Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2612/11 (M. H.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2612/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2612/11, rješavajući apelaciju Muhameda Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Halilovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 001357 11 Kž od 21. aprila 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 001357 10 K od 7.

decembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 23. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 001357 11 Kž od 21. aprila 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 001357 10 K od 7. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 19. maja 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Tužilaštvo 22. maja 2014. godine i Kantonalni sud 28. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 001357 10 K od 7. decembra 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). U izreci presude je navedeno da je apelant kriv što je 21. marta 2010. godine, oko 20,10 sati, u ulici Blatuša broj 28 u Zenici, u alkoholisanom stanju, po pozivu oštećenog Jagoša Gačevića (u daljnjem tekstu: oštećeni) došao u njegov stan, te nakon kraćeg verbalnog sukoba s oštećenim, u namjeri da ga liši života, zadao mu nekoliko udaraca šakom u predjelu glave, da bi zatim, dok se oštećeni opirao i dozivao pomoć, apelant nastavio da ga udara šakama i nogama po glavi i ostalim dijelovima tijela, te, pri tome, rukama snažno stegnuo oštećenog u predjelu vrata, usljed čega je došlo do gušenja i smrti oštećenog, a nakon toga se predao pripadnicima Policijske uprave Zenica koji su, po dojavi da se nešto dešava u stanu oštećenog, nasilno provalili vrata i apelanta lišili slobode. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. marta 2010. godine pa nadalje.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka saslušao svjedoke optužbe i odbrane, kao i apelanta u svojstvu svjedoka, da je izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka, te u vezi s tim saslušao vještaka sudske medicine, vještaka neuropsihijatra i vještaka za biološke tragove, te izvršio uvid u ostalu dokumentaciju u spisu (zapisnik o uviđaju, zapisnik o pregledu i obdukciji leša, fotodokumentaciju itd.). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka Mirnese Čelenka, Muharema Džinića i Elmira Džinića, koji stanuju u istoj zgradi u kojoj je stanovao oštećeni, te svjedoka Mensura Kulačića i Esnafa Porče, pripadnika policije, proizlazi da se kritične prilike čula buka iz stana oštećenog i da je neko dozivao u pomoć, da je pozvana policija, nakon čega su pripadnici policije nasilno provalili vrata i u stanu našli apelanta kojeg su tom prilikom lišili slobode. Kantonalni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, te njegovog iskaza, proizlazi da su sve konstatovane povrede nanesene oštećenom dok je još bio živ, a da je stezanje vrata tj. gušenje uzrok smrti oštećenog, dok je ogrebotina na lijevoj strani apelantovog lica mogla nastati grebanjem noktima oštećenog i to pri pružanju aktivnog otpora. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da kod apelanta nema znakova ni privremene, ni trajne duševne bolesti, niti duševne zaostalosti, s tim da su prisutni znakovi psihičke zavisnosti o alkoholu, te da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela znao šta čini i koje radnje preduzima, kao i koje su posljedice tih radnji, ali da je zbog lakog pijanstva bio u stanju smanjene mogućnosti da svoje radnje kontroliše. Kantonalni sud je ukazao da, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio svjestan svojih radnji i posljedica tih radnji, te da je bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne i bitno smanjene uračunljivosti. Također, Kantonalni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da mu je oštećeni kritične prilike rekao da ima neki posao za njega, ali da mu ne može odmah platiti, te da mu je od ranije dugovao 200,00 KM, nakon čega je došlo do verbalnog i fizičkog sukoba između njih, ali da se ničega ne sjeća, odnosno da ne može objasniti šta se tačno desilo, da je ubrzo došla policija i da im je rekao da je ubio oštećenog. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da za odbranu nije sporno da je apelant kritične prilike ubio oštećenog, već da je sporno da li je to učinio iz koristoljublja, kako je to tvrdilo Tužilaštvo, zbog čega je i vođen krivični postupak. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH, a ne krivično djelo ubistva iz koristoljublja iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH (o čemu je dao obrazloženje na str. 10. i 11. predmetne presude). Konačno, Kantonalni sud je naveo da je, pri odmjeravanju kazne, kod apelanta kao olakšavajuće okolnosti cijenio da apelant nije ranije osuđivan, kao i njegove lične i porodične prilike, da je porodičan čovjek, otac petoro djece, da je bio pripadnik Armije BiH, da je bio teško ranjen i zarobljen i da je lošeg zdravstvenog stanja, dok otežavajućih okolnosti nije našao, te da je slijedom toga izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.

7. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 04 0 K 001357 11 Kž od 21. aprila 2011. godine kojom je odbio žalbu Tužilaštva, dok je djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelanta za predmetno krivično za koje je proglašen krivim, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. marta 2010. godine pa do stupanja na izdržavanje kazne zatvora. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant pobija prvostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje se, prema navodima žalbe, sastoji u tome što je prvostepeni sud, na osnovu paušalnog i netačnog nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, izveo zaključak da je apelant bio uračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je vještak neuropsihijatar svoj pisani nalaz i mišljenje o uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela dao na osnovu uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, uključujući i medicinsku dokumentaciju o apelantovom liječenju od alkoholizma, nalazu o alkoholisanosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je na glavnom pretresu navedeni vještak direktno i unakrsno ispitan na sve okolnosti koje žalba dovodi u pitanje, te da je na sva pitanja, po ocjeni prvostepenog suda, kao i tog suda, vještak dao konkretne i adekvatne odgovore. Također, Vrhovni sud je naveo da je bitno ukazati i na činjenicu da nakon direktnog i unakrsnog ispitivanja vještaka neuropsihijatra odbrana nije imala primjedbi na nalaz tog vještaka, niti eventualnih prijedloga u odnosu na dodatno vještačenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se prema navodima žalbe pogrešna primjena krivičnog zakona sastoji u tome što je prvostepeni sud propustio da apelantove radnje pravno kvalifikuje kao postupanje u nužnoj odbrani ili eventualnom prekoračenju granica nužne odbrane u smislu odredaba člana 26. KZ FBiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da pravilna ocjena činjenica utvrđenih u prvostepenoj presudi ni na koji način ne dovodi do zaključka da je lišavanju života oštećenog prethodio istovremeni protupravni napad oštećenog na apelanta, zbog kojeg se apelant branio, te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da tvrdnja žalbe o apelantovom postupanju u nužnoj odbrani, odnosno prekoračenju nužne odbrane nije bila koncept apelantove odbrane u toku prvostepenog postupka, tako da prvostepeni sud nije bio u mogućnosti da iznese svoj stav povodom takve tvrdnje. U odnosu na krivičnopravnu sankciju, Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu konstatovane olakšavajuće okolnosti kod apelanta, a posebno okolnost da je apelant otac petoro djece, te da je stoga izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina kojom će se, po ocjeni tog suda, ostvariti ciljevi generalne i individualne prevencije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da prvostepeni sud nije prihvatio njegovu odbranu u dijelu u kojem je tvrdio da je prvo oštećeni fizički napao njega, tako što ga je uhvatio za vrat i oborio s fotelje, te da mu je tom prilikom nanio povrede na licu i vratu, nakon čega se ne sjeća šta je dalje bilo. U vezi s tim, apelant navodi je takva radnja oštećenog predstavljala protupravan napad na njegov život i tijelo, te da se apelantovo ponašanje moglo smatrati nužnom odbranom ili eventualno prekoračenjem nužne odbrane. Apelant navodi da prvostepeni sud nije pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra i vještaka sudske medicine, te da nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka za biološke tragove. Pri tome, apelant navodi da njegovom braniocu nisu dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka za biološke tragove, niti njemu kada je to zatražio od sudova, te da mu sudovi nisu dostavili ni ostala dokumenta koja je tražio, pa mu je na taj način onemogućeno pravo na pravično suđenje. Također, apelant navodi da redovni sudovi, prilikom odmjeravanja kazne, nisu uzeli u obzir da je njegova supruga teški psihički bolesnik, a ostala je sama s petoro djece, niti činjenicu da je apelant ratni vojni invalid.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je naveo da se apelacija odnosi isključivo na činjenično utvrđenje u osporenim presudama, a u odnosu na koje su prvostepeni sud i drugostepeni sud dali jasne argumente koji se apelacijom ne dovode u pitanje, osim što se ponovo iznose iste činjenice.

10. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja presude tog suda nije došlo do kršenja apelantovih prava.

11. Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, budući da je apelant identične prigovore isticao u redovnom postupku pred Vrhovnim sudom, a koji se ne odnose na povredu ljudskih prava, odnosno apelantovih prava u krivičnom postupku.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 001357 11 Kž od 21. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

21. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

22. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

23. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

24. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u ovom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio ovo krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u cijelosti potvrdio zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te da je u vezi s prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, koje je apelant izričito osporavao u žalbi, dao detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja. U pogledu apelantovih navoda da se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani, odnosno prekoračenju nužne odbrane, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim žalbenim navodima, dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud ukazuje, kako to jasno proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, da su redovni sudovi, pri odmjeravanju kazne apelantu, kao olakšavajuće okolnosti cijenili apelantove porodične prilike, kao i njegovo zdravstveno stanje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu. Što se tiče apelantovih navoda da mu redovni sudovi nisu dostavili traženu dokumentaciju, Ustavni sud ukazuje da, čak i da je apelant dokazao te svoje tvrdnje, Ustavni sud ne bi mogao razmatrati ove navode, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tome izjasni (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Posebno treba imati u vidu da iz obrazloženja prvostepene presude kao nesporno proizlazi da je prvostepeni sud proveo ove dokaze i u svojoj odluci dao njihovu ocjenu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te detaljno i jasno obrazložili zašto su prihvatili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu stavljeno na teret, te kada za svoje odlučenje u tom pogledu daju detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

27. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2612/11 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio