Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1857/12 (D. V.,D. D.,D. K.,K. T.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1857/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-1857/12, rješavajući apelacije Drage Vidovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Drago Vidović protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 RS 014754 11 RSŽ od 29. februara 2012. godine;

Danica Dalić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009337 11 REV od 27. marta 2012. godine;

Davorka Krezo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009061 11 REV od 15. marta 2012. godine;

Kata Tečić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009062 11 REV od 15. marta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1857/12

Drago Vidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šipova, podnio je 18. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 RS 014754 11 RSŽ od 29. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plata i uplata pripadajućih doprinosa za period od maja 2009. godine do decembra 2010. godine). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je za 2009. godinu utvrđena cijena rada za obračun plate u administrativnoj službi Opštine Šipovo u iznosu od 150,00 KM, odnosno u iznosu višem od 100,00 KM za period od 1. maja do 31. decembra 2009. godine i više od 120,00 KM za period od 1. septembra do 31. decembra 2009. godine, prema kojoj je tuženi vršio obračun i isplatu plate apelantu. Također je istaknuto da apelant nije dokazao da je postojala obaveza tuženog da mu, prilikom obračuna plate, umjesto cijene rada od 110,00 KM koja je primijenjena u 2010. godini vrši obračun i isplatu cijene rada od 150,00 KM, jer je ova cijena rada usaglašena samo za kalendarsku 2008. godinu. Slijedom navedenog je zaključeno da je tuženi imao obavezu da obračun plate apelanta izvrši prema raspoloživim sredstvima za tu namjenu, ali ne niže od cijene rada utvrđene Odlukom Vlade Republike Srpske iz 2007. godine, koju tuženi nije povrijedio u konkretnom slučaju.

2. AP-1870/12

Danica Dalić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 009337 11 REV od 27. marta 2012. godine. U predmetnoj pravnoj stvari je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i uplata pripadajućih doprinosa). Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev apelantice, utvrdivši pritom da je tuženi u utuženom periodu vršio obračun plaće na osnovu odredbe člana 23. Pravilnika o plaćama i naknadama plaća državnih službenika za upravu i drugim službama u jedinstvenom organu Općine Livno, budući da je apelantica nakon donošenja Pravilnika proglašena neraspoređenim radnikom rješenjem tuženog. S tim u vezi je navedeno da je navedenom odredbom Pravilnika propisano da će se za državne službenike i namještenike, koji su nakon rasporeda proglašeni prekobrojnim-ostali neraspoređeni, obračun plaća do konačnog rješavanja njihovog radno-pravnog statusa vršiti po ranijem načinu obračuna plaća.

3. AP-1871/12

Davorka Krezo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 009061 11 REV od 15. marta 2012. godine. U predmetnoj pravnoj stvari je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i uplata pripadajućih doprinosa). Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev apelantice, utvrdivši pritom da je tuženi u utuženom periodu vršio obračun plaće na osnovu odredbe člana 23. Pravilnika o plaćama i naknadama plaća državnih službenika za upravu i drugim službama u jedinstvenom organu Općine Livno, budući da je apelantica nakon donošenja Pravilnika proglašena neraspoređenim radnikom rješenjem tuženog. S tim u vezi je navedeno da je navedenom odredbom Pravilnika propisano da će se za državne službenike i namještenike, koji su nakon rasporeda proglašeni prekobrojnim-ostali neraspoređeni, obračun plaća do konačnog rješavanja njihovog radno-pravnog statusa vršiti po ranijem načinu obračuna plaća.

4. AP-1872/12

Kata Tečić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livno, podnijela je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 009062 11 REV od 15. marta 2012. godine. U predmetnoj pravnoj stvari je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i uplata pripadajućih doprinosa). Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev apelantice, utvrdivši pritom da je tuženi u utuženom periodu vršio obračun plaće na osnovu odredbe člana 23. Pravilnika o plaćama i naknadama plaća državnih službenika za upravu i drugim službama u jedinstvenom organu Općine Livno, budući da je apelantica nakon donošenja Pravilnika proglašena neraspoređenim radnikom rješenjem tuženog. S tim u vezi je navedeno da je navedenom odredbom Pravilnika propisano da će se za državne službenike i namještenike, koji su nakon rasporeda proglašeni prekobrojnim-ostali neraspoređeni, obračun plaća do konačnog rješavanja njihovog radno-pravnog statusa vršiti po ranijem načinu obračuna plaća.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1857/12.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u, postupcima koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je, u postupcima koji su okončani osporenim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1857/12 (D. V.,D. D.,D. K.,K. T.) | Sudska praksa | Aktio