Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1198/12 („Duga-Tehna“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1198/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije je koje je podnio:
„Ime Apelanta protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001866 11 UVP od 26. januara 2012. godine;
„Ime Apelantaprotiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 001868 11 UVP od 29. juna 2012. godine, S1 3 U 001861 11 UVP od 29. juna 2012. godine, S1 3 U 001933 11 UVP od 19. juna 2012. godine, S1 3 U 001888 11 UVP od 19. juna 2012. godine, S1 3 U 001873 11 UVP od 12. juna 2012. godine, S1 3 U 001918 11 UVP od 11. juna 2012. godine, S1 3 U 001926 09 U od 1. juna 2012.
godine, S1 3 U 001911 09 U od 1. juna 2012. godine i S1 3 U 001751 09 U od 1. juna 2012. godine;
„Ime Apelantaprotiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 001962 11 UVL od 28. augusta 2012. godine, S1 3 U 001941 11 UVL od 28. augusta 2012. godine, S1 3 U 001927 11 UVL od 28.
augusta 2012. godine, S1 3 U 001896 11 UVL od 28. augusta 2012.
godine i S1 3 U 001874 11 UVL od 28. augusta 2012. godinei presuda Suda Bosne i Hercegovine br.S1 3 U 001805 11 UVP od 23. augusta 2012. godine, S1 3 U 001860 11 UVP od 25. jula 2012. godine, S1 3 U 001745 11 UVP od 25. jula 2012. godine, S1 3 U 002028 10 U od 4. jula 2012. godine i S1 3 U 002023 10 U od 4. jula 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1198/12 „Duga-Tehna“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001866 11 UVP od 26. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Suda BiH kojom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa, u upravnoj stvari promjene podataka u jedinstvenoj carinskoj ispravi, a kojim je apelant obavezan da na ime manje uplaćenih indirektnih poreza izvrši uplatu određenog novčanog iznosa. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je nadležni carinski organ, u skladu sa odredbama člana
75. Zakona o carinskoj politici BiH, naknadno izvršio kontrolu uvoznog carinjenja, te na osnovu Zapisnika o naknadnoj kontroli i mišljenja Grupe za tarifu i vrijednost nadležnog regionalnog centra podnio prijedlog za izmjenu podataka i naknadnu naplatu. Sud BiH je u apelacionom upravnom vijeću istakao da, iz stanja spisa predmeta a i po mišljenju tog vijeća, proizlazi da su u postupku donošenja osporenog upravnog akta nadležni carinski organi pružili mogućnost apelantu da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenje pobijanog rješenja i da su sve činjenice i dokazi bili dostupni apelantu. S tim u vezi je zaključeno da je osporeno upravno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez počinjenih povreda postupka, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega se pobijana odluka ukazuje pravilnom i zakonitom. Također je navedeno da nije bilo nužno da vijeće za upravne sporove Suda BiH u konkretnom slučaju zakazuje glavnu raspravu, budući da je to samo izuzetno predviđeno iz razloga propisanih odredbom člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH.
2. AP-2601/12 Apelant je podnio 10. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 001868 11 UVP od 29. juna 2012. godine, S1 3 U 001861 11 UVP od 29. juna 2012. godine, S1 3 U 001933 11 UVP od 19. juna 2012. godine, S1 3 U 001888 11 UVP od 19. juna 2012. godine, S1 3 U 001873 11 UVP od 12. juna 2012. godine, S1 3 U 001918 11 UVP od 11. juna 2012. godine, S1 3 U 001926 09 U od 1. juna 2012. godine, S1 3 U 001911 09 U od 1. juna 2012. godine i S1 3 U 001751 09 U od 1. juna 2012. godine. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama su odbijene kao neosnovane apelantove tužbe, odnosno zahtjevi za preispitivanje odluka Suda BiH kojima su odbijene tužbe apelanta koje je podnio protiv akata nadležnih upravnih organa u upravnoj stvari promjene podataka u jedinstvenoj carinskoj ispravi, a kojima je apelant obavezan da na ime manje uplaćenih indirektnih poreza izvrši uplatu određenog novčanog iznosa. Naime, u predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da su nadležni carinski organi, u skladu sa odredbama člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH, naknadno izvršili kontrolu uvoznog carinjenja, te na osnovu Zapisnika o naknadnoj kontroli i mišljenja Grupe za tarifu i vrijednost nadležnog regionalnog centra podnijeli prijedloge za izmjenu podataka i naknadnu naplatu. Prema mišljenju Suda BiH, proizlazi da su u postupcima donošenja osporenih upravnih akata nadležni carinski organi pružili mogućnost apelantu da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenje pobijanih rješenja i da su sve činjenice i dokazi bili dostupni apelantu. S tim u vezi je zaključeno da su osporena upravna rješenja donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez počinjenih povreda postupka, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega se pobijane odluke ukazuju pravilnim i zakonitim. Također je navedeno da nije bilo nužno da vijeće za upravne sporove Suda BiH u konkretnim slučajevima zakazuje glavnu raspravu, budući da je to samo izuzetno predviđeno iz razloga propisanih odredbom člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH.
3. AP-3341/12 Apelant je podnio 14. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 001962 11 UVL od 28. augusta 2012. godine, S1 3 U 001941 11 UVL od 28. augusta 2012. godine, S1 3 U 001927 11 UVL od 28. augusta 2012. godine, S1 3 U 001896 11 UVL od 28. augusta 2012. godine i S1 3 U 001874 11 UVL od 28. augusta 2012. godinei presuda Suda Bosne i Hercegovine br.S1 3 U 001805 11 UVP od 23. augusta 2012. godine, S1 3 U 001860 11 UVP od 25. jula 2012. godine, S1 3 U 001745 11 UVP od 25. jula 2012. godine, S1 3 U 002028 10 U od 4. jula 2012. godine i S1 3 U 002023 10 U od 4. jula 2012. godine. U konkretnim slučajevima, apelant je osporio akte nadležnih upravnih organa u upravnoj stvari promjene podataka u jedinstvenoj carinskoj ispravi, a kojima je apelant obavezan da na ime manje uplaćenih indirektnih poreza izvrši uplatu određenog novčanog iznosa. Naime, u predmetnim upravnim stvarima je utvrđeno da su nadležni carinski organi, u skladu sa odredbama člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH, naknadno izvršili kontrolu uvoznog carinjenja, te na osnovu Zapisnika o naknadnoj kontroli i mišljenja Grupe za tarifu i vrijednost nadležnog regionalnog centra podnijeli prijedloge za izmjenu podataka i naknadnu naplatu. Prema mišljenju Suda BiH, proizlazi da su u postupcima donošenja osporenih upravnih akata nadležni carinski organi pružili mogućnost apelantu da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenje pobijanih rješenja i da su sve činjenice i dokazi bili dostupni apelantu. S tim u vezi je zaključeno da su osporena upravna rješenja donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez počinjenih povreda postupka, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega se pobijane odluke ukazuju pravilnim i zakonitim. Također je, između ostalog, navedeno da nije bilo nužno da vijeće za upravne sporove Suda BiH u konkretnim slučajevima zakazuje glavnu raspravu, budući da je to samo izuzetno predviđeno iz razloga propisanih odredbom člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1198/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu,kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama daodetaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantnije ponudiorelevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda,prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić