Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4007/11 (D. D.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokaz
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-4007/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4007/11, rješavajući apelaciju Damira Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Dedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 000380 10 Kžk od 18. jula 2011. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Damir Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 000380 10Kžk od 18. jula 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora apelantu do donošenja odluke o apelaciji i apelanta pustio na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da 21. oktobra 2011. godine dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. novembra 2011. godine, a Tužilaštvo 2. novembra 2011. godine.
4. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4007/11 od 9. novembra 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 09 0 K 07 000380 K od 1. februara 2010. godine kojom su Sabina Ćosić (prvooptužena) i apelant proglašeni krivim da su, na način opisan u izreci presude, učinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) a u vezi sa članom 31. KZ, pa je prvooptuženoj izrečena kazna zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci, a apelantu kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. Istom presudom, na osnovu člana 57. stav 1. KZ, određeno je da se prvooptuženoj i apelantu u kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. februara 2007. godine. Također, istom presudom, na osnovu člana 78. KZ, određeno je da se apelantu oduzme pištolj. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Kantonalni sud je prvooptuženu i apelanta oslobodio dužnosti naknade troškova krivičnog postupka i određeno je da oni padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom je određeno, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP, da se oštećena sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu.
7. Protiv navedene presude žalbe su izjavili prvooptužena i apelant, pa je Vrhovni sud, postupajući po navedenim žalbama, donio Rješenje broj 09 0 K 000380 10 Kž 11 od 2. septembra 2010. godine kojim je djelomično uvažio apelantovu žalbu, a povodom te žalbe po službenoj dužnosti i u odnosu na prvooptuženu ukinuo presudu Kantonalnog suda i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
8. Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio Presudu broj 09 0 K 000380 11 Kžk od 18. jula 2011. godine kojom su prvooptužena i apelant proglašeni krivim da su, na način opisan u dispozitivu presude, nakon prethodnog dogovora da liše života Bajru Fraštu (u daljnjem tekstu: oštećeni) i da zatim od oštećenog pribave protivpravnu imovinsku korist, 2. februara 2007. godine, oko 14.30 sati, u Sarajevu, u Džamijskoj ulici broj 2, počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZFBiH u vezi sa članom 31. KZFBiH za koje je prvooptužena osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci, a apelant na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. Određeno je da se prvooptuženoj i apelantu u izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme koje su proveli u pritvoru od 2. februara 2007. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Također je određeno da se, na osnovu člana 78. stav 1. KZFBiH, od apelanta oduzme pištolj, s karakteristikama navedenim u izreci presude, kao sredstvo izvršenja djela.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u dokaznom postupku na pretresu pred tim sudom preuzeti i prihvaćeni određeni dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom (bliže navedeni u obrazloženju te presude), u skladu sa ovlaštenjima iz člana 332. stav 2. ZKPFBiH, te su neposredno saslušani svjedoci Munira Ćosić, Nedžad Dedić i Amir Kondžić, kao i vještaci Slobodan Stanojčić i Željko Trninić, koji su prethodno izvršili vještačenje tragova biološkog porijekla i telekomunikacijsko vještačenje mobilnih telefona i SIM kartica, te dostavili pisane nalaze i mišljenja o izvršenom vještačenju. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je apelant predložio da se apelant pregleda, odnosno utvrdi da li je procesno sposoban, zbog čega je provedeno vještačenje vještaka neuropsihijatra koji je utvrdio da je apelant procesno sposoban. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je odbijen apelantov prijedlog da se neposredno saslušaju svjedoci Elvis Čaušević, Adil Divović, Nazifa Savčić, Gordana Vejzović i drugi, a koji su saslušani na glavnom pretresu 26, 27. i 28. augusta 2008. godine. Naime, kako je navedeno u obrazloženju, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je glavni pretres od 11. augusta 2008. godine, zbog proteka vremena, započeo iznova i da je odgođen za 26. august 2008. godine, kada su pozvani svjedoci Elvis Čaušević, Adil Divović i drugi koji su i pristupili. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je predsjednica vijeća pridošlim svjedocima podijeli1a transkripte o njihovom saslušanju sa ranijeg glavnog pretresa da ih pročitaju, kao i činjenica da su svjedoci pitani da li ostaju pri svojim ranijim iskazima. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je strankama i branitelju data mogućnost da ispitaju navedene svjedoke, koje pravo su i koristili, kako to proizlazi iz zapisnika o glavnom pretresu od 26. augusta 2008. godine, te nastavcima pretresa od 27. i 28. augusta 2008. godine. Vrhovni sud je naveo da iz njih proizlazi da su svjedoci odgovarali na pitanja stranaka i branitelja i da je ono sadržano na više stranica. Prema tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantovo pravo na odbranu nije povrijeđeno zbog čega se istaknuti prigovor nije mogao uvažiti.
10. Dalje, Vrhovni sud je donio rješenje kojim se iz spisa predmeta izdvajaju kao nezakoniti dokazi nalaz vještačenja i očitovanja podneska sa mobilnih telefona koji je uradio FMUP, te nalaz vještačenja tragova biološkog porijekla Centra za forenziku i podršku FMUP-a i fotografije biološkog vještačenja. Navedeno je da se ovi dokazi kao nezakoniti imaju zatvoriti u poseban omot i čuvati odvojeno od spisa predmeta, tako da neće biti korišteni, niti uzeti u obzir prilikom donošenja odluke ovog suda.
11. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud prihvatao nezakonite dokaze u smislu člana 11. ZKPFBiH i da je pred Vrhovnim sudom nastavljeno kontinuirano kršenje prava na odbranu, odnosno da je i Vrhovni sud učinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Vrhovni sud je utvrdio da je, upravo u pogledu nezakonitih dokaza u smislu navedene zakonske odredbe, ukinuta prvostepena presuda, tako da je bitna povreda odredaba krivičnog postupka otklonjena u postupku pred Vrhovnim sudom, jer je sud donio rješenje kojim je izdvojio dokaze koji se odnose na vještačenje mobitela i vještačenje tragova biološkog porijekla.
12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da ostale dokaze koje je preuzeo i prihvatio, a koji su provedeni pred prvostepenim sudom smatra zakonitim dokazima. U tom kontekstu je istaknuto da se, prije svega, ne radi o dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti o dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP. Osim toga, Vrhovni sud nije udovoljio zahtjevu za ponovno saslušanje svjedoka, koji su saslušani na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom od 26, 27. i 28. augusta 2008. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da smatra da je postupao u skladu sa propisanim zakonskim odredbama procesnog zakona kada je preuzeo i prihvatio dokaze koji su provedeni pred prvostepenim sudom i takvim postupanjem nije povrijeđeno pravo na odbranu, niti je zbog toga učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH na koju je neosnovano ukazao apelant.
13. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode o nenadležnosti tog suda za vođenje predmetnog krivičnog postupka zbog okolnosti da je oštećeni bio sudija porotnik u tom sudu. Vrhovni sud je istakao da je donio rješenje kojim su prigovori o nenadležnosti tog suda odbijeni kao neosnovani, jer prijedlog nije u dovoljnoj mjeri obrazložen, a to bi, ustvari, predstavljalo prijedlog za prenošenje mjesne nadležnosti na neki drugi stvarno nadležni sud. Međutim, istaknuto je da je, s obzirom na činjenicu da se radi o potvrđenoj optužnici, isključena mogućnost podnošenja prigovora u pogledu mjesne nadležnosti suda u smislu odredbe člana 36. stav 3. ZKPFBiH. Pored toga, sama okolnost da je oštećeni bio sudija porotnik ovog suda ne predstavlja opravdan razlog za prenošenje mjesne nadležnosti sa ovog na neki drugi sud, niti su u tom pravcu optuženi naveli konkretne činjenice i okolnosti koje bi mogle predstavljati opravdan razlog za takav prigovor.
14. Dalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i apelantov prijedlog da se provede vještačenje deformiranog zrna izvađenog iz glave oštećenog i čahura pronađenih na licu mjesta vještaka mašinske struke. Takav prijedlog je odbijen zbog toga što je na te okolnosti u prvostepenom postupku vještačio vještak balističke struke, koje, prema ocjeni suda, i jeste u domenu vještaka te struke, te imajući u vidu da je navedeno vještačenje predloženo kako bi se potvrdila istinitost apelantovog iskaza, koji (iskaz) će sud ocijeniti kako pojedinačno, tako i zajedno sa ostalim izvedenim dokazima, tako da je predloženo vještačenje, prema ocjeni Vrhovnog suda, suvišno.
15. Vrhovni sud je, vezano za apelantovo svjedočenje, istakao da je djelimično prihvatio taj iskaz, i to u dijelu koji ima uporišta u ostalim provedenim dokazima. Tako je prihvatio da je apelant bio odsutan iz predmetnog stana u 10.36 sati, za koje se vrijeme nalazio na šalteru banke i položio iznos od 460,00 KM na svoju štednu knjižicu, te da se prethodno sreo sa ocem, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Nedžada Dedića (apelantovog oca), naloga za uplatu od 2. februara 2007. godine i štedne knjižice na apelantovo ime. Pored toga, Vrhovni sud je prihvatio da je apelant zajedno sa prvooptuženom svukao tijelo oštećenog niz stepenice i ostavio ga u stubištu, na mjestu ispod poštanskih sandučića, zatim, da je sa optuženom otišao do taksi-štanda, sjeo u vozilo i jednog trenutka izišao iz taksija s namjerom da zaključa stan za koje ga je vrijeme prvooptužena čekala u vozilu. Dalje, sud je prihvatio iskaz i u dijelu iz kojeg proizlazi da su apelant i prvooptužena zajedno otišli do hotela "Green" na Ilidži i boravili u istoj sobi, te zajedno napustili hotel, zatim, da je apelant dobrovoljno ovlaštenim radnicima policije predao pištolj, pokazao mjesto gdje je bio sakriven, dobrovoljno predao mobitele a ta utvrđenja proizlaze iz iskaza svjedoka Gordane Vejzović, Besima Behlulovića, Elvisa Čauševića, Gordana Muzurovića, Amira Halilovića, te snimka videonadzora i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i ključeva od apelanta. Međutim, Vrhovni sud nije prihvatio istinitim dio apelantovog iskaza da je sve činio mahinalno, da je oštećeni za njega bio nepoznato lice, da je čekao izvjesno vrijeme nakon što je prvooptužena lišena slobode i da se dobrovoljno predao policiji.
16. Vrhovni sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH, savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima u smislu načela slobodne ocjene dokaza, pa je na osnovu takve ocjene i izvedenih, te preuzetih i prihvaćenih dokaza utvrdio da su optuženi kritične prilike, po prethodnom dogovoru da liše života oštećenog, a s namjerom da pribave protivpravnu imovinsku korist, da mu uzmu i prisvoje torbu, novac i lične stvari, oštećenog usmrtili na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci presude.
17. Ocjenjujući dokaze provedene pred prvostepenim sudom, koje je prihvatio i Vrhovni sud, kao i dokaze koji su provedeni neposredno na pretresu pred Vrhovnim sudom, Vrhovni sud je utvrdio da su optuženi iskoristili broj mobilnog telefona oštećenog kojeg su poznavali, da je prvooptužena pozvala oštećenog da dođe, što je on i učinio, jer je i ranije bio u kontaktu sa prvooptuženom, koja je u iznajmljenom stanu živjela u vanbračnoj zajednici sa apelantom. Zatim je oštećeni u vrijeme kada je silazio niz stepenice sa prvog sprata prema prizemlju, s leđa pogođen hicem iz pištolja u glavu, kako je to opisano u presudi, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka balističke struke i njegove analize, te je sve to doveo u vezu sa nalazom i mišljenjem i iskazom vještaka za sudsku medicinu, kao i iz drugih provedenih dokaza (skica lica mjesta, zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija, te djelimični iskazi optuženih dati u statusu svjedoka). Također, sud je iskaze svjedoka Gordane Vejzović, Nazife Savčić, Besima Behlulovića i Elvisa Čauševića doveo u vezu sa nalazom i mišljenjem, te iskazima vještaka, pa je na osnovu svega zaključio (uz iskaze svjedoka Gordane Muzurović i Amira Halilovića) da su optuženi s namjerom da uklone tragove preduzeli zajedno niz radnji, te su tako oštećenog svukli niz stepenice u stubište prizemlja stambene zgrade ispod poštanskih sandučića, udaljili se taksi-vozilom sa lica mjesta do Ilidže, gdje su u hotelu "Green" iznajmili sobu, te sakrili pištolj kojim je oštećeni lišen života u vodokotlić. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da su optuženi, nakon što je oštećeni lišen života, sa njega skinuli jaknu, uzeli i prisvojili torbu koju je nosio sa sobom i u kojoj se nalazila neutvrđena količina novca, kako to proizlazi iz iskaza sjedoka Adila Divovića, Olge Vukša, Elvisa Čauševića, Sanele Zundža, Amira Kondžića, te fotodokumentacije.
18. Dalje, u smislu utvrđivanja da su optuženi kritične prilike postupali kao saizvršioci, Vrhovni sud je prihvatio dokazanim da su se optuženi prethodno dogovorili, odnosno napravili dogovor i plan za lišavanje života oštećenog, dakle, da su htjeli i ostvarili zabranjenu posljedicu - lišili života oštećenog, i to iz koristoljublja. Pri tome je utvrđeno da je prvooptužena neposredni učinilac ubistva. Vrhovni sud je zaključio da je postojao prethodni dogovor optuženih zbog toga što je utvrđen niz činjenica koje u cjelokupnom posmatranju upućuju na pouzdan zaključak o postojanju takvog dogovora. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je činjenica da se tu ne radi o izričitom dogovoru iskazanom riječima, već to proizlazi iz radnji koje su optuženi preduzimali i tako svojim radnjama ostvarili svijest o zajedničkom djelovanju. Opisujući detaljno način izvršenja djela, radnje poslije izvršenja krivičnog djela, činjenicu da su optuženi živjeli zajedno u vanbračnoj zajednici, zatim, da je kod apelanta pronađena određena količina novca, da je krpom brisao stepenište i zidove od krvi oštećenog i na taj način uklanjao tragove sa lica mjesta, te ostale radnje koje je detaljno opisao i obrazložio, Vrhovni sud je izveo zaključak da su optuženi zajedno ostvarili predmetno krivično djelo, jer je kod njih postojala svijest o zajedničkom djelovanju. Takav zaključak, prema stavu Vrhovnog suda, proizlazi iz utvrđenih činjenica da su optuženi - svako ponaosob - davali doprinos koji je bitan i bez kojeg predmetno krivično djelo ne bi bilo ostvareno na planirani način. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da oboje optuženih ne moraju činiti iste radnje, već je bitno da jedno drugo podržavaju u činjenju preduzetih radnji, a koje su u konkretnom slučaju bile usmjerene na lišavanje života oštećenog iz koristoljublja. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su se brojne radnje koje su optuženi preduzimali nadovezivale jedna na drugu, a da su sve preduzete radnje učinjene u njihovom zajedničkom djelovanju sa ostvarenjem njihovog zajedničkog cilja. U odnosu na apelanta, Vrhovni sud je detaljno opisao radnje koje je apelant uradio sam i sa prvooptuženom, te je Vrhovni sud navedeno prihvatio kao apelantov doprinos koji je od odlučujućeg značaja za izvršenje krivičnog djela, jer je on takvu ulogu imao bez koje se krivično djelo ne bi moglo izvršiti, tako da je prihvaćena njegova uloga saizvršioca.
19. Navodi odbrane da je apelant samo pomagao prvooptuženoj nakon što je krivično djelo učinjeno ovaj sud nije prihvatio, jer se nije radilo o nekim pripremnim radnjama u smislu člana 33. KZFBiH, budući da je apelant preduzimao radnje koje po svom kvalitetu imaju karakter radnji učinjenja predmetnog krivičnog djela. Iz navedenog Vrhovni sud je zaključio da je apelant htio i ostvario zabranjenu posljedicu koja se ogleda u lišavanju života oštećenog iz koristoljublja, jer je, nakon što je oštećeni lišen života, odnio stvari koje su pripadale oštećenom na koji način je stekao protivpravnu imovinsku korist. Zbog toga je kod optuženih sud utvrdio da je njihov doprinos bitan i da bez toga krivično djelo ne bi moglo biti ostvareno na prethodno planirani način.
20. Zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o ubistvu iz koristoljublja Vrhovni sud je zasnovao na utvrđenju da su optuženi uzeli i prisvojili jaknu i torbu oštećenog koju je nosio sa sobom i novac u neutvrđenom iznosu (sud je prihvatio da je apelant položio određeni iznos novca u banku, ali nije prihvatio da mu je otac kritične prilike dao iznos od 1.000,00 KM, zbog toga što je na svojoj štednoj knjižici apelant već imao određeni iznos novca), te jaknu i dva mobitela. Zatim, sud je utvrdio da u novčaniku oštećenog, nakon što je pronađen, nije bilo novca, a u torbi oštećenog je bilo svega osim novca. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant pitao taksistu da li se novac može podići bez lične karte, a što je sud doveo u vezu sa činjenicom da su u torbi oštećenog bile i bankovne kartice. Vrhovni sud je, također, zaključio da su optuženi kritične prilike postupali sa direktnim umišljajem.
21. Dakle, na osnovu svega navedenog, nesporno je utvrđeno da su optuženi u vrijeme i na način navedeni u izreci ove presude počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZFBiH u vezi sa članom 31. istog zakona, smatrajući da su se u njihovim radnjama stekla sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela za koje ih je ovaj sud proglasio krivim i osudio na kazne zatvora u trajanju kako je to navedeno u izreci ove presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pristrasnost suda, jer su iste sudije koje su učestvovale u donošenju presude donijele i rješenje o produženju pritvora iz kojeg proizlazi „zaključak da je apelant kriv“, te se u tom pravcu apelant poziva na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Matijašević protiv Srbije. Dalje, apelant ukazuje da nije odlučeno na adekvatan način o izuzeću svih sudija Vrhovnog suda, koji zahtjev je postavio u postupku pred Vrhovnim sudom, zbog sumnje u nepristrasnost, zbog činjenice da je oštećeni bio porotnik tog suda, ali je Vrhovni sud pogrešno ocijenio da je apelant tražio prenos nadležnosti suda, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na nepristrasan sud. U tom pravcu apelant se pozvao na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 98/04 i praksu Evropskog suda u predmetu Piersack protiv Belgije (i druge odluke koje nije tačno precizirao). Dalje, apelant se žali da je Vrhovni sud donio presudu zasnovanu na iskazima svjedoka Gordane Vejzović, Nazife Savčić, Emira Hadžimuratovića i Elvisa Čauševića za koje nikada nije donio rješenje da se preuzimaju i prihvataju kao dokazi, čime je došlo do kršenja prava iz člana 332. stav 1. ZKP u vezi sa članom 296. stav 1. ZKP, kojim je propisano da se presuda može zasnivati samo na dokazima koji su neposredno izvedeni pred sudom. S tim u vezi, apelant se pozvao na praksu u predmetu Van Mechelen i ostali protiv Holandije. Također, apelant se žali zbog činjenice da mu je odbijen zahtjev da se pred Vrhovnim sudom neposredno saslušaju svjedoci (Besima Behulović, Hamdija Milić, Halima Kurtović, Olga Vukša, Amira Halimić, Gordana Muzurović i Sanela Zundža) u odnosu na čije saslušanje je isticao prigovore i pred prvostepenim sudom, jer su oni pribavljeni uz bitne povrede ZKP i suprotno odredbama čl. 276. i 277. ZKP. Apelant u odnosu na ove svjedoke navodi da, nakon što je pretres počeo iznova zbog proteka roka (11. augusta 2008. godine pred prvostepenim sudom), morali su se ponovo izvesti svi dokazi u skladu sa članom 266. stav 3. ZKP. Umjesto toga, predsjednica prvostepenog vijeća je svjedocima podijelila transkripte njihovih izjava datih na dotadašnjim pretresima i pitala svjedoke da li ostaju pri njima. Također, apelantovom braniocu je onemogućeno unakrsno ispitivanje svjedoka i sud ga je upozorio da ne može da postavlja pitanja, jer je već ista pitanja postavljao, te da transkript sadrži odgovore. Apelant se, također, žali na arbitrarnu odluku da se ne sasluša vještak mašinske struke u odnosu na okolnosti deformacije zrna. Apelant ističe proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i donošenju zaključaka, pogotovo u odnosu na prethodni dogovor optuženih, kao i da je paušalna presuda, odnosno obrazloženje za to što sud djelomično prihvata iskaz apelantovog oca u odnosu na činjenicu da je otac apelantu dao iznos od 1.000,00 KM, koju sud nije prihvatio ne obrazlažući konkretno zbog čega. U vezi sa ovim, apelant se poziva na praksu Ustavnog suda u odlukama broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine i broj AP 2482/06 od 11. marta 2008. godine. Osim toga, apelant navodi da je cijelim tokom postupka isticao da se apelantove radnje mogu kvalificirati kao krivično djelo pomoć učiniocu nakon izvršenja iz člana 346. KZ. Apelant je tražio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije i ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda (posebno pored ranijih mnogobrojnih primjera, pozivajući se na praksu Evropskog suda u predmetima Piersack protiv Belgije, De Chuber protiv Belgije, Padovani protiv Italije, Saravia de Carvalho protiv Portugala).
b) Odgovor na apelaciju
23. U veoma opsežnom odgovoru Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je vijeće bilo pristrasno, kao i Vrhovni sud (u cjelini), zatim, navodi o nezakonito preuzetim dokazima, kao i navodi da sud nije donio rješenje o preuzimanju određenih dokaza. U vezi sa navedenim, u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je bio vrlo detaljan. Osim toga, u pogledu utvrđivanja da je apelant bio saizvršilac, Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Kantonalno tužilaštvo je navelo da nema povrede prava koja apelant navodi u odnosu na pristrasnost vijeća i cijelog Vrhovnog suda, jer nepristrasnost vijeća i sudija nije ničim dovedena u pitanje. Također, Kantonalno tužilaštvo navodi da je praksa da se po žalbi vrši „reprodukcija iskaza“. Osim toga, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je Vrhovni sud proveo i ostale objektivne dokaze i izveo pravilan zaključak da je apelant sa prvooptuženom počinio krivično djelo. Također, prema mišljenju Kantonalnog tužilaštva, apelantu nije onemogućena odbrana, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovoga člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 276.
Nastavak odgođene glavne rasprave (1) Ako se odgođena glavna rasprava održava pred istim sudijom odnosno vijećem, rasprava će se nastaviti, a sudija odnosno predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tok ranije glavne rasprave. Sudija odnosno predsjednik vijeća može odrediti da glavna rasprava iznova započne.
(2) Odgođena glavna rasprava mora iznova započeti ako se izmijenio sastav vijeća, ali po ispitivanju stranaka i branilaca, vijeće može odlučiti da se u tom slučaju svjedoci i vještaci ne ispituju ponovno i ne obavlja novi uviđaj, nego se pročitaju iskazi svjedoka i vještaka dani na ranijoj glavnoj raspravi odnosno da se pročita zapisnik o uviđaju. (3) Ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana ili ako se glavna rasprava održava pred drugim sudijom odnosno predsjednikom vijeća - glavna rasprava mora iznova započeti i svi se dokazi moraju ponovno izvesti.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 332. stav 2.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. augusta 2011. godine a apelacija je podnesena 14. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;
32. Apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnje da je vijeće koje je donijelo presudu bilo pristrasno, kao i cijeli Vrhovni sud, da je presuda proizvoljna i bazirana na „nezakonitim“ dokazima, da je je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
33. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud zbog činjenice da su članovi vijeća Vrhovnog suda koji su učestvovali u donošenju osporene presude prethodno učestvovali u donošenju rješenja o produžavanju mjere pritvora apelantu, Ustavni sud zapaža da apelant, zapravo, pokreće pitanje objektivne nepristranosti sudija. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantov zahtjev za izuzeće odbijen Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Su-10- 001223 od 29. novembra 2010. godine sa obrazloženjem da nije utemeljen u jednom od razloga iz člana 39. ZKP. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se apelant poziva na praksu Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije, te da okolnosti tog slučaja, u kojem se odluka o produženju pritvora zasnivala na krivici, nisu identične apelantovoj situaciji, a gdje je rješenje o produženju pritvora zasnovano na osnovama sumnje.
34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 23/10).
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su sa ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao „da učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristrasnosti suda. U odluci je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi, jer pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora […] na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora […], te da navodi apelanata da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanata i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivici sami po sebi ne pokreću pitanje nepristrasnog suda“. U citiranoj odluci je još naglašeno da „ocjena o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora sama po sebi ne prejudicira i činjenicu da li će biti i dokazana van svake razumne sumnje, odnosno odluka o pritvoru, bilo njegovom određivanju ili produženju, ne sadrži nalaz i ne prejudicira pitanje o krivici optuženog u postupku koji treba da se vodi protiv njega“. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1196/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati ove apelantove navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantovo pozivanje na predmet Matijašević neosnovano, jer iz predočenih dokumenata (između ostalog, i rješenja o produženju pritvora) jasno proizlazi da je osnov za produženje pritvora apelantu bio osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo, što ni u kom slučaju ne prejudicira zaključak o apelantovoj krivici, kako apelant ističe. Također, Ustavni sud na konkretan predmet ne može primijeniti ni ostale predmete iz prakse Evropskog suda, pogotovo predmet Piersack protiv Belgije (Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, aplikacija broj 8692/79) u kojem je utvrđena povreda, jer je isto lice u postupku učestvovalo kao tužilac, pa, zatim, kao sudija.
36. Dalje, apelant se žali na pristrasnost cijelog suda zbog činjenice da je oštećeni bio porotnik tog suda i da je „pogrešno“ odlučeno o njegovom zahtjevu za izuzeće suda (koji je Vrhovni sud ocijenio kao prijedlog za prenos mjesne nadležnosti). Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantov prijedlog za izuzeće suda odbijen kao neosnovan zbog toga što nije bio konkretiziran i u dovoljnoj mjeri obrazložen. Osim toga, imajući u vidu fazu u kojoj se postupak tada nalazio, kao i da je, uslijed nedostatka obrazloženja zahtjeva, sud ocijenio da se radi o zahtjevu za prenošenje mjesne nadležnosti, prijedlog je odbijen. Vrhovni sud je naveo da sama okolnost da je oštećeni bio porotnik u Vrhovnom sudu ne predstavlja opravdan razlog za takav prigovor. Osim toga, u samom zahtjevu, kako navodi Vrhovni sud, nedostajali su određeni potrebni elementi propisani zakonom (poimenično navođenje imena sudija čije se izuzeće traži), te je sud ocijenio da se radi o prenosu mjesne nadležnosti.
37. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je zahtjev za izuzeće svih sudija Vrhovnog suda podnesen zbog činjenice da je oštećeni bio porotnik tog suda. Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa odredbom člana 40. stav 4. ZKP, nije moguće niti dozvoljeno izuzeće cijelog suda, odnosno svih sudija, pogotovo ne na način na koji je apelant to tražio, zbog čega je sasvim prihvatljivo tumačenje Vrhovnog suda da se radi o prenosu mjesne nadležnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije u odnosu na ovu činjenicu nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja u krivičnom postupku bio pristrasan, niti činjenica da je oštećeni bio porotnik Vrhovnog suda izaziva „minimum sumnje“ u nepristrasnost svih sudija suda, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.
38. Apelant je ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio izvedene dokaze, da su presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, te da su u vezi s tim počinjene bitne povrede postupka i da je zaključak u pogledu apelantovog saizvršilaštva i krivice proizvoljan.
39. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju, jer sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 16. ZKP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. Dovodeći u vezu navode apelacije s navedenim stavovima i konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije izostala sveobuhvatna analiza i ocjena izvedenih dokaza kako onih koji su neposredno izvedeni pred Vrhovnim sudom, tako i onih koje je sud preuzeo u skladu sa članom 332. stav 2. ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u opsežnom dokaznom postupku u kojem su provedeni brojni materijalni dokazi, dokazi vještaka, saslušanje svjedoka i drugo, Vrhovni sud ocijenio sadržaj svih dokaza preuzetih i neposredno izvedenih pred Vrhovnim sudom, opisujući u svojoj presudi sadržaj svakog dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. Naime, Vrhovni sud je u pogledu svakog izvedenog dokaza jasno naveo vrijednost i utjecaj izvedenog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu u pravcu izvođenja zaključka, izvan razumne sumnje, da je apelanti kao saizvršilac sa prvooptuženom počinio krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Imajući u vidu navod u apelaciji koji se pogotovo odnosi na činjenicu da je sud, uslijed proizvoljne ocjene dokaza pogrešno zaključio da je apelant sa prvoptuženom djelovao kao saizvršilac, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da iz niza radnji koje su preduzete i koje su pratile jedna drugu kako od prvooptužene, tako i apelanta proizlazi jasan zaključak da su zajednički djelovali, odnosno imali svijest o zajedničkom činjenju krivičnog djela, te da izostanak bilo koje od radnji bilo koga (prvooptužene ili apelanta) ne bi doveo do učinjenja na način na koji je djelo izvršeno. Također, u odnosu na apelantov navod da je sud djelomično prihvatio iskaz svjedoka Nedžada Dedića iako on u potpunosti korespondira sa materijalnim dokazom (uplatnicom), kao i iskaz svjedoka Gorana Gašića, jer je prijatelj porodice (iako je on izjavio da nije u dobrim odnosima), bez konkretizacije, predstavlja povredu koja utječe na povredu principa prava na pravično suđenje i utisak proizvoljnosti, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo kako je došao do zaključka o apelantovoj krivici i zašto nije prihvatio određene navode apelanta i njegovog oca, koji su saslušani kao svjedoci, opisujući kako i na osnovu kojih izvedenih dokaza je došao do svog zaključka (između ostalog, opisano u tački 19. gore). Obrazloženje Vrhovnog suda, suprotno apelantovim navodima, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a činjenica da je djelomično poklonio vjeru apelantovom iskazu, ili iskazu apelantovog oca, uz detaljan opis ostalih provedenih i ocijenjenih dokaza, pojedinačno i u svojoj povezanosti ne dovodi u pitanje povredu prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su okolnosti konkretnog slučaja bitno različite od situacije u predmetu Ustavnog suda broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine na koji se poziva u kojem je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u krivičnom postupku protiv apelanta a zbog toga „što redovni sudovi nisu uopće obrazložili na osnovu čega su zaključili da je apelant u odnosu na izvršenje ovog krivičnog djela postupao s umišljajem, ili da je u odnosu na težu posljedicu apelant postupao s nehatom. Naprotiv, iako daje definicije različitih oblika vinosti, u svom obrazloženju Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud 'pogrešno ukazao da se radi o umišljaju', budući da iz izreke i cjelokupnog obrazloženja proizlazi da 'prvostepeni sud ocjenjuje da je [apelant] postupao u tzv. profesionalnom nehatu u pogledu nastupanja štete, a ne da je postupao sa umišljajem'. Međutim, Ustavni sud zapaža da ovakvoj konstataciji i zaključku ne slijedi nikakvo obrazloženje iz kojeg bi objektivno bilo jasno na osnovu čega je samo takav zaključak moguć i na osnovu koje i kakve ocjene dokaza je takav zaključak izveden. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant opravdano ukazuje i na to da prvostepeni sud nije zauzeo nikakav stav o nalazu vještaka finansijske struke […]“. U konkretnom predmetu u opisu ocjene dokaza i razloga zbog kojih određene dokaze prihvata, a druge ne, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Isto se odnosi na apelantove tvrdnje da nije proveden dokaz o ocjeni deformiranosti zrna uslijed čega mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Ustavni sud ponovo naglašava da je diskreciono pravo sudova da u postupku prihvate ili ne prihvate izvođenje određenog dokaza. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da je nepotrebno da provede novo vještačenje na okolnosti deformiranosti zrna i čahura pronađenih na licu mjesta zbog toga što je na te okolnosti u prvostepenom postupku vještačio vještak balističke struke, koje i jeste u domenu ovog vještaka, a ovo vještačenje je predloženo kako bi se utvrdila istinitost apelantovog iskaza koji je dao u svojstvu svjedoka, koji će sud ocijeniti pojedinačno i zajedno sa ostalim dokazima, koji je ovo vještačenje ocijenio nepotrebnim. Ustavni sud smatra da je jasno naveo razlog zbog čega je vještačenje suvišno i nepotrebno, te je uz jasno obrazloženje i razloge odbio apelantov prijedlog, čime je u cijelosti ispoštovao garancije koje apelant ima u smislu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
42. Također, apelant je kršenje prava na pravično suđenje, osim sa ocjenom dokaza, doveo u vezu i s nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno naveo je da je način preuzimanja dokaza Vrhovnog suda bio suprotan odredbama ZKP, odnosno suprotan članu 11. ZKP, kao i da je Vrhovni sud zasnovao presudu na iskazima svjedoka bez donošenja rješenja da se oni preuzimaju kao dokaz, čime je došlo do bitne povrede procesnog prava, a samim tim i prava na pravičan postupak. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnovali svoju odluku.
43. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno ukazao da postupak preuzimanja dokaza (što apelant osporava i apelacionim navodima ) nije bio nezakonit - u odnosu na svjedoke koji nisu ponovno saslušani pred prvostepenim sudom, nakon ponovnog otvaranja postupka, niti su neposredno saslušani kao svjedoci pred Vrhovnim sudom. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da Vrhovni sud nije preuzeo kao dokaz izjave svjedoka, jer suprotno proizlazi iz zapisnika o glavnom pretresu pred Vrhovnim sudom (koji je dostavljen uz apelaciju). Ustavni sud, imajući u vidu apelantove navode i dovodeći ih u vezu sa povredama prava na pravično suđenje na koje se apelant žali, ne može da pronađe ništa što bi ukazalo da su ovi apelantovi navodi osnovani i opravdani. Naime, iz zapisnika koji je apelant dostavio jasno proizlazi da je Vrhovni sud naveo da „u skladu sa rješenjem ovog suda i navodima iz njegovog obrazloženja, odnosno ovlaštenjima iz člana 332. stav 2. ZKP, preuzet će se i bit će prihvaćeni dokazi izvedeni pred Kantonalnom sudu u Sarajevu iskazi svjedoka Emira Hadžimuratovića, Elvisa Čauševića, Adila Divovića, Nazife Savčić, Gordane Vejzović“. Dalje, u zapisniku, na dvije-tri stranice, slijedi rasprava o ovome, apelantovi prigovori i rješenje da se odbija apelantov prijedlog o ponovnom saslušanju svjedoka. Činjenica da ovi svjedoci nisu neposredno saslušani pred Vrhovnim sudom ne upućuje na povredu prava na pravično suđenje na način kao to apelant prezentira, jer se radi o postupku po žalbi, te je odredbama ZKP definirana mogućnost da se postupa na ovaj način (član 332. stav 2. ZKP). Ustavni sud ukazuje da Evropska konvencija, odnosno pravo na pravično suđenje u odnosu na ovaj apelantov navod ne daje šire garancije, jer države slobodno određuju način postupanja u žalbenom postupku, a ovakav način nije suprotan odredbama Evropske konvencije i garancijama koje pruža Evropska konvencija. Također, poređenje apelanta sa predmetom Evropskog suda Van Mechelen i ostali protiv Holandije (vidi, Evropski sud, Van Mechelen i drugi protiv Holandije, presuda od 23. aprila 1997. godine) je neprihvatljivo zbog toga što je u navedenom predmetu utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog nemogućnosti aplikanata da ispitaju anonimne svjedoke-policijske, koji čak nisu bili u sudnici u istoj sobi sa aplikantima protiv kojih je vođen krivični postupak, a presuda se bazirala na navodima ovih svjedoka.
44. Dalje, apelantovi navodi da je Vrhovni sud preuzeo „nezakonite“ dokaze Kantonalnog suda (jer Kantonalni sud nije, nakon što je glavni pretres počeo iznova zbog proteka vremena, ponovo izveo ranije provedene dokaze, što je, prema apelantovom mišljenju, morao u skladu sa članom 266. ZKP), prema mišljenju Ustavnog suda, nisu relevantni za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje. Naime, iz obrazloženja osporene presude i priložene dokumentacije jasno proizlazi da je glavni pretres pred prvostepenim sudom počeo iznova i da su pozvani svjedoci kojima su podijeljeni transkipti sa ranijeg pretresa, te ih je predsjednica vijeća pitala da li ostaju pri ranije datim iskazima. Ustavni sud, dalje, primjećuje da odredbe člana 266. stav 3. ZKP nalažu da pretres mora početi iznova i da se svi dokazi moraju ponovo izvesti ako je prekid postupka trajao duže od 30 dana. Međutim, obim i način izvođenja dokaza nisu definirani. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio ovaj apelantov prigovor kao neosnovan i naveo da je apelant imao mogućnost da ispita svjedoke, da je to pravo koristio, kako proizlazi iz zapisnika o glavnom pretresu. Iako apelant u apelaciji navodi da mu je onemogućeno unakrsno ispitivanje, Ustavni sud ne može da zaključi da se radi o onemogućavanju apelanta da postavlja pitanja. Naime, činjenica da apelant nije mogao ponovo ispitati svjedoke, i to na način na koji on smatra da je u skladu sa odredbama ZKP, ne utječe na pravo na odbranu, kada je već jednom svjedoka ispitao. Postupak se gleda kao cjelina i apelant je nesporno ispitao svjedoka, a činjenica da na pretresu koji je počeo iznova dokazi nisu izvođeni na način da je apelantu opet dozvoljeno unakrsno ispitivanje, te da je takav dokaz preuzeo Vrhovni sud nije u suprotnosti sa članom 11. ZKP, kao ni sa odredbom člana
332. ZKP, niti se može govoriti o „nezakonitosti dokaza“. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da postavljanje pitanja, predlaganje dokaza i druga procesna prava koja stranke imaju u postupku nisu apsolutna i bezuvjetna, već da sud ima diskreciono pravo da „upravlja“ postupkom, odnosno da odluči da zabrani određeno pitanje, ili da ne poduzme određene procesne radnje. Dalje, osim paušalnog navođenja i apelantovog subjektivnog osjećanja da je svjedok uhvaćen u kontradiktornostima (iz čega proizlazi da je apelant, ipak, ispitivao svjedoka, kako je i Vrhovni sud konstatirao u presudi) - zbog čega je sutkinja izjavila da se neće rešetati transkript sa ranijeg suđenja
- ništa ne ukazuje da bi, čak i da je tačno, ovo utjecalo na drugačije presuđenje. Stoga, Ustavni sud, sa aspekta pravičnosti postupka, smatra da nema ništa što ukazuje da je preuzimanjem dokaza na pretresu pred Vrhovnim sudom na način kako je to u postupku koji je vođen protiv apelanta urađeno na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje. Apelant je u kontekstu povrede, dalje, naveo da je ovo pogotovo došlo do izražaja kada je promijenjen član vijeća, neposredno pred donošenje prvostepene presude, kao i da je zbog navedenog Vrhovni sud unio pogrešan sadržaj izjave svjedoka u presudu, ali nije dalje konkretizirao ovaj navod, zbog čega Ustavni sud ostaje pri svojoj konstataciji da se ne radi o nezakonitim dokazima, već o proceduri koja je predviđena odredbama ZKP i koja je ispoštovana, uz dovoljno garancija principa iz člana 6. Evropske konvencije. Obrazloženje koje je dato u osporenim presudama, prema ocjeni Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Također, u vezi sa povredom prava u odnosu na ovaj dio presude apelant se pozvao na odluku Evropskog suda Barbera, Mosseque i Jabardo protiv Španije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). U navedenom predmetu aplikanti su uhapšeni pod sumnjom da su počinili krivično djelo ubistvo i dok su bili u policijskom pritvoru, potpisali su izjavu o priznanju. Na suđenju su povukli priznanje, te su naveli da su maltretirani. Aplikanti su se žalili na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i na povredu presumpcije nevinosti. Evropski sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, te je kao jedan od principa naveo da svako od svjedoka optužbe treba biti saslušan u prisustvu optuženog, te da se optuženom da mogućnost da iznese kontraargumente. Zbog navedenog, Ustavni sud primjećuje da je ovu mogućnost apelant imao u konkretnom slučaju i da se apelantovi navodi odnose na postupak „nakon prekida“ koji nije nastavljen na način kako je apelant predlagao, te se ne može dovesti u vezu sa navedenim predmetom Evropskog suda.
45. Ustavni sud primjećuje da je u veoma opširnoj apelaciji apelant naveo veliki broj odluka Evropskog suda i Ustavnog suda bez jasnog dovođenja u vezu sa konkretnim predmetom. Ustavni sud je imao u vidu sve odluke na koje se apelant pozvao, ali ne smatra da je potrebno da sve detaljno analizira i navede. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, osim paušalnog navođenja odluka Ustavnog suda i Evropskog suda, potrebno i „predmete dovesti u vezu“ sa konkretnim predmetom u smislu činjeničnog ili pravnog aspekta ili konkretizacije određenog principa (iz citirane odluke) za konkretan slučaj.
46. U svjetlu svih okolnosti cjelokupnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud primjećuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije kada je Vrhovni sud nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući sve provedene dokaze, dao jasno obrazloženje na čemu se zasniva zaključak o apelantovoj krivici, kao i zašto nije mogao prihvatiti apelantove suprotne argumente ili dokaze koje je apelant predložio, uz poštivanje procedure propisane odredbama ZKP, kao i garancija prava na pravično suđenje iz Evropske konvencije, te činjenicu da konkretni predmet ne upućuju na pristrasnost sudećeg vijeća ili suda.
48. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić