Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1690/11 (Ž. J., S. Ć., S. B., J. V. i LJ. R.)

Odluka donesena 25. 06. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1690/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1690/11, rješavajući apelaciju Ž. J. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ž. J., S. Ć., S. B., J. V. i Lj. R.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu broj Rs-591/04, koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000326 09 Rev od 25. januara 2011. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj.

R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000326 09 Rev od 25. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-591/04 od 14. maja 2008.

godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ž. J., S. Ć., S. B., J. V. i Lj. R. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Rs 000326 09 Rev od 25. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs- 591/04 od 14. maja 2008. godine. Apelanti su 31. marta 2014. godine dopunili apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i tuženog "1. maj Metalska" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi), druga strana u postupku, zatraženo je 13. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2014. godine, a Osnovni sud 26. marta 2014. godine. Tuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelanti su 21. aprila 2004. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.

6. Apelanti su podnescima od 13. septembra 2005. godine, 30. januara, 27. aprila i 6. avgusta 2007. godine zatražili od Osnovnog suda da uzme predmet u rad.

7. Osnovni sud je dnevnom naredbom od 16. avgusta 2007. godine naložio da se tužba dostavi tuženom na odgovor.

8. Tuženi je 18. septembra 2007. godine dostavio odgovor na tužbu.

9. Osnovni sud je 6. decembra 2007. godine održao pripremno ročište, te 29. februara i 14. aprila 2008. godine ročište za glavnu raspravu.

10. Presudom Osnovnog suda broj Rs-591/04 od 14. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R. kojim su tražili da se ponište kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu od 8. decembra 2003. godine, te da se naloži tuženom da vrati apelante na posao, kao i da za apelante uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje počevši od 24. januara 2003. godine pa do povratka na posao, dok je u odnosu na apelanta S. B. poništena kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 8. decembra 2003. godine, te naloženo tuženom da vrati apelanta na posao i da za njega uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti bili zaposleni kod tuženog i da im je odlukama tuženog od 8. decembra 2003. godine prestao radni odnos zaključno sa 24. januarom 2003. godine i to zbog teže povrede radne obaveze. Osnovni sud je naveo da iz obrazloženja navedenih odluka proizilazi da su apelanti neopravdano izostali s posla počevši od 1. januara do 28. oktobra 2003. godine, te nadalje, da je tome prethodio organizovani štrajk, koji je počeo 29. jula 2002. godine, da su apelanti bili učesnici u štrajku i da su povremeno dolazili na štrajkačko mjesto do kraja 2002. godine, a da od početka 2003. godine nisu dolazili na posao niti na mjesto koje je bilo određeno za štrajk. Naime, Osnovni sud je naveo da je štrajk organizovala Sindikalna skupština tuženog, da su bili definisani razlozi stupanja u štrajk, mjesto okupljanja radnika i druga pitanja u vezi s tim, sve u skladu sa Zakonom o štrajku, te da štrajk još nije okončan jer nije donesena odluka o obustavi štrajka niti je postignut sporazum sa tuženim. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je poslovođa tuženog 28. oktobra 2003. godine podnio protiv apelanata disciplinske prijave zbog neopravdanog izostanka s posla za period od 1. januara do 28. oktobra 2003. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su apelanti Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R. u toku postupka kod tuženog, u novembru 2003. godine, dali svoje iskaze o povredi radne obaveze za koju ih je tuženi teretio, te da su tom prilikom izjavili da od kraja 2002. godine nisu dolazili na posao niti na mjesto okupljanja štrajkača koje je bilo određeno odlukom Sindikalne skupštine. Pri tome, Osnovni sud je naveo da su apelanti u svojim iskazima datim na glavnoj raspravi pred tim sudom potvrdili da su navedene izjave njihove i da su ih dali slobodnom voljom, dok je apelant S. B. izjavio da tuženi nije od njega uzeo izjavu povodom disciplinske prijave.

12. Osnovni sud je ukazao na to da je odredbama člana 115 stav 1 Zakona o radu propisano: "Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke". Takođe, Osnovni sud je ukazao na to da je odredbama člana 115 stav 2 Zakona o radu propisano: "Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i učinioca". U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantima zbog teže povrede radne obaveze – neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini u smislu odredbi člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu, iako povredu u predmetnim odlukama nije kao takvu kvalifikovao. Osnovni sud je naveo da je tuženi u konkretnom slučaju postupio u skladu sa odredbama člana 115 stav 2 Zakona o radu jer je "donio odluke o otkazu ugovora o radu apelantima u roku od 30 dana od saznanja za povredu radnih obaveza i učinioce, a to je od dana podnošenja disciplinske prijave od 28. oktobra 2003. godine", kao i nakon uzetih izjava od apelanata, te da je iz tih razloga u odnosu na apelante Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R. odlučio kao u izreci presude. U odnosu na apelanta S. B., Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tuženi nije saslušao apelanta, odnosno da mu nije dao mogućnost da se kao ostali apelanti izjasni o povredi radnih obaveza za koju se tereti, te da je stoga u odnosu na apelanta S. B. usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci presude.

13. Odlučujući o žalbama apelanata Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R. i tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 011-0-Ž-08-000 419 od 28. oktobra 2008. godine kojom je uvažio žalbu apelanata, pa je prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio tako što je utvrdio da su nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima, te naložio tuženom da vrati apelante na posao i da za njih uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 24. januara 2003. godine pa do povratka na posao, dok je žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio (tj. u dijelu u kom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta S. B.).

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima proizilazi da je apelantima prestao radni odnos zbog teže povrede radne dužnosti (bez identifikacije povrede, mjesta, načina i vremena izvršenja disciplinskog djela), te da je u obrazloženju odluka navedeno da se radi o neopravdanom izostanku s posla u periodu od 1. januara do 28. oktobra 2003. godine. Okružni sud je naveo da iz pisanih dokaza, što je i nesporno, proizilazi da je zakonski zastupnik tuženog imao saznanje o apelantovom nedolasku na posao od 1. januara 2003. godine, da je postupak pokrenut nakon 10 mjeseci i da je okončan odlukama o prestanku radnog odnosa od 8. decembra 2003. godine sa retroaktivnim dejstvom, tj. zaključno sa 24. januarom 2003. godine. Pri tome, Okružni sud je naveo da nema značaja činjenica da se radi o produženoj povredi koja traje i nakon januara 2003. godine (sticaj povreda) jer izostanak nakon 24. januara 2003. godine (tj. nakon prestanka radnog odnosa) ne može da se smatra radnjom izvršenja koja, da bi bila pravno relevantna, mora postojati u vrijeme prestanka radnog odnosa. Okružni sud je naveo da je neopravdani izostanak s posla, kao otkazni razlog, uslovljen potrebom vođenja disciplinskog postupka, a da je izvedenim dokazima utvrđeno da odredbe Zakona o radu i Pravilnika o radu nisu primijenjene. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da tuženi u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa čl. 71, 72 i 74 Pravilnika o radu kojima je propisano da se postupak pokreće na osnovu rješenja direktora sa podacima od uticaja za utvrđivanje odgovornosti, da se rješenje dostavlja radniku i sindikatu, da se vodi prethodni postupak u kom se saslušava radnik i pribavljaju određeni dokazi i da se obavezno razmatra mišljenje sindikata. Okružni sud je naveo da tuženi, dakle, nije obezbijedio saslušanje apelanata, niti im je pružena mogućnost da iznesu svoju odbranu, čime je povrijedio odredbe člana 72 stav 2 i člana 75 Pravilnika o radu. Okružni sud je naveo da je i taj nedostatak dovoljan razlog koji odluke o otkazu ugovora o radu čine nezakonitim, a kada se ima u vidu imperativni karakter propisa o zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, onda je jasno da se radi o višestrukim povredama materijalnog propisa koje je učinio tuženi, od kojih je svaka sama po sebi dovoljna da apelanti uspiju u predmetnom sporu. Naime, Okružni sud je naveo da je zakonski zastupnik tuženog izjavio da mu je bilo poznato da apelanti ne dolaze na posao od 1. januara 2003. godine, što znači da je tuženi tada imao saznanje za početak izvršenja radnje koja obrazuje povredu radne dužnosti (neopravdan izostanak s posla), pa kako zastarjelost pokretanja disciplinskog postupka nastupa protekom subjektivnog roka (30 dana, prema članu 80 Pravilnika o radu), proizilazi da je protekom tog vremena nastupila zastarjelost pokretanja, a time i vođenja disciplinskog postupka. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je žalba apelanata osnovana, te da je stoga odlučio kao u izreci presude.

15. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118 0 Rs 000326 09 Rev od 25. januara 2011. godine kojom je reviziju djelimično usvojio, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio žalbu apelanata Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R. i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio, te obavezao apelante da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.840,00 KM, dok je reviziju u preostalom dijelu odbio (tj. u dijelu u kom je osporavana drugostepena presuda u odnosu na usvojeni tužbeni zahtjev apelanta S. B.). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 1 Zakona o štrajku "štrajk" definisan kao organizovani prekid rada. Vrhovni sud je ukazao na to da to u krajnjem podrazumijeva samo prekid rada i obavljanje radnih zadataka, te određenu disciplinu u vrijeme trajanja štrajka, ali nikako i nedolazak na radno mjesto, odnosno na mjesto određeno odlukom sindikata (član 3 u vezi sa članom 4 tačka 4 Zakona o štrajku). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tuženi u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanata, pri utvrđenju da apelanti nisu dolazili na mjesto određeno odlukom organizatora štrajka, pravilno zaključio da su apelanti na taj način počinili povredu radne obaveze iz člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu i izrekao im mjeru prestanka radnog odnosa. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nedolazak na mjesto određeno odlukom organizatora štrajka se može izjednačiti sa neopravdanim izostankom s posla u smislu odredbi člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o produženoj težoj povredi radne obaveze, odnosno o neopravdanom izostanku s posla dužem od tri dana kako to propisuju odredbe člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu, a koliko trajanje izostanka s posla mora minimalno trajati da bi se takva povreda smatrala težom povredom. Vrhovni sud je naveo da je disciplinski postupak protiv apelanata pokrenut prijavom poslovođe tuženog od 28. oktobra 2003. godine, a da je saslušanje apelanata disciplinski organ tuženog obavio u periodu od 7. do 10. novembra 2003. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, to znači da su disciplinski postupci u to vrijeme bili pokrenuti i da nije prošlo više od 30 dana od podnošenja disciplinske prijave, kada se ima uzeti da je direktor tuženog saznao za povredu radne obaveze apelanata, do dana pokretanja postupka, a taj rok zastare je propisan odredbama člana 115 stav 2 Zakona o radu i člana 80 stav 1 Pravilnika o radu.

16. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 71 stav 1 Pravilnika o radu propisano da se postupak za utvrđivanje povrede radne obaveze pokreće rješenjem direktora koje sadrži podatke od uticaja za utvrđivanje povrede i odgovornosti radnika. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da u konkretnom slučaju u disciplinskim postupcima koji su vođeni protiv apelanata i koji su rezultirali donošenjem odluka o otkazu ugovora o radu direktor nije donio rješenje o pokretanju disciplinskih postupaka. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, takav propust direktora tuženog ne predstavlja povredu postupka takve prirode koji bi mogao da utiče na rezultat disciplinskog postupka, pri utvrđenju da je apelantima u tom postupku omogućeno saslušanje i da je o postupku obaviješten sindikat. Vrhovni sud je, dalje, naveo da iz utvrđenih činjenica ne proizilazi zaključak da su apelanti fizički sprječavani da pristupe na mjesto okupljanja koje je određeno odlukom organizatora štrajka, a da se isključivanje grijanja i struje ne može smatrati radnjom sprječavanja štrajka i okupljanja radnika. Vrhovni sud je naveo da su u svakom slučaju apelanti kao štrajkači, zbog eventualnog sprječavanja okupljanja, ukoliko ga je bilo, imali mogućnost da se obrate Republičkoj inspekciji rada koja, u smislu odredbi člana 19 stav 1 Zakona o štrajku, vrši nadzor nad primjenom tog zakona, ali da apelanti u toku postupka nisu izvodili dokaze u tom smislu. Vrhovni sud je naveo da je tuženi odlukama o otkazu ugovora o radu apelantima dao povratno dejstvo, a što je moguće samo u situaciji kada radni odnos prestaje po sili zakona, tj. kada se radi o odlukama deklaratornog karaktera, a da se u konkretnom slučaju radi o odlukama koje imaju konstitutivni karakter. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, taj propust nije od uticaja na zakonitost i pravilnost odluka o otkazu ugovora o radu apelantima Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R., s obzirom na činjenicu da je tuženi dokazao, a što i apelanti ne osporavaju, da od 1. januara 2003. godine pa do podnošenja disciplinske prijave, 28. oktobra 2003. godine, nisu dolazili na mjesto koje je odlukom o štrajku bilo određeno kao mjesto okupljanja, niti su dolazili na svoja radna mjesta. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantu S. B. nije data mogućnost da bude saslušan i da iznese svoju odbranu u smislu odredbi člana 115 Zakona o radu, te da su stoga neosnovani revizioni navodi tuženog istaknuti u veti s tim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelanti navode da izreke odluka o otkazu ugovora o radu uopšte ne sadrže činjenični opis radnje izvršenja povrede radne dužnosti, te da obrazloženja tih odluka ne sadrže nijedan dokaz da su apelanti neopravdano izostali s posla, što predmetne odluke čini nezakonitim i proizvoljnim. Takođe, apelanti navode da tuženi pri donošenju odluka o otkazu ugovora o radu nije postupio u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika o radu, što, takođe, ukazuje na nezakonitost tih odluka. Apelanti navode da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka. Naime, apelanti navode da je odredbama člana 115 stav 2 Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca. U vezi s tim, apelanti navode da je tuženi imao saznanje za povredu radnih obaveza danom njihovog nedolaska na posao, tj. već u januaru 2003. godine, a da je tek nakon 10 mjeseci od saznanja za povredu radne obaveze, te više od 40 dana od dana podnošenja disciplinske prijave, donio odluke o otkazu ugovora o radu. Pri tome, apelanti ističu da je njihov navodni neopravdani nedolazak na posao nakon 24. januara 2003. godine mogao biti predmet novog disciplinskog postupka, te da su sudovi odlučujući o nedolasku na posao nakon navedenog datuma prekoračili tužbeni zahtjev na njihovu štetu.

18. Dalje, apelanti navode da tuženi u postupku nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredbi člana 115 stav 3 Zakona o radu. Naime, apelanti navode da tuženi nije dokazao da su apelanti neopravdano izostali s posla u periodu od 1. do 24. januara 2003. godine, a da sud nije prihvatio kao istinite njihove izjave i izjave svjedoka o tome da je tuženi sprječavao apelante da dođu na štrajkačko mjesto. Takođe, apelanti navode da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženog protiv drugostepene presude iako nije bio ispunjen uslov dozvoljenosti revizije iz člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), niti je odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu odredbi člana 237 stav 3 ZPP, čime je povrijedio pravo apelanata na "ravnopravnost pred sudom". Konačno, apelanti navode da nisu dobili sudsku zaštitu u razumnom roku, budući da su tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijeli 2004. godine, a da je proteklo skoro dvije godine do zakazivanja ročišta u postupku, te u vezi s tim traže naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je u presudi tog suda jasno obrazloženo zbog čega je revizija djelimično usvojena i osporena presuda preinačena. Istakao je da je dato obrazloženje u saglasnosti sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i sa materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana reviziona odluka. Vrhovni sud je naveo da apelanti u apelaciji ponavljaju činjenice koje su isticali u toku postupka pred nižestepenim sudovima, te da, pri tome, ne navode nijedan relevantan osnov za povredu prava na koje ukazuju u apelaciji.

20. Osnovni sud je naveo da su, prema mišljenju tog suda, neosnovani navodi apelanata kojima osporavaju presudu tog suda. Naime, Osnovni sud je naveo da je taj sud u pravnoj stvari postupao u skladu sa važećim zakonom, te da stoga smatra da su navodi apelanata neosnovani.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) relevantne odredbe glase:

Član 91. stav 2. tačka 8.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se: [...] 8. neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, [...].

Član 92. stav 1.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže se uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.

Član 114.

Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.

Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.

Član 115.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.

U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 Rs 000326 09 Rev od 25. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na primjenu procesnog i materijalnog prava

29. Apelanti smatraju da su Osnovni sud i Vrhovni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu, te da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka iskazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepenom presudom, koja je u konačnici potvrđena presudom Vrhovnog suda, udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta S. B. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje na to da je očigledno da se apelant S. B. žali samo na dužinu trajanja predmetnog postupka, iako to nije izričito navedeno u apelaciji, budući da je nesporno da nema pravnog interesa da osporava navedene presude. Stoga, Ustavni sud će najprije ispitati osporene presude u odnosu na navode apelanata Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R., a zatim ispitati navode o nedonošenju odluke u razumnom roku u odnosu na sve apelante.

32. Ustavni sud će najprije razmotriti navode apelanata Ž. J., S. Ć., J. V. i Lj. R., koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava, odnosno navode apelanata o tome da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237 st. 2 i 3 ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da Vrhovni sud, u skladu sa odredbama člana 237 stav 3 ZPP, može da dozvoli reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (dakle, bez obzira na vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude u smislu stava 2 tog člana). Ustavni sud ukazuje na to da se radi o primjeni procesnopravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizilazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlašćenja Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom na to da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlašćenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredbi člana 237 stav 3 ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 371/09 od 14. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o tome da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP.

33. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom prvostepenog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanata, uz obrazloženje da je u postupku utvrđeno da je tuženi, prilikom donošenja odluka o otkazu ugovora o radu apelantima, postupio u skladu sa odredbama člana 115 Zakona o radu. Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda, tako što je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, uz obrazloženje da disciplinski postupak protiv apelanata nije sproveden u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika o radu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je pravilna primjena materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, zahtijevala da Vrhovni sud otkloni navedene nedoumice koje su izazvale različite nižestepene presude, što je Vrhovni sud i učinio. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao, prije svega, na to da je tuženi, prilikom donošenja odluka o otkazu ugovora o radu, pravilno zaključio da se nedolazak apelanata kao učesnika u štrajku na mjesto određeno odlukom organizatora štrajka može izjednačiti sa neopravdanim izostankom s posla u smislu odredbi člana 91 stav 2 tačka 8 Zakona o radu. Vrhovni sud je istakao da je tuženi prilikom donošenja odluka o otkazu ugovora o radu apelantima postupio u skladu sa odredbama člana 115 st. 1 i 2 Zakona o radu, te u vezi s tim dao detaljno i jasno obrazloženje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega propust direktora tuženog da donese rješenje o pokretanju disciplinskog postupka (kako je propisano članom 71 Pravilnika o radu) ne utiče na zakonitost odluka o otkazu ugovora o radu apelantima, odnosno na drugačije odlučivanje suda. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao na to da je tuženi u sudskom postupku dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredbi člana 115 stav 3 Zakona o radu, te, pri tome, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za takav zaključak. Dovodeći u vezu odredbe člana 115 Zakona o radu sa odlučivanjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredbi na datu situaciju.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i detaljne razloge u pogledu primjene odredbi člana 115 Zakona o radu, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

35. Apelanti Ž. J., S. Ć., S. B., J. V. i Lj. R. smatraju da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Sem toga, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

36. Ustavni sud zapaža da su apelanti 21. aprila 2004. godine pokrenuli predmetni postupak i da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 118 0 Rs 000326 09 Rev od 25. januara 2011. godine. Međutim, Ustavni sud primjećuje, kako proizilazi iz apelacionih navoda, da se apelanti u konkretnom slučaju žale samo na dužinu trajanja postupka pred Osnovnim sudom, budući da su izričito naveli da nisu dobili sudsku zaštitu u razumnom roku jer je proteklo skoro dvije godine od podnošenja tužbe pa do zakazivanja predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda u smislu člana 31 Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja postupka od pokretanja tog postupka pa do donošenja prvostepene presude (od 14. maja 2008. godine). Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme pri ocjeni dužine postupka je period od četiri godine.

37. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u postupku prvu procesnu radnju preduzeo nakon više od tri godine, kada je dostavio tužbu tuženom na odgovor, iako su apelanti u tom periodu nekoliko puta tražili od suda da uzme predmet u rad. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o "radnom sporu", koji je po prirodi hitan i koji, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina sudskog postupka a priori suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi, niti je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na takve okolnosti.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje na to da, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, izuzetno, na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, te zaključio da je za apelante dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njihovih prava.

Pravo na imovinu

40. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije može da se zaključi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, te da su imali i mogućnost da daju odgovor na reviziju tuženog, a taj odgovor je Vrhovni sud ocijenio prilikom donošenja svoje odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da činjenica da je drugostepena presuda, koja je bila u korist apelanata, preinačena nakon revizije tuženog, te da protiv te odluke apelanti nisu imali mogućnost da izjave pravne lijekove pred redovnim sudovima, ne može da vodi zaključku da je prekršeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

Pravo na zabranu diskriminacije

42. Apelanti, takođe, smatraju da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelanti sem paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak, koji je hitne prirode, pred Osnovnim sudom u Banjaluci trajao četiri godine i to u najvećoj mjeri zbog neaktivnosti tog suda.

44. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje jer činjenica da apelanti nisu imali mogućnost da izjave pravne lijekove pred redovnim sudovima ne može da vodi zaključku o kršenju tog prava. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje jer ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je u predmetnom postupku povrijeđeno to pravo apelanata.

46. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1690/11 (Ž. J., S. Ć., S. B., J. V. i LJ. R.) | Sudska praksa | Aktio