Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/12 („Aqua park“ d.o.o. Tuzla i N. B. iz Tuzle)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1960/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-1960/12, rješavajući apelaciju „Aqua park“ d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Aqua park“ d.o.o.

Tuzla i Nedžada Berbića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000887 10 Rev od 14.

februara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Aqua park“ d.o.o. Tuzla i Nedžad Berbić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000887 10 Rev od 14. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu „Bazena Moluhe“ Tuzla zaključen 14. juna 1996. godine između drugoapelanta i tuženog, kao i aneks broj 1. ugovora od 17. jula 1997. godine, te da se dosljedno tome obaveže tuženi da isplati apelantima kao solidarnim povjeriteljima na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovora određeni novčani iznos. Također, odbijen je i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev da se raskinu predmetni ugovor i aneks broj 1. na taj ugovor, krivicom tuženog, pa da se shodno tome obaveže tuženi da isplati apelantima kao solidarnim povjeriteljima na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovora određeni novčani iznos. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi odluku o odbijanju primarno postavljenog zahtjeva zasnovali na činjenici da u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne postoje elementi ništavosti ugovora i da nijedna odredba ugovora o zakupu, kao i aneksa broj 1. na taj ugovor nije protivna Ustavu BiH, prinudnim propisima ili moralu društva. Nadalje, istaknuto je da su nižestepeni sudovi odbili zahtjev za naknadu štete primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku F BiH iz razloga što apelanti nisu dokazali u smislu odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. tog zakona da su zbog radnji tuženog pretrpili štetu. Također, naglašeno je da su nižestepeni sudovi odbili i eventualni tužbeni zahtjev za raskid ugovora iz razloga što apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje da tuženi nije izvršio svoje ugovorene obaveze, kao i zbog činjenice da djelimično neizvršenje ugovorenih obaveza ne može biti razlog za raskid ugovora (odredbe čl. 124. i 131. ZOO). Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da okolnost utvrđena u postupku da se bazeni nalaze ispod 35 kV dalekovoda, zbog čega je rješenjem Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije od 10. juna 2005. godine apelantima zabranjeno korištenje bazena, ne predstavlja pretpostavku za raskid ugovora kako to ima u vidu odredba člana 133. stav 1. ZOO.

2. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/12 („Aqua park“ d.o.o. Tuzla i N. B… | Sudska praksa | Aktio