Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/12 ("REMIS"d.o.o Visoko,S. K. i P. K.,S. A.,H. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-123/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije "Ime Apelantad.o.o Visoko i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Ime Apelanta - d.o.o Visoko, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000724 10 REV od 1.

novembra 2011. godine;

Slavka Kremenović i Pantelija Kremenović, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 027543 11 REV od 4.

januara 2012. godine;

Slavica Arnautović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001518 11 REV od 27. marta 2012. godine;

Husein Brandić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002074 11 REV od 4. aprila 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-123/12 "Ime Apelantad.o.o Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000724 10 REV od 1. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M.B. na ime zakupnine poslovnog prostora u Visokom isplati iznos od 63.000,00 KM. Osim toga, odbijena je apelantova protivtužba kojom je tražio da se utvrdi da je u času zaključenja ugovora o zakupu poslovnog prostora sa tužiteljem postojao nesporazum o predmetu ugovorne obaveze, te da ugovor nije ni nastao, jer su poslovne prostorije koje su predmet zakupa imale pravne nedostatke zbog kojih se nije mogao ostvariti cilj zaključenog ugovora. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj 2005. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od 15 godina, ali budući da apelant u periodu od januara 2005. do marta 2006. godine nije plaćao zakupninu tužitelju, ugovor je raskinut. Zbog navedenog, sud je u skladu sa članom 19. Zakonao zakupu, te čl. 567. stav 1. i 583. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da tužitelju na ime neplaćenih zakupnina isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. Osim toga, sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da je između stranaka zaključen pravno valjan ugovor, neosnovan je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ugovor nije ni nastao.

2. AP-937/12 Slavka Kremenović i Pantelija Kremenović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, podnijeli su 12. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 027543 11 REV od 4. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je djelimično ništav ugovor o zamjeni nekretnina koje se nalazi u Banja Luci, a koji je 1992. godine zaključen između tuženih Z.M. na jednoj strani i V.M., K.M. i M.M. na drugoj strani u dijelu koji se odnosi na raspolaganje i prijenos trajnog prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, bliže preciziranog u dispozitivu presude, tako da u tom dijelu ugovor ne proizvodi pravno dejstvo jer su navedene nekretnine u neprekidnom posjedu apelanata od 1989. godine po odobrenju tuženih. Pored toga, odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev koji su apelanti postavili u toku trajanja postupka, a kojim su tražili da, ukoliko sud ne usvoji njihov prvo postavljeni tužbeni zahtjev,sud utvrdi da je djelimično ništav ugovor o poklonu predmetnih nekretnina, te da se uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje prije zaključenja spornog ugovora o zamjeni i izvrši upis prava vlasništva u korist ranijih vlasnika. U postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju, suprotno navodima iz tužbe, radi o izgrađenom građevinskom zemljištu koje je služilo za redovnu upotrebu objekta, pa su tuženi V.M., K.M. i M.M ugovorom o zamjeni nekretnina mogli prenijeti na Z.M. pravo svojine na objektu i pravo korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, u skladu sa članom 42. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine kojim je propisano da se trajno pravo korištenja zemljišta može prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom i da ovo pravo korištenja zemljišta traje dok postoji zgrada. S tim u vezi, sud je zaključio da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina nije ništav, a obzirom na ovakav zaključak, prema ocjeni suda, proizilazi da je neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu.

3. AP-2178/12 Slavica Arnautović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 11. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001518 11 REV od 27. marta 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 20. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnine-kuće u Bijeljini koji je 1994. godine zaključen između apelantice kao prodavca i tuženog R.B. kao kupca, kao i da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji je 1998. godine zaključen između tuženog R.B. kao prodavca i tuženih V.B. i J.B. kao kupaca, te da su tuženi dužni da trpe brisanje upisa u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu koji su izvršeni na osnovu pomenutih ništavih ugovora, te da trpe da se izvrši upis prava svojine u korist apelantice sa dijelom 1/1. Pored toga, V.B. i J.B su obavezani da apelantici predaju predmetne nekretnine u posjed, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev da joj tuženi R.B. preda u posjed predmetne nekretnine. Također, djelimično je usvoje protivtužbeni zahtjev R.B. kojim je tražio da mu apelantica na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 33.491,34 KM, dok je odbijen višak navedenog protivtužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Osim toga, djelimično je usvojen i protivtužbeni zahtjev V.B. i J.B. kojim su tražili da im apelantica na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 26.775,15 KM, dok je odbijen višak navedenog protivtužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. U odnosu na dio odluke o usvajanju protivtužbenih zahtjeva tuženih, koju apelantica osporava predmetnom apelacijom, sud je zaključio da su tuženi za vrijeme korištenja predmetne kuće vršili određena ulaganja u kuću, te da ta ulaganja imaju karakter korisnih troškova koji su povećali tržišnu vrijednost predmetne nekretnine, u iznosima koji su navedeni u dispozitivu presude. Također, sud je zaključio da je neosnovan apelantičin prigovor nesavjesnosti tuženih V.B. i J.B. jer to apelantica ničim nije dokazala.

4. AP-2341/12 Husein Brandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirsad Bajramović advokat iz Prijedora, podnio je 21. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002074 11 REV od 4. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova koji se nalaze u Prijedoru, a koji je apelant 1992. godine zaključio sa tuženom S.Ć., kao i da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana koji se nalazi na adresi Pećani B1, stan broj 57, a koji je zaključen 2002. godine između tuženih S.Ć. i R.Ć. sa jedne strane i Rudnici željezne rude „Ljubija“ a.d. iz Prijedora sa druge strane. Pored toga, odbačen je apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se obaveže R.Ć. da mu preda u posjed pomenuti stan,jer se radi o presuđenoj stvari. U postupku je utvrđeno da, budući da je apelantu prestalo stanarsko pravo ex lege na stanu u Prijedoru,Pećani B1, stan broj 57, na kojem je bio nosilac stanarskog prava prije zaključenja ugovora o zamjeni, jer nije podnosio zahtjev za povrat stana u zakonom propisanim rokovima, apelant nije aktivno legitimisan da tužbenim zahtjevom traži poništenje spornih ugovora o zamjeni stana ili ugovora o otkupu stana. Osim toga, sud je napomenuo da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-180/03 iz 2004. godine apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanustekao pravo zakupa predmetnog stana, da se poništi ugovor o otkupu stana između tuženih, kao i da mu tuženi R.Ć. i S.Ć. predaju u posjed sporni stan, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio predaju u posjed stana presuđena stvar. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 123/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/12 ("REMIS"d.o.o Visoko,S. K. i P… | Sudska praksa | Aktio