Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1869/12 (Sindikat djelatnika MUP-a Posavskog kantona i Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja Bosne i Hercegovine-Kantonalni)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1869/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-1869/12, rješavajući apelacije Sindikata djelatnika MUP-a Posavskog kantona i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sindikat djelatnika MUP-a Posavskog kantona protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 029259 12 Gž od 26. aprila 2012. godine;
Sindikat djelatnika MUP-a Posavskog Kantona, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 029258 12 GŽ od 10.
maja 2012. godine;
Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja Bosne i Hercegovine-Kantonalni odbor Kantona 10 Tomislavgrad, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 021333 12 GŽ 2 od 3.
maja 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 1869/12
1. Sindikat djelatnika MUP-a Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnio je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 029259 12 Gž od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Orašju od 30. marta 2012. godine kojim je zamijenjeno rješenje tog suda od 21. marta 2012. godine o privremenoj mjeri osiguranja i određena sudska mjera osiguranja kojom je apelantu naložen prekid štrajka koji je započeo dana 3. oktobra 2011. godine, na osnovu Odluke o stupanju u štrajk od 23. septembra 2011. godine, pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se valjano prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 269. stav 1. tač. 1. i 2., a u vezi sa članom 273. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, kada je odlučio kao u izreci osporavanog rješenja, sa obrazloženjem prava predlagača mjere osiguranja (osiguravanje sigurnosti građana Posavskog kantona), a što je dovedeno u pitanje organiziranjem i provođenjem predmetnog štrajka u jako dugom periodu, kao i prava predlagatelja u vezi sa ubiranjem prihoda, čiji iznos je u vrijeme provođenja štrajka očigledno umanjen. Naime, Kantonalni sud je istakao da su time i po ocjeni tog suda ispunjeni uslovi za određivanje predložene mjere osiguranja, bez koje bi zasigurno došlo do ugrožavanja prava građana Posavskog kantona i nanošenja štete Posavskom kantonu. AP-2075/12
2. Sindikat djelatnika MUP-a Posavskog Kantona (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Christian Oršolić advokat iz Orašja, podnio je 31. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 029258 12 GŽ od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je zabranjeno organiziranje i dalje provođenje štrajka koji je započeo 3. oktobra 2011. godine na osnovu Odluke o stupanju u štrajk od 23. septembra 2011. godine. U postupku je utvrđeno da, budući da u konkretnom slučaju nije okončan postupak mirenja, odnosno arbitraže između apelanta i Vlade Posavskog kantona, apelant nije ispunio uslove za organiziranje i provođenje generalnog štrajka koji su propisani odredbama čl. 5. i 6. Zakona o štrajku, koji su imperativne prirode i koji moraju biti kumulativno ispunjeni, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
AP-2237/12
3. Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja Bosne i Hercegovine- Kantonalni odbor Kantona 10 Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić advokat iz Travnika, podnio je 14. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 021333 12 GŽ 2 od 3. maja 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. januara i 12. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su štrajk i obustava rada pokrenuti od strane apelanta 8. februara 2012. godine nezakoniti, pa je apelantu zabranjeno organiziranje i provođenje štrajka na području Kantona 10. U postupku je utvrđeno da, budući da u konkretnom slučaju apelant nije pristupio postupku mirenja sa Vladom Kantona 10, apelant nije niti mogao organizirati štrajk, jer nije ispunio uslove za organiziranje i provođenje generalnog štrajka koji su propisani odredbama čl. 5. i 6. Zakona o štrajku, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1869/12.
Apelacioni navodi
5. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozva, osim nezadovoljstva rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozva, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić