Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1431/12 (M. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1431/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-1431/12, rješavajući apelacije Mersudina Mešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Mersudin Mešanović, protiv:
- presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003825 11 KŽ od 31. januara 2012. godine;
- rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003825 12 KŽ 8 od 5. juna 2012. godine;
- presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003825 12 KŽK od 3. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1431/12
Mersudin Mešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Milana Borovčanin-
Bulić advokat iz Sokoca, podnio je 20. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 003825 11 KŽ od 31. januara 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), krivično djelo krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBIH, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao član organizirane grupe formirane radi izvršenja krivičnog djela neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prevoza, posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji, slanju i isporuci opojne droge „heroin“ i „skank“, više puta na način bliže opisan u dispozitivu presude, dogovorio, organizirao transport, preuzimanje i prevoz pomenutih opojnih droga iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, a zatim dio do krajnjeg kupca u Engleskoj, a sve kamionom registriranim na preduzeće za prevoz koje je u njegovom stvarnom vlasništvu, čime je počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama. Također je utvrđeno da je apelant, s ciljem dobijanja bilateralnih dozvola za međunarodni prevoz tereta, u saobraćajnu dozvolu za dva vučna vozila dodao lažne podatke-potpis ovlaštene osobe, koji nisu uneseni od strane nadležnog organa, čime je produžio važenje registracije za ta vozila i u zeleni karton ukucao lažni serijski broj tog obrasca, kao i da je upotrijebio krivotvorene isprave (lažna uvjerenja Poreske ispostave Srebrenik o izmirenim poreskim obavezama za firmu „OM Sistem Transport Company“ koja je formalno bila vlasništvo apelantove supruge, lažna uvjerenja i izvode Federalnog zavoda za PIO/MIO, Zavoda za zdravstveno osiguranje Tuzla i sl.), čime je počinio krivično djelo krivotvorenje isprava. Osim toga, utvrđeno je da je apelant u kući u kojoj živi sa porodicom neovlašteno držao jedan prigušivač za automatsku pušku i više municije za automatske i poluautomatske puške raznih kalibara, čime je počinio krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija.
2. AP-2749/12
Apelant je podnio 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003825 12 KŽ 8 od 5. juna 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantu su oduzeti predmeti koji su korišteni za izvršenje krivičnih djela neovlašteni promet opojnim drogama, krivotvorenje isprava i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija za koja je apelant osuđen pravomoćnom presudom Suda BiH, tj. kamion, poluprikolica, saobraćajna dozvola, zeleni kartoni, lažna uvjerenja i potvrde nadležnih organa i prigušivač za automatsku pušku sa više komada bojevih metaka. U postupku je utvrđeno da je apelant, pri izvršenju radnji krivična djela za koja je okrivljen, koristio navedena sredstva i predmete, pa je sud u smislu čl. 74. i 78. KZ BiH donio odluku o njihovom oduzimanju.
3. AP-3018/12
Apelant je podnio 13. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003825 12 KŽK od 3. jula 2012. godine. U postupku koji je okončan osporenom odlukom od apelanta, kao osuđenog za krivična djela neovlašteni promet opojnim drogama, krivotvorenje isprava i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija za koja je apelant osuđen pravomoćnom presudom Suda BiH, i od apelantovog oca O.M. oduzeta je imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama, tj. novčani iznosi od 326.144,80 KM i 141.855,20 KM, koje su apelant i njegov otac u roku od tri mjeseca dužni platiti u korist budžeta Bosne i Hercegovine. Sud je zaključio da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant izvršenjem krivičnih djela za koja je osuđen ostvario ukupnu imovinsku korist u iznosu od 468.000,00 KM, od čega je na O.M. posredno prenio iznos od 141. 855,20 KM, pa je odučeno da se navedena imovinska korist u iznosu od 326.144,80 KM oduzme od apelanta, a ostali iznos od 141.855,20 KM da se direktno oduzme od O.M.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1431/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić