojom porodicom došao kod apelantice u posjetu i tom prilikom je zaprosio. Općinski sud je naveo da je nesporno da su se apelantica i prvotuženi vjenčali prema "vjerskim propisima" u Sanskom Mostu, da su oko 10 dana živjeli zajedno u stanu drugotužene (tj. sestre prvotuženog), nakon čega se prvotuženi vratio u Njemačku kako bi ubrzao postupak dobijanja vize za apelanticu. Općinski sud je naveo da je nesporno da su apelantica i prvotuženi 29. marta 2004. godini zaključili brak u Šipovu, te da je prvotuženog prilikom zaključenja braka zastupao punomoćnik. Također, Općinski sud je naveo da je nesporno da je Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P-102/05 od 9. decembra 2005. godine (koja je postala pravosnažna 10. januara 2006. godine) razveden brak između apelantice i prvotuženog. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra od 28. januara 2008. godine proizlazi da je apelantica u trenucima saznanja da je "prevarena" i da je prvotuženi zatražio razvod braka doživjela psihičke smetnje u vidu duševnog bola i patnje sa neurotskim simptomima karakterističnim za akutnu reakciju na stres. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je u pitanju prolazni poremećaj koji se javlja kao odgovor na duševni stres koji se obično povlači nakon nekoliko dana, nakon čega nastaje stanje ličnog distresa i emocionalnog poremećaja koji ometa socijalno funkcioniranje.
7. Prema ocjeni Općinskog suda, nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra sam po sebi, a niti u vezi sa ostalim dokazima, ne daje osnov za dosuđivanje novčane satisfakcije apelantici. Naime, Općinski sud je naveo da je tačno da apelantici pripada pravo na poštovanje i pravnu zaštitu dostojanstva, ugleda i časti, u smislu odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ali da, prema mišljenju tog suda, apelantici, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, ne pripada pravo na taj vid naknade štete. Općinski sud je naveo da je apelantica u vrijeme zaključenja braka imala 30 godina, da je, dakle, kao potpuno zrela osoba odlučila da stupi u bračnu zajednicu sa prvotuženim, kojeg je tada prvi put vidjela. Prema mišljenju Općinskog suda, glavni uzrok svega ružnog što se dogodilo apelantici iz veze sa prvotuženim je njihovo međusobno nepoznavanje, nedostatak ljubavi, brzopletost i lakomislenost apelantice u izboru prvotuženog kao bračnog partnera. Općinski sud je, dalje, naveo da apelantica, osim što je tvrdila da ju je prvotuženi doveo u zabludu i da je prema njoj postupao prevarno, nije ponudila nikakve objektivne dokaze za te tvrdnje. Naime, Općinski sud je naveo da apelantica tako nije ponudila dokaz da je prvotuženi opstruirao izdavanje vize na njeno ime, kako je tvrdila u svom iskazu, iako je mogla priložiti rješenja o odbijanju njenog zahtjeva za izdavanje vize sa navedenim razlozima za to, a što bi bio jedan od objektivnih dokaza za prevarno postupanje prvotuženog. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije mogao samo na osnovu apelanticinog iskaza, te iskaza svjedoka Abdurahmana Kadrića (njenog brata) i Osmana Kadrića i Huse Kadrića (njenih stričeva), bez objektivnih dokaza, sa sigurnošću utvrditi da je prvotuženi prevarno postupao prema njoj, s ciljem da joj povrijedi psihički integritet, prouzrokuje duševnu bol, žalost i osjećaj manje vrijednosti, prava na sreću, djevojačku čast i lični život.
8. U pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu materijalne štete, Općinski sud je naveo da je apelantica bila dužna da dokaže da je vlasnik stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva i da ih je drugotužena uništila ili oštetila. Međutim, Osnovni sud je naveo da apelantica u tužbi i tokom postupka nije tvrdila da je drugotužena uništila ili oštetila njene stvari, već da je te stvari zadržala u svom stanu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica imala mogućnost da podnese vlasničku tužbu za povrat stvari od drugotužene, u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, što ona nije učinila. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 P 001789 08 Gž od 25. maja 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za dosuđivanje novčane satisfakcije apelantici. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da bi apelantica imala pravo na dosuđivanje novčane satisfakcije zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti u smislu odredaba člana 200. ZOO-a, neophodno je da je do povrede tih zaštićenih dobara došlo štetnom radnjom prvotuženog čije se preduzimanje može staviti u krivicu tog lica (član 154. stav 1. i član 158. ZOO-a). Međutim, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju sadržaj izvedenih dokaza i podataka u spisu ne upućuje na postojanje te relevantne okolnosti, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, te u tom smislu dao razloge u obrazloženju svoje presude koje u cijelosti prihvata i taj sud. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se brak između muškarca i žene zasniva na njihovoj slobodnoj odluci, a da se pitanje eventualne prevare ili zablude o osobinama bračnog druga regulira kroz mogućnost podnošenja tužbe za poništenje braka ili tužbe za razvod braka u smislu relevantnih odredaba Porodičnog zakona, a ne putem tužbe za naknadu nematerijalne štete. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda u odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantica u postupku nije dokazala da su njene stvari uništene ili oštećene, te da je stoga prvostepeni sud pravilno zaključio da joj ne pripada pravo na potraživanje naknade materijalne štete za te stvari. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelantica ni u žalbi nije tvrdila da su njene stvari uništene ili oštećene, što opravdava izneseni stav prvostepenog suda o apelanticinoj mogućnosti da podnese tužbu za povrat tih stvari u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 33 0 P 001789 09 Rev od 11. januara 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je taj sud vezan, pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba člana 200, niti člana 202. ZOO-a, te da su za to dali valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da se pri činjenici da je u vrijeme zaključenja braka apelantica imala 30 godina, da se sa prvotuženim poznavala i prije zaključenja braka, da je znala da prvotuženi živi u Njemačkoj, da je dobijanje vize relativno teško i da zavisi od zemlje od koje se traži viza, da je apelantica više puta dobijala pozive i dokumente od prvotuženog za dobijanje vize itd., ne može govoriti o prevari ili prinudi. Vrhovni sud je naveo da činjenica što je brak razveden nakon relativno kratkog trajanja nije mogla dovesti do, što ni vještak neuropsihijatar ne tvrdi, posebnih psihičkih problema kod apelantice koji bi opravdavali dosuđivanje bilo kakve satisfakcije u novčanom iznosu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, relativno kratko trajanje braka samo po sebi nije dovelo do umanjenja mogućnosti za udaju, narušavanja ugleda, časti i slično, budući da razvodi brakova u današnje vrijeme i u manjim gradskim i ruralnim sredinama nisu neuobičajena pojava. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da u konkretnoj činjeničnoj situaciji nema odgovornosti prvotuženog u smislu odredaba čl. 154. i 158. ZOO-a, pa time ni pogrešne primjene materijalnog prava. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete, budući da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da njene stvari nisu uništene ili oštećene, tako da je apelantica mogla da podnese tužbu za povrat stvari, u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a ne tužbu radi naknade štete.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na brak iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, te pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili relevantne zakonske odredbe. Apelantica navodi da je nakon povratka kući kod roditelja počela doživljavati prezir sredine u kojoj je živjela, da je tada postala svjesna prevare koju joj je učinio prvotuženi. U vezi s tim, apelantica navodi da psihički bolovi, moralna patnja, osjećaj manje vrijednosti, drastično poremećeni lični i porodični mir, te neprestano prisustvo negativnog ličnog osjećaja, na šta je ukazao i vještak neuropsihijatar, osnovano ukazuju na to da je apelantica pretrpjela, te da i dalje trpi, teške psihičke bolove, kao i strah zbog neizvjesnosti svoje sudbine. S obzirom na to, smatra da su joj u konkretnom slučaju povrijeđena zaštićena dobra, te da je osnovan njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete, u smislu odredaba čl. 200. i 202. ZOO-a. Također, ona navodi da je u toku postupka utvrđeno da su njene stvari, u vrijednosti od 1.700,00 KM, zadržane u stanu drugotužene i da joj drugotužena nije dopustila da odnese te stvari. Stoga, apelantica smatra da je osnovan i njen zahtjev kojim je tražila da joj drugotužena isplati protivvrijednost tih stvari.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, te da smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji.
13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u osporenoj presudi tog suda. Naime, Kantonalni sud je naveo da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog i procesnog prava, kao i uz poštovanje apelanticinih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
15. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 43. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 001789 09 Rev od 11. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, te člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno primijenili relevantne zakonske odredbe, te slijedom toga pogrešno zaključili da je neosnovan njen zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne i materijalne štete, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. stav 1. i člana 158. ZOO-a da bi apelantici pripalo pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu odredaba člana 200. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu materijalne štete, jasno ukazali na to da apelantica u toku predmetnog postupka nije tvrdila da je drugotužena uništila ili oštetila njene stvari, u kojem slučaju bi joj pripadalo pravo na naknadu štete, već da se te stvari nalaze u stanu drugotužene. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na to da je apelantica u takvoj situaciji imala mogućnost da postavi zahtjev za povrat individualno određenih stvari u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, što apelantica nije učinila. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima sa odlučivanjem redovnih sudova, te obrazloženje koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njeni navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
27. U pogledu apelanticinih navoda da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na brak iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, te pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na to da se u predmetnom postupku usmjerenom na naknadu materijalne i nematerijalne štete ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantirana navedenim članovima. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede tih prava.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene ZOO-a i Zakona o vlasničkopravnim odnosima na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.