Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1344/12 (S. G. i Dž.I.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1344/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i Dž.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.G. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000693 10 REV od 2. februara 2012. godine i Dž.I. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 201631 11 REV od 2. februara 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1344/12 S. G. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000693 10 REV od 2. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi utvrđenja udjela u stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja vanbračne zajednice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica nije dokazala da su nekretnine, koje su predmetom ovog spora a koje se u zemljišnim knjigama vode kao imovina tuženog, stečene zajedničkim sredstvima, odnosno radom parničnih stranaka tokom trajanja vanbračne zajednice. U odnosu na ostale nekretnine, koje se vode u zemljišnim knjigama kao imovina pravnog lica koje ima samostalan subjekt u pravu, je zaključeno da tuženi nema svojstvo vlasnika na predmetnim nekretninama, slijedom čega se ukazuje da na njegovoj strani postoji nedostatak pasivne legitimacije.
2. AP-1373/12 Dž.I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Biser, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 201631 11 REV od 2. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u pravnoj stvari radi utvrđenja bračne stečevine, usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje da su predmetne nekretnine bračna stečevina parničnih stranaka, pa je apelant dužan priznati tužiteljici ½ vlasništva na istom i trpjeti da se ona upiše kao suvlasnik u zemljišne knjige, odnosno drugoj zvaničnoj evidenciji nekretnina sa ½ dijela. Također je djelimično usvojen i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da bračnu stečevinu predstavlja novčani iznos od 12.860,00 KM pa je tužiteljica dužna isplatiti ½ navedenog iznosa, dok je odbijen višak zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužiteljica-protivtužena isplati iznos na ime ½ dijela zalihe robe u prodavnicama i ušteđevine. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je istakao u osporenoj odluci da, iz činjeničnog utvrđenja utvrđenom pred redovnim sudovima, proizlazi da su parnične stranke zajedničkim radom stekle nekretnine za vrijeme trajanja bračne zajednice, da se nisu drugačije dogovorile oko podjeli bračne stečevine, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 251. i 252. Porodičnog zakona FBiH) odlučeno o tužbenom zahtjevu. U odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu apelanta, Vrhovni sud je istakao da je ona donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja primjenom odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku FBiH, budući da apelant nije dokazao da nekretnine i pokretnine (novčana sredstva) predstavljaju njegovu posebnu imovinu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1344/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica S.G. se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnim postupcima, koji su okončani osporenom odlukama,utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda,prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić