Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1471/12 (A. A.,A. B.,S. S.,N. L.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1471/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Amira Alijagić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044258 10 REV od 10. januara 2012.

godine;

Azra Beganović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 015367 11 REV od 2. februara 2012.

godine;

Sulejman Suljagić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 071476 10 REV od 10. januara 2012.

godine;

Nikola Lavrinović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 001281 10 REV od 14. februara 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1471/12 Amira Alijagić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Behija- LjubovićAganović advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044258 10 REV od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o otkazu ugovora o radu apelantice i njeno vraćanje na rad). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica nije dokazala da je radila kod tuženog do 1. jula 2002. godine bez zaključenog pismenog ugovora o radu, te stoga nije ni mogla u takvoj situaciji postati uposlenik tuženog na neodređeno vrijeme u smislu odredbe člana 21.a Zakona o radu FBiH. Kako je jedini ugovor o radu, koji je apelantica zaključila sa tuženim, ugovor na određeno vrijeme (koji je prestao da važi protekom roka na koji je zaključen), Vrhovni sud je zaključio da su pravilno redovni sudovi odbili kao neosnovan predmeti tužbeni zahtjev, pa stoga i nema povrede pogrešne primjene materijalnog prava što apelantica pogrešno tvrdi.

2. AP-1569/12 Azra Beganović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 015367 11 REV od 2. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće, toplog obroka i regresa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno u odnosu na odbijajući dio zahtjeva (isplata razlike plaće) da apelantica nije dokazala da joj je isplaćivana manja plaća od one propisanom odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH. Također je navedeno da je neosnovan navod apelantice da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari trebali primijeniti relevantne odredbe ranijeg Općeg kolektivnog ugovora za područje FBiH iz 2000. godine, budući da je tužena srednja škola i ima status ustanove, a ne preduzeća da bi se na nju taj ugovor primjenjivao.

3. AP-1600/12 Sulejman Suljagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vogošće, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 071476 10 REV od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o prestanku radnog odnosa apelanta, uspostavljanje radno-pravnog statusa, isplata neisplaćenih plaća i uplata pripadajućih doprinosa). Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, s obzirom da ga tuženi kao poslodavac, u smislu odredbe člana 143. stav 1. Zakona o radu FBiH, nije pozvao na rad niti se apelant obraćao u skladu sa tom zakonskom odredbom obraćao tuženom sa zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa, te da rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa iz 2008. godine ima samo deklaratoran karakter. S tim u vezi je zaključeno da nema zakonskog osnova da se usvoje i ostali zahtjevi iz tužbe.

4. AP-1788/12 Nikola Lavrinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Travnika, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 15. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 001281 10 REV od 14. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenje nezakonitog prestanka njegovog radnog odnosa, vraćanje na rad i isplata razlike plaće). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao na osnovu odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, odnosno po sili zakona. S tim u vezi je Vrhovni sud u osporenoj odluci istakao da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pozivajući se na navedenu odluku kao i ovlaštenja iz člana V Anex 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (član 2. tačka 5.), kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev. Stoga je, po ocjeni revizionog suda, neosnovan prigovor apelanta da mu je radni odnos kod tuženog prestao nezakonito i da mu je uskraćeno pravo na sudsku zaštitu , budući da odluke Visokog predstavnika imaju prioritet nad domaćim zakonodavstvom i zakonskim propisima i da nisu podložne jurisdikciji sudova u Bosni i Hercegovini.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1471/12.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani odlukama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sudu obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama daodetaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1471/12 (A. A.,A. B.,S. S.,N. L.) | Sudska praksa | Aktio