Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1173/12 (H. G.,S. M., D. M. i P. M.,M. K. i V. K.,A.O.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1173/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-1173/12, rješavajući apelacije Hamde Gogića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hamdo Gogić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 007194 11 GŽ od 18. januara 2012. godine;
Stana Milašinović, Dijana Milašinović i Perica Milašinović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000752 11 REV od 16. februara 2012. godine;
Miomir Karač i Violeta Karač protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000753 11 REV od 13. marta 2012. godine;
A.O. protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 012108 11 GŽ od 27. februara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1173/12 Hamdo Gogić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kladnja, podnio je 29. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 007194 11 GŽ od 18. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pa je apelant kao tuženi obavezan da mu naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu iz štetnog događaja u vezi s kojim je apelant pravosnažno osuđen u krivičnom postupku zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 178. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, a oštećeni (tj. tužitelj u ovoj parnici) upućen da svoj imovinsko-pravni zahtjev ostvari u parnici. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su neprihvatljivi navodi apelanta da nije skrivio štetni događaj, nego da je sve namješteno i podržano od strane drugih lica kao i da je tužitelj sam sebe povrijedio. S tim u vezi je navedeno da je parnični sud vezan za presudu krivičnog suda u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku.
2. AP-1566/12
Stana Milašinović, Dijana Milašinović i Perica Milašinović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000752 11 REV od 16. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica. Naime, Okružni sud u Banjoj Luci je preinačio prvostepenu presudu (kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata), zaključivši da su stranke u predmetnom parničnom postupku zaključile vansudsko poravnanje kojim je riješeno pitanje naknade štete u ovoj pravnoj stvari, pa se ima smatrati da je između parničnih stranaka materijalno-pravni odnos uređen na drugi način. Vrhovni sud je u osporenoj odluci istakao da su parnične stranke, u smislu odredbe člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima, uredile svoj pravni odnos povodom navedenog štetnog događaja, te da je neosnovan revizioni stav apelanata da je u konkretnom slučaju samo jedna strana popustila drugoj, s obzirom da je u vrijeme zaključenja navedenog poravnanja tekao parnični postupak tako da apelanti ni na koji način nisu bili u situaciji da moraju zaključiti pomenuto vansudsko poravnanje. Slijedom navedeno je, po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan stav revizije da zaključenje poravnanja u predmetnoj pravnoj stvari ima samo značaj priznanja osnova za tužbu i odricanja tužene od prigovora zastare i drugih prigovora kojim osporava svoju odgovornost.
3. AP-1567/12 Miomir Karač i Violeta Karač (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000753 11 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica. Naime, Okružni sud u Banjoj Luci je preinačio prvostepenu presudu (kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata), zaključivši da su stranke u predmetnom parničnom postupku zaključile vansudsko poravnanje kojim je riješeno pitanje naknade štete u ovoj pravnoj stvari, pa se ima smatrati da je između parničnih stranaka materijalno-pravni odnos uređen na drugi način. Vrhovni sud je u osporenoj odluci istakao da su parnične stranke, u smislu odredbe člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u potpunosti uredile svoj pravni odnos povodom navedenog štetnog događaja, te da je neosnovan revizioni stav apelanata da je u konkretnom slučaju samo jedna strana popustila drugoj i da se imaju primijeniti odredbe člana 1090. stav 3. navedenog Zakona, s obzirom da je očigledno da na strani tužene postoji popuštanje jer je prihvatila da apelantima naknadi štetu. Također je navedeno da nisu od utjecaja navodi apelanata na pravilnost pobijane drugostepe odluke koji se tiču navedenog poravnanja (da nisu bili pravilno upoznati sa značajem nagodbe i da su dovedeni u zabludu, te da mogu odbiti zaključenje nagodbe), budući da apelanti imaju mogućnost da pobijaju zaključenu nagodbu u rokovima i iz razloga navedenih u odredbi člana 92. Zakona o parničnom postupku RS, odnosno člana 103. ZOO.
4. AP-1644/12
A.O. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 4. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 012108 11 GŽ od 27. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (radi naknade nematerijalne i materijalne štete), pa je apelant obavezan da mu naknadi nematerijalnu štetu iz štetnog događaja (saobraćajna nezgoda iz 1991. godine) u vezi s kojim je apelant pravosnažno osuđen u krivičnom postupku zbog krivičnog djela 181. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RBiH. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu na način da je povećao iznos dosuđen na ime nematerijalne štete, zaključivši da u konkretnom slučaju nije bilo doprinosa tužitelja nastanku štete. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je apelant u toku postupka isticao da je vozilo bilo osigurano kod ZOIL-a „Sarajevo“ (što nije dokazao), a u žalbenom postupku tvrdi da je ono bilo osigurano kod „Sarajevo osiguranja“, što je po ocjeni drugostepenog suda nova činjenica koja se ne može sa uspjehom isticati u žalbenom postupku bez dokazivanja postojanja uvjeta iz člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (što apelant u žalbi ne čini). Slijedom navedenog je zaključeno da su navodi žalbe apelanta neosnovani u pogledu odgovornosti ZOIL-a „Sarajevo“, odnosno „Sarajevo osiguranja“ za nastalu štetu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1173/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na nediskriminaciju itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić