Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/12 (B. H.,M. P.,„Sarajevo Osiguranje“ d.d.-Podružnica Zenica,H.S. i A.S.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1311/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-1311/12, rješavajući apelacije Bahrudina Helaća i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Bahrudin Helać protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 011165 10 REV od 20. decembra 2011. godine;

Mario Primorac protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025009 09 GŽ od 24. septembra 2012. godine;

„Sarajevo Osiguranje“ d.d. Sarajevo-Podružnica Zenica protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 003266 11 REV od 18. septembra 2012. godine;

H.S. i A.S. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000046 11 REV od 11. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1311/12 Bahrudin Helać (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 10. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 011165 10 REV od 20. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene radi naknade materijalne štete za umanjenu vrijednost vozila za vrijeme za koje je vozilo bilo oduzeto na osnovu naredbe nadležnog općinskog suda o privremenom oduzimanju imovine radi osiguranja temeljem odredbe člana 87. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da se nastala šteta može povezati sa radnjama organa tužene, sa načinom čuvanja vozila, slijedom čega je zaključeno da ne postoji odgovornost tužene u smislu odredbi člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, odlučeno je da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev.

2. AP-3755/12

Mario Primorac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Palameta&Palameta iz Mostara, podnio je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025009 09 GŽ od 24. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi naknade materijalne štete na vozilu, koja je nastala uslijed saobraćajne nezgode. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je među strankama sporno pitanje pasivne legitimacije na strani tuženog (Zaštitni fond FBiH). Cijeneći da se štetni događaj desio 2003. godine, odnosno prije formiranja tuženog, zaključeno je da tuženi nije u obavezi da naknadi štetu apelantu, s obzirom da je odredbom člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti propisana obaveza tuženog da plati štete iz saobraćajnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegovog rada, odnosno nakon 26. juna 2005. godine.

3. AP-4010/12

„Sarajevo Osiguranje“ d.d.-Podružnica Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Zahid Tarabar, advokat iz Zenice, podnio je 20. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 003266 11 REV od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi naknade materijalne štete koja je obuhvatala nenaplaćeni povraćeni iznos premija u periodu od 1999. godine do 2002. godine, jer je tuženi postupio nesavjesno u obavljanju svog redovnog posla. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je preinačio nižestepene (usvajajuće) presude i odbio predmetni tužbeni zahtjev, navodeći da apelant u predmetnom parničnom postupku nije dokazao namjeru ili krajnju nepažnju tuženog kao njegovog zaposlenika u vršenju svojih dužnosti, slijedom čega je predmetni tužbeni zahtjev odbijen temeljem odredbe člana 81. stav 1. Zakona o radu FBiH.

4. AP-4271/12

H.S. i A.S. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Maglaja, podnijeli su 7. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000046 11 REV od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbačena tužba apelanata koju su podnijeli protiv tuženih radi naknade materijalne štete. Vrhovni sud je istakao da, iz spisa predmeta, proizlazi da je predmetna tužba odbačena kao neuredna jer nije sadržavala sve elemente propisane odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku, te kako apelanti nisu u ostavljenom roku otklonili nedostatke i uredili tužbu u skladu sa rješenjem prvostepenog suda, pravilno je, po ocjeni Vrhovnog suda, odlučeno u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 8. u vezi sa članom 336. stav 3. navedenog Zakona. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da ne stoje revizione tvrdnje da je prvostepeno rješenje o odbačaju doneseno povredom odredaba parničnog postupka, a što drugostepeni sud nije sankcionisao, budući da je taj sud pravilno cijenio sve žalbene navode u smislu odredbe člana 231. istog Zakona koji su od ključnog značaja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1311/12.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Bahrudin Helać se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/12 (B. H.,M. P.,„Sarajevo Osiguranje“… | Sudska praksa | Aktio