Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1151/12 (JP Elektroprivreda BiHd.d. –Sarajevo,Zd Rudnici „Kreka“d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1151/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo, Zd Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo JP Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo, Zd Rudnici „Kreka“ d.o.o.

Tuzla:

-protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000484 11 Gž od 30. januara 2012. godine;

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 007139 11 Gž od 23. aprila 2012. godine;

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002128 12 Gž od 26. aprila 2012. godine;

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 061359 11 Rsž od 31. oktobra 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1151/12 JP Elektroprivreda BiHd.d. –Sarajevo,Zd Rudnici „Kreka“d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000484 11 Gžod 30. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni iznos na ime manje isplaćenih plata za određeni period. U toku postupka je utvrđeno da se tužbeni zahtjev odnosio na naknadu štete zbog manje ostvarene zarade u spornom periodu, te da je tužitelju, na osnovu člana 174. stav 1. i člana 185. Zakona o obligacionim odnosima, pripadala tražena razlika plate.

2. AP-2249/12 Apelant je podnio 15. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 007139 11 Gž od 23. aprila 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. augusta i 9. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime manjih penzionih primanja za određeni period, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Nadalje, odbačena je kao presuđena stvar tužiteljeva tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je potraživao određeni novčani iznos za august 2007. godine na ime manjih penzionih primanja. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o tužbenom zahtjevu za povećanje rente, te je stoga utvrđena visina penzionih primanja tužitelja i visina penzionih primanja uporednih penzionera u spornom periodu. Nadalje, utvrđena je razlika između njihovih primanja, u iznosima koji su dosuđeni tužitelju, a sve shodno odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-2313/12 Apelant je podnio 19. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002128 12 Gž od 26. aprila 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene mjesečne novčane iznose na ime rente.U toku postupka je na osnovu provedenog vještačenja i obračuna visine primanja tužitelja i uporednihI kopača na komori utvrđeno da je postojala razlika koja se pojavljivala kao šteta u primanjima tužitelja, iskazana po mjesecima kao u tužbenom zahtjevu, i odgovarala razlici primanja tužitelja i uporednih zaposlenika.

4. AP-4160/12 Apelant je podnio 3. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 061359 11 Rsž od 31. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene mjesečne novčane iznose na ime naknade štete zbog manje zarade. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj ostvario pravo na naknadu materijalne štete koja će nastajati sukcesivno, za koju je bio odgovoran apelant po principu objektivne odgovornosti. Nadalje, utvrđeno je da je manja tužiteljeva zarada, koju je primao na poslovima na kojima je bio raspoređen kao radnik sa preostalom radnom sposobnošću – invalid druge kategorije, u odnosu na prosječnu zaradu I kopača na dobijanju uglja u spornom periodu, zbog čega je tužitelju pripadalo pravo na naknadu dosuđene materijalne štete. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1151/12.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovinavodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1151/12 (JP Elektroprivreda BiHd.d… | Sudska praksa | Aktio