Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1478/12 (E. Š.,M. Č.,B. D.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1478/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Emina Šoljanin, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004318 09 U od 13. februara 2012. godine;
Mirjana Čirić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004314 09 U od 30. marta 2012. godine;
Biljana Dikosavljević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 010044 07 Gz od 28. marta 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1478/12 Emina Šoljanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004318 09 U od 13. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da predmetni stan nije bio oštećen niti uništen u smislu odredbe člana 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te se stoga nije mogao smatrati kao stan iz navedene zakonske odredbe na koji se primjenjuje posebno propisani produženi rok. Stoga apelantičin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnesen 26. juna 2002. godine nije podnesen u zakonom predviđenom roku, te je u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, apelantici prestalo stanarsko pravo.
2. AP-2112/12 Mirjana Čirić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz New Yorka, SAD, koju zastupa Ferid Buturović iz Sarajeva, podnijela je 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004314 09 U od 30. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni stan bio u funkciji stanovanja od 1996. godine, iz čega je proizilazilo da je krajnji rok za podnošenje apelantičinog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed bio 4. juli 1999. godine. Kako je apelantica zahtjev podnijela 27. juna 2002. godine, zaključeno je da isti nije podnesen u zakonom predviđenom roku.
3. AP-2208/12 Biljana Dikosavljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nada Filipović, advokat iz Ilidže, podnijela je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 010044 07 Gz od 28. marta 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 29. juna 2012. i 8. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se obaveže prvotužena da realizuje svoju odluku kojom je dodijelila apelantici stan; da se ponište: odluka o dodjeli predmetnog stana drugotuženoj, rješenje o dodjeli stana, ugovor o korištenju i ugovor o kupoprodaji, te da se briše konstituisano pravo vlasništva u korist drugotužene u knjizi položenih ugovora i da ista preda u posjed predmetni stan apelantici; te da se utvrdi da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu do 6. decembra 2000. godine i da presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana, uz obavezu prvotužene da prizna i trpi da apelantica izvrši otkup predmetnog stana. U toku postupka je utvrđeno da, mada je odluka o dodjeli predmetnog stana donesena na osnovu ugovora o sufinansiranju stana kako bi se riješilo stambeno pitanje apelantice i njene porodice, na osnovu iste bez rješenja o dodjeli stana na korištenje, apelantica nije imala punovažan osnov za useljenje, ni za zaključenje ugovora o korištenju stana. Nadalje, apelantica nije uselila u stan niti ga koristila, pa time nije imala osnova da joj se prizna status nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine. Apelantica nije imala ni rješenje o dodjeli stana u izgradnji, te nije imala uslova da zaključi ugovor o korištenju stana i nije imala pravo da podnese zahtjev za kupovinu stana.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1478/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantica.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da sve apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neke apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić