Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2110/11 (Sead (Seada) Nalić i S. N.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dioba
- Sudska nagodba
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2110/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2110/11, rješavajući apelaciju Seada Nalića i Sabine Nalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (''Službeni glasnik Bosne i Hercegovine'' broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Nalića i Sabine Nalić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000422 09 Rev od 23. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sead (Seada) Nalić i Sabina Nalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnijeli su 14. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000422 09 Rev od 23. februara 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio nadležnim organima da vrše promjenu knjižnog stanja do donošenja odluke o apelaciji, te naložio da se ponište svi upisi izvršeni u javnim knjigama i drugim javnim registrima koji su izvršeni do dana podnošenja apelacije na osnovu presude Vrhovnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2110/11 od 21. jula 2011. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Božane Ivanić, druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 24. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je 6. juna 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju, a prvotužena 15. juna 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), postupajući povodom tužbe apelanata, donio je Presudu broj 087-0-P-06-000-241 od 20. novembra 2007. godine kojom je utvrđeno da je ništavno sudsko poravnanje koje je zaključeno između Desanke Nalić i Seada Nalića pred Osnovnim sudom pod brojem R-30/93 od 13. jula 1993. godine o sporazumnoj diobi imovine stečene u toku trajanja bračne zajednice. Obavezane su Božana Ivanić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i mldb. E. N. (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu 8.156,25 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari nesporno da su Sead Nalić i Desanka Nalić, posredstvom punomoćnika Marinka Ivanića i prvotužene, zaključili sudsko poravnanje pred Osnovnim sudom pod brojem R. 30/93 od 13. jula 1993. godine o diobi zajedničke imovine. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno kakva je bila stvarna volja Seada Nalića i Desanke Nalić (koji su u međuvremenu umrli), odnosno da li se radi o fiktivnom sudskom poravnanju. Naime, Osnovni sud je ukazao na to da su apelanti u postupku tvrdili da je stvarna volja njihovog oca Seada Nalića i Desanke Nalić bila ta da se sačuva imovina od uništenja usljed ratnih djelovanja, budući da je Desanka Nalić srpske nacionalnosti, te da se imovina nalazi na području općine Doboj koja je toku rata bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka Murveta Barjaktarevića, Ahmeta Čabrića i Ševkete Čabrić jasno proizlazi da su Sead Nalić i Desanka Nalić bili zabrinuti da će doći do oštećenja njihove imovine usljed ratnih djelovanja, te da su stoga zaključili predmetno sudsko poravnanje. Pri tome, Osnovni sud je naveo da iz sudskog poravnanja proizlazi da je Desanki Nalić pripala sva imovina u Doboju, čak i imovina koju je Sead Nalić stekao prije braka, dok je Seadu Naliću pripala imovina u Njemačkoj, koja nije bila obuhvaćena punomoćjem koje je dao Sead Nalić za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom sudskom poravnanju, te je stoga i odlučio kao u dispozitivu presude.
7. Odlučujući o žalbama prvotužene i drugotužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 013-0-Gž-08-000 103 od 24. juna 2009. godine kojom je žalbu prvotužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništavno sudsko poravnanje, dok je žalbu drugotužene uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je obavezao samo prvotuženu da apelantima naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da sudsko poravnanje sa stanovišta materijalnog prava predstavlja ugovor za čiju je valjanost potrebno postojanje stvarne volje da se poravnanje zaključi, te da ta volja treba biti slobodno izražena, bez prinude ili zablude. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo saglasnosti volja ugovornih strana u pogledu sadržaja zaključenog sudskog poravnanja. Naime, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je dio imovine koja je obuhvaćena sudskim poravnanjem ustvari posebna imovina Seada Nalića (imovina koju je dobio ugovorom o poklonu od oca 1976. godine, kao i ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora od 7. januara 1978. godine). Prema mišljenju Okružnog suda, zaključivanjem predmetnog sudskog poravnanja stvoren je samo privid da su ugovorne strane kao bračni drugovi podijelili zajedničku imovinu, iako se ustvari ne radi o zajedničkoj imovini. Također, Okružni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je stvarna volja Seada Nalića i Desanke Nalić (koji su u toku rata otišli u Njemačku) bila da se zaštiti imovina od oštećenja usljed ratnih djelovanja, budući da je Seadu Naliću kao licu bošnjačke nacionalnosti bile teže očuvati imovinu koja se nalazila na području općine Doboj. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da predmetno sudsko poravnanje ima karakter fiktivnog ugovora koji, u smislu odredaba člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne proizvodi pravno djelovanje među strankama, te da se stoga smatra ništavnim u smislu odredaba člana 103. ZOO-a.
8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji prvotužene protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000422 09 Rev od 23. februara 2011. godine kojom je reviziju usvojio, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbe prvotužene i drugotužene uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su obavezani da prvotuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da su Desanka Nalić i Sead Nalić zaključili brak 1984. godine, da je Sead Nalić preminuo 21. augusta 1993. godine, a Desanka Nalić 31. augusta 2005. godine. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti djeca Seada Nalića iz njegovog prethodnog braka, da je prvotužena kćerka Desanke Nalić iz prethodnog braka, dok je drugotužena njihova kćerka iz zajedničkog braka. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su Sead Nalić i Desanka Nalić posredstvom punomoćnika zaključili sudsko poravnanje o diobi zajedničke imovine prema kojem je Desanki Nalić pripala imovina koja se nalazi u Doboju, a Seadu Naliću je pripao stan, automobil i ušteđevina u Njemačkoj. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da je u konkretnom slučaju predmet spora materijalnopravna valjanost sudskog poravnanja zaključenog između prednika apelanata i prvotužene kojim su uredili svoje odnose u pogledu zajedničke imovine, a ne njihovi imovinski odnosi koji su postojali prije zaključenja sudskog poravnanja, odnosno njihovi udjeli u sticanju zajedničke imovine. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da prigovor apelanata, koji su isticali u toku postupka i u odgovoru na reviziju, tj. da imovina koja je obuhvaćena spornim poravnanjem ne predstavlja zajedničku imovinu, nije od značaja za pravnu valjanost zaključenog sudskog poravnanja. Naime, Vrhovni sud je naveo da predmet ovog postupka nije bilo utvrđenje udjela u zajednički stečenoj imovini Seada Nalića i Desanke Nalić, niti su se tokom postupka izvodili dokazi u tom smislu. Vrhovni sud je naveo da je stoga nejasno na osnovu čega su nižestepeni sudovi zaključili da predmetna imovina ne predstavlja zajedničku imovinu Seada Nalića i Desanke Nalić i od kakvog je to značaja za ishod postupka. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su Sead Nalić i Desanka Nalić kao učesnici u zaključenju sudskog poravnanja mogli slobodno raspolagati, kako svojom zajedničkom imovinom, tako i posebnom imovinom bez ikakvih ograničenja.
9. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, zaključili da je stvarna volja ugovornih strana bila usmjerena na zaštitu imovine od oštećenja usljed ratnih djelovanja, budući da je Sead Nalić lice bošnjačke nacionalnosti, odnosno pripadnik manjinskog naroda na području na kojem se nalaze nekretnine koje su bile predmet diobe. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ni iz jednog iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da je zaključenje sudskog poravnanja bio rezultat brige za imovinom i odgovarajući način zbrinjavanja imovine. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da se mora imati u vidu činjenica da je Desanka Nalić, koja je bila srpske nacionalnosti i kojoj je u skladu sa sudskim poravnanjem pripala imovina u Doboju, u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja boravila zajedno sa Seadom Nalićem u Njemačkoj, te da je u to vrijeme njihova imovina u Doboju već bila fizički oštećena u ratnim djelovanjima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se opravdano postavlja pitanje, na koje nižestepeni sudovi nisu dali odgovor u obrazloženjima svojih odluka, kako se to zaključenjem sudskog poravnanja i diobom zajedničke imovine mogla zaštititi imovina u Doboju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao na to da su nižestepeni sudovi, povredom odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno propuštanjem ocjene svih dokaza zajedno, pogrešno zaključili da je sporno sudsko poravnanje prividno, odnosno da je stvarna volja Seada Nalića bila da se zaštiti imovina u Doboju, te da su stoga pogrešno primijenili odredbe člana 66. u vezi sa članom 103. ZOO-a kada su utvrdili da je sudsko poravnanje ništavno. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u slučaju da se i prihvati da je namjera učesnika u zaključenju sudskog poravnanja bila da se zaštiti imovina koja se nalazi u Republici Srpskoj, ni tada sudsko poravnanje ne bi bilo prividno. Naime, Vrhovni sud je istakao da ugovor (poravnanje) koji stranke možda ne bi zaključile u normalnom toku stvari, ali ga zaključe radi postizanja određenog dopuštenog cilja (kao što je zaštita imovine u ratom zahvaćenom području) ne može biti prividan. Naime, Vrhovni sud je naveo da zaštita imovine može predstavljati samo dopuštenu pobudu za zaključenje ugovora, a da pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utječu na njegovu punovažnost u smislu odredaba člana 53. stav 1. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. ZPP, te pogrešno primijenio odredbe člana 66. stav 1. u vezi sa odredbama člana
103. ZOO-a. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je, primjenom odredaba člana 249. stav 1. i člana 250. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, prije svega, navode da uopće nije jasno kako je pokrenut postupak u kojem je doneseno sudsko poravnanje o zajedničkoj diobi imovine. Naime, apelanti navode da u evidencijama Osnovnog suda u Tesliću nije zaveden prijedlog za pokretanje postupka za diobu bračne imovine, da taj prijedlog nisu potpisali ni predlagač niti njihovi punomoćnici, što ukazuje na to da postupak nije ni mogao biti pokrenut. Također, apelanti navode da je sudsko poravnanje zaključeno na osnovu punomoći koja nije ovjerena u sudu već kod notara, iako u to vrijeme nije postojao međudržavni ugovor sa Njemačkom o priznavanju javnih i privatnih isprava, te da je stoga bilo potrebno da se validnost punomoći utvrdi u posebnom postupku priznanja stranih dokumenata. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (kojima je regulirano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu), te ističu da to važi i za punomoć, odnosno i da je punomoć za zaključenje sudskog poravnanja morala biti ovjerena u sudu. Apelanti, dalje, navode da u konkretnom slučaju ugovorne strane iz sudskog poravnanja nisu mogle raspolagati svojom posebnom imovinom, tako da je prethodno trebalo utvrditi šta sve predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, pa tek onda takvu imovinu sporazumno dijeliti. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na odredbe čl. 263, 264. i 265. Porodičnog zakona (kojima je regulirana zajednička i posebna imovina bračnih drugova). Također, apelanti navode da su u trenutku smrti njihovog prednika Seada Nalića postali vlasnici imovine koja je predmet sudskog poravnanja, što znači da im nakon toga ta imovina nije mogla biti oduzeta, te u vezi s tim se pozvali na odredbe člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (kojima je regulirano da se pravo vlasništva stiče, između ostalog, nasljeđivanjem) i na odredbe Zakona o nasljeđivanju.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali u apelaciji. Vrhovni sud je naveo da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke tog suda, te predlaže da se apelacija odbije.
12. Prvotužena je navela da su se u konkretnom slučaju Sead Nalić i Desanka Nalić, saglasno materijalnim propisima, očigledno dogovorili o načinu podjele imovine, da je taj dogovor materijaliziran u izdatim punomoćima Marinku Ivaniću i prvotuženoj, te zaključenim sudskim poravnanjem oko podjele imovine. Naime, prvotužena je navela da je sporazum o podjeli imovine podrazumijevao da imovina u Bosni i Hercegovini pripadne Desanki Nalić, a imovina u Njemačkoj Seadu Naliću. Stoga, prvotužena smatra da je pozivanje apelanata na navodno kršenje odredaba Porodičnog zakona potpuno proizvoljno. Prvotužena je navela da relevantne odredbe ZPP ograničavaju mogućnost osporavanja sudskog poravnanja na postojanje zablude ili prinude ili prevare (član 92. st. 2. ZPP), te da nisu važne pobude iz kojih je sudsko poravnanje zaključeno, kako to pogrešno smatraju apelanti.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 53. stav 1.
(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.
Član 66. stav 1.
(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 249. stav 1.
Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000422 09 Rev od 23. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluku, proizvoljno primijenio relevantne odredbe pozitivnopravnih propisa, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminirajuća.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, utvrđeno da sudsko poravnanje ima karakter prividnog ugovora, koji, u smislu odredaba člana 66. stav 1. ZOO-a, ne proizvodi pravno djelovanje među strankama, te da se stoga smatra ništavnim u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji prvotužene protiv drugostepene presude, ukazao na to da su nižestepeni sudovi pri donošenju svojih odluka propustili da ocijene sve dokaze zajedno u smislu odredaba člana 8. ZPP, slijedom čega su pogrešno zaključili da je sudsko poravnanje prividno, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu odredaba člana 66. stav 1. i člana 103. ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao prvo, ukazao na to da je za ocjenu pravne valjanosti sudskog poravnanja, kojim su prednici stranaka uredili svoje odnose u pogledu zajedničke imovine, bez značaja da li se zaista radi o njihovoj zajedničkoj imovini, te u vezi s tim u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega se ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je stvarna volja prednika apelanata bila da se zaštiti njihova imovina od oštećenja, te zbog čega, čak i da se prihvati da je to bila njihova stvarna volja, to ne utječe na punovažnost sudskog poravnanja. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje, primjenjujući relevantne odredbe ZPP i ZOO-a, tako da Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. U pogledu navoda apelanata kojima osporavaju valjanost prijedloga za pokretanje postupka i valjanost punomoći za zaključenje sudskog poravnanja, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije koju su apelanti dostavili uz apelaciju, da su apelanti u tužbi osporavali valjanost punomoći za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom od 24. oktobra 2007. godine istakli da traže da se utvrdi ništavnost sudskog poravnanja zbog razloga navedenih u podnesku od 25. maja 2007. godine (tj. zbog razloga koji sudsko poravnanje čine prividnim), te da je u tom smislu prvostepeni sud i izvodio dokaze. S obzirom na to da se, dakle, redovni sudovi u postupku nisu bavili pitanjem pravne valjanosti tih dokumenata, već pitanjem da li sudsko poravnanje ima karakter prividnog ugovora, Ustavni sud smatra da ovakvim navodima apelanata nije dovedena u pitanje pravičnost postupka, te da su stoga ovi navodi apelanata neosnovani.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO-a na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić