Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3653/12 (M. H.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3653/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine u predmetu broj AP-3653/12, rješavajući apelacije Mirsada Hamidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h, člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Hamidovića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 3 P 001890 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i broj S1 3 P 001890 10 P od 16. februara 2012. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Hamidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju ZAK Mujarić&Gagula, advokati iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj S1 3 P 001890 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i broj S1 3 P 001890 10 P od 16. februara 2012. godine.

2. Državna agencija za istrage i zaštitu donijela je Odluku o unapređenju policijskih službenika Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: Agencija), broj 17-10-34-2-1315-11/10 od 18. maja 2010. godine, kojom se unapređuje u viši čin i raspoređuje na upražnjena radna mjesta osam kandidata, dok apelant nije primljen ni na jednu od osam pozicija za koje je aplicirao. Odlučujući o apelantovoj žalbi, izjavljenoj protiv navedene odluke Agencije, Odbor za žalbe policijskih službenika Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor) je donio Rješenje, broj UP-2-04-4-07-1-105-1/10 od 8. jula 2010. godine, kojim se apelantova žalba odbija i osporena odluka potvrđuje.

3. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv Rješenja Odbora, broj UP-2-04-4-07-1- 105-1/10 od 8. jula 2010. godine, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 001890 10 P od 16. februara 2012. godine, kojom se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, te se apelant obavezuje da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.260,00 KM u roku od 15 dana, od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.

4. Apelant je protiv navedene Presude Suda BiH izjavio žalbu, koja je odbijena Presudom Suda BiH, broj S1 3 P 001890 12 Gž od 25. septembra 2012. godine, te je prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju se navodi da je apelant unaprijeđen u čin samostalnog inspektora, rješenjem tužene broj 16-09-34-2-788/08 od 10. marta 2011. godine. Kako je apelant ostvario pravo na unapređenje u viši čin po internom oglasu od 13. februara i 28. februara 2008. godine, nema pravnog osnova za osporavanje unapređenja u isti čin po internom oglasu od 6. oktobra 2010. godine, jer ne može biti unaprijeđen u isti čin po dva interna oglasa. Ove činjenice prvostepeni sud nije ocijenio pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu za poništenje odluke o unapređenju po oglasu od 6. oktobra 2010. godine. Nadalje, sud nije cijenio da je apelant zahtijevao od tuženog da se unapređenje u viši čin izvrši po internom oglasu od 13. februara i 28. februara 2008. godine. Time je shodno odredbama člana 79. st. 5. i 6. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 27/04, 63/04, 5/06 i 33/06) apelant prihvatio radno mjesto u novom činu, pa time neosnovano pobija odluku o unapređenju u isti čin za drugo radno mjesto po kasnijem oglasu.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su odluke suda nezakonite i da se ta nezakonitost ogleda u činjenici da je sud propustio pravilno primijeniti Zakon o policijskim službenicima i Pravilnik o utvrđivanju zakonitosti akata o ocjenjivanju kandidata, odnosno da li je ocjenjivanje vršeno prema subjektivnom kriteriju bez postavljanja unaprijed određenih parametara i ljestvice bodovnih kriterija.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zaključuje da se Presudama Suda BiH nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti se radi o sporu građansko-pravne prirode. U suštini, unaprjeđenje u službi se nalazi u domenu diskrecionog prava rukovoditelja organa javne vlasti, odnosno, u konkretnom slučaju Državne agencije za istrage i zaštitu, te ne predstavlja građansko pravo apelanta. Stoga Ustavni sud zaključuje da je apelacija u pogledu prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-3052/06 od 11. marta 2008. godine).

8. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama odlučivalo o postojanju zakonskih rješenja o unapređenju policijskih službenika, a ne o imovinskim pravima apelanta, pa se shodno tome, u predmetnom postupku nije odlučivalo o imovini apelanta u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u i ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić