Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1004/11 (F. J.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Protek roka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1004/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1004/11, rješavajući apelaciju F. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka c), člana 57. stav 2. tačke a) i b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000454 09 Rev od 25. januara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08-000079 od 21. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-07-000070 od 11.
januara 2008. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. J. podnesena zbog dužine trajanja vanparničnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Višegradu broj R-58/03, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000454 09 Rev od 25. januara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-08-000079 od 21. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-07-000070 od 11. januara 2008. godine. Apelant je 19. juna 2013. godine i 15. aprila 2014. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 12. februara 2014. godine, a od tuženog "Hidroelektrane na Drini" a.d. Višegrad (u daljnjem tekstu: tuženi) 24. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 10. marta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 12. marta 2014. godine i Vrhovni sud 30. aprila 2014. godine. Tuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-07-000070 od 11. januara 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime izgubljene koristi isplati iznos od 28.720,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. jula 2006. godine pa do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz Rješenja Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Rogatica broj 04/3-473-16/90 od 25. jula 1991. godine proizlazi da su eksproprirane apelantove nekretnine upisane u p.l. broj 52 k.o. Brda. Osnovni sud je ukazao na to da je u tački 3. rješenja navedeno da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed ekspropriranih nekretnina danom pravosnažnosti tog rješenja. Osnovni sud je naveo da iz Rješenja Osnovnog suda broj R-58/03 od 21. juna 2006. godine (koje je postalo pravosnažno 11. jula 2006. godine) proizlazi da je apelantu utvrđena novčana naknada za eksproprirane nekretnine u ukupnom iznosu od 24.011,74 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 31. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" broj 12/87), koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, propisano da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nekretnine danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Također, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 73. stav 2. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 9/96 i 15/96) propisano da će se postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine u kojem do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, okončati prema odredbama ovog zakona. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju pravosnažna sudska odluka o naknadi za eksproprirane nekretnine (tj. Rješenje Osnovnog suda broj R-58/03 od 21. juna 2006. godine) donesena u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji iz 1996. godine, koji je bio na snazi u to vrijeme, te da tim zakonom, za razliku od ranijeg zakona iz 1987. godine, nije predviđena naknada na ime izgubljene koristi.
6. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 76. stav 2. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06), koji je stupio na snagu 1. decembra 2006. godine, propisano da će se postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine u kojem do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, okončati prema odredbama ovog zakona. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na to da je Zakon o eksproprijaciji iz 2006. godine stupio na snagu nakon što je sudska odluka, kojom je apelantu utvrđena naknada za eksproprirane nekretnine, postala pravosnažna, te da se stoga na predmetni slučaj ne može primijeniti novi zakon, već zakon koji je važio u vrijeme donošenja te sudske odluke. Konačno, Osnovni sud je ukazao na to da je odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je u postupku nesporno utvrđeno da tuženi nije samovoljno stupio u posjed apelantovih ekspropriranih nekretnina, te zaključio da, s obzirom na to da, dakle, nema protivpravnog ponašanja tuženog, time nema pravnog osnova za dosuđivanje apelantu naknade za izgubljenu korist.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Gž-08-000079 od 21. oktobra 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da takva odluka nije dovedena u pitanje apelantovim žalbenim navodima. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 31. Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, propisano da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nekretnine danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Okružni sud je ukazao na to da u vrijeme kada je tuženi kao korisnik eksproprijacije stupio u posjed ekspropriranih nekretnina nije bilo protivpravnosti u njegovim radnjama, budući da pravo da stupi u posjed tih nekretnina nije bilo uvjetovano isplatom naknade za eksproprirane nekretnine. Okružni sud je, dalje, naveo da je članom 73. stav 2. Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine propisano da će se postupak naknade za ekspropriranu nekretninu, u kojem do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, okončati prema odredbama ovog zakona. Okružni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju Rješenje broj R-58/03 od 21. juna 2006. godine o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine doneseno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se na predmetni slučaj primjenjuje Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, kojim nije predviđeno pravo na naknadu na ime izgubljene koristi. Osim toga, Okružni sud je naveo da se na predmetni slučaj nije mogao primijeniti Zakon o eksproprijaciji iz 2006. godine, budući da je postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine okončan pravosnažnom sudskom odlukom prije donošenja tog zakona.
8. Okružni sud je naveo da bi, u smislu odredaba čl. 154, 155. i 158. ZOO-a, postojala odgovornost štetnika za naknadu štete potrebno je da su ispunjene zakonske pretpostavke – da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika i da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete. Također, Okružni sud je naveo da šteta, u smislu odredaba člana 155. ZOO-a, predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem u smislu odredaba člana 189. stav 3. ZOO-a. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete po osnovu izmakle koristi, budući da je tuženi kao korisnik eksproprijacije stupio u posjed ekspropriranih nekretnina nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a koje je pravo tuženi stekao na osnovu odredaba člana 31. Zakona o eksproprijaciji iz 1987. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.
9. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118 0 P 000454 09 Rev od 25. januara 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su Rješenjem Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Rogatica broj 04/3-473-16/90 od 25. jula 1991. godine eksproprirane apelantove nekretnine, na osnovu Zakona o eksproprijaciji iz 1987. godine. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 73. stav 2. Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine propisano da će se postupak određivanja naknade za ekspropriranu nekretninu, u kojem do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka, okončati prema odredbama ovog zakona. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 74. Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi raniji Zakon o eksproprijaciji. Vrhovni sud je dalje naveo da je ukazao na to da je Rješenjem Osnovnog suda broj R-58/03 od 21. juna 2006. godine apelantu određena naknada za eksproprirane nekretnine shodno odredbama čl. 40-45. Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, Pri tome, Vrhovni sud je naveo da Zakonom o eksproprijaciji iz 1996. godine, na osnovu kojeg je apelantu određena naknada za eksproprirane nekretnine, nije propisano pravo ranijeg vlasnika na naknadu na ime izgubljene koristi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao na to da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelant nema pravo da zahtijeva naknadu na ime izgubljene koristi u smislu odredaba člana 62. Zakona o eksproprijaciji (koji je stupio na snagu 1. decembra 2006. godine) jer taj zakon nije mjerodavan za odluku o apelantovom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud je naveo, kako je već ukazano, da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o eksproprijaciji iz 1996. godine, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o naknadi za eksproprirane nekretnine, a koji, dakle, ne propisuje pravo ranijeg vlasnika na naknadu na ime izgubljene koristi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o eksproprijaciji. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da mu ne pripada pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti u smislu odredaba čl. 154, 155, 158. i 189. ZOO-a. Također, apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se na predmetni slučaj primjenjuje Zakon o eksproprijaciji iz 1996. godine (koji ne predviđa naknadu izgubljene koristi), a ne Zakon o eksproprijaciji iz 2006. godine (prema kojem raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi). Pri tome, apelant navodi da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 73. Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, iako je taj član izbrisan izmjenama i dopunama tog zakona iz 2004. godine. Konačno, apelant navodi da su njegove nekretnine eksproprirane 25. jula 1991. godine, a da je vanparnični postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine okončan tek 21. juna 2006. godine, dakle, nakon 15 godina, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
11. U dopuni apelacije od 19. juna 2013. godine apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine postupka.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da mjerodavno pravo, na koje se taj sud pozvao u svojoj odluci, ne predviđa pravo na naknadu na ime izgubljene dobiti, te da stoga taj sud ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci.
13. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđeni apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te da stoga predlaže da se apelacija odbije.
14. Osnovni sud je naveo da je taj sud, prilikom donošenja svoje odluke, izveo sve potrebne dokaze, koje je ocijenio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, te da je utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o eksproprijaciji – Prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 38/89) relevantne odredbe glase:
Član 31. stav 1.
Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
16. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 9/96 i 15/96) 64/04) relevantne odredbe glase:
Član 73. stav 2.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka okončaće se po odredbama ovog zakona.
Član 74.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" broj 19/77), izmjene i dopune Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89).
17. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/04) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Član 73. se briše.
18. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06) relevantne odredbe glase:
Član 76. stav 2.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka okončaće se po odredbama ovog zakona.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) […].
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 189. st. 1. i 3.
Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja vanparničnog postupka u predmetu Osnovnog suda R-58/03
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o dužini trajanja vanparničnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj R-58/03, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
[…]
23. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja vanparničnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj R-58/03, koji je okončan Rješenjem Osnovnog suda broj R-58/03 od 21. juna 2006. godine, Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi da li je predmetna apelacija u tom dijelu blagovremena, odnosno da li je podnesena u roku od 60 dana od dana prijema konačne odluke u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta i apelantovih navoda, da je Rješenje Osnovnog suda broj R-58/03 od 21. juna 2006. godine, kojim je apelantu utvrđena naknada za eksproprirane nekretnine, postalo pravosnažno 11. jula 2006. godine, pa se podrazumijeva da je apelant navedeno rješenje primio prije tog datuma. S obzirom na to da je apelacija podnesena 28. februara 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu neblagovremena, odnosno da je podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio rješenje Osnovnog suda kojim je okončan vanparnični postupak.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na presude donesene u parničnom postupku radi naknade izgubljene koristi
25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000454 09 Rev od 25. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i ZOO-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja pokreće apelacija, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Ustavni sud podsjeća na to da je identično činjenično i pravno pitanje, pitanje prava ranijeg vlasnika eksproprirane nekretnine na naknadu izgubljene koristi u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji i ZOO-a, razmatrao povodom apelantove apelacije u predmetu broj AP 362/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 362/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, ispitujući presude redovnih sudova kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je, također, tražio naknadu izgubljene koristi ali za druge eksproprirane nekretnine, u tački 62. ukazao, između ostalog, na to da su redovni sudovi ispitali osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u smislu odredaba ZOO-a i Zakona o eksproprijaciji. Naime, Ustavni sud je naveo da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da Zakon o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine, nije sadržavao odredbu koja regulira pravo ranijeg vlasnika na naknadu izgubljene koristi. Također, Ustavni sud je ukazao na to da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja zbog čega su zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za naknadu štete u vidu izmakle koristi, u smislu odredaba čl. 154, 155. i 158. ZOO-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi pri donošenju svojih odluka nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da stoga nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, također, osporava odluke redovnih sudova u pogledu primjene Zakona o eksproprijaciji, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine, te u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud ističe da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 362/09 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. U pogledu apelantovih navoda da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 73. Zakona o eksproprijaciji iz 1996. godine, iako je taj član izbrisan izmjenama i dopunama tog zakona iz 2004. godine, Ustavni sud ne nalazi da takvi apelantovi navodi dovode u pitanje pravičnost postupka. Naime, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi, osim pozivanja na sporne odredbe, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge zbog čega se na predmetnu situaciju primjenjuje Zakon o eksproprijaciji iz 1996. godine, odnosno zašto nema mjesta primjeni Zakona o eksproprijaciji iz 2006. godine, na čijoj primjeni je insistirao apelant, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se i apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
35. U pogledu apelantove dopune apelacije od 19. juna 2013. godine, Ustavni sud ukazuje na to da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, apelant u dopuni apelacije ukazuje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u postupku, primio 17. februara 2011. godine, a da je dopunu apelacije podnio 19. juna 2013. godine, te kako se dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene Zakona o eksproprijaciji i ZOO-a na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka c) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić