Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/12 („Finalist“ d.o.o. Tuzla,„Butmir“ d.o.o. Sarajevo,„Emila“ d.o.o. Sanski Most i T. K. iz Sanskog Mosta,F. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Finalist“ d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Finalist“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 PS 000024 10 REV od 29.
septembra 2011. godine;
„Butmir“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 021485 11 PŽ 2 od 13. februara 2012. godine;
„Emila“ d.o.o.Sanski Most i Teufik Kadirić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 029187 11 REV od 29. marta 2012. godine;
Fadia Tuholjak, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 004646 10 GŽ od 16. marta 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2/12 „Finalist“ d.o.o. Tuzla(u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 PS 000024 10 REV od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja „ELINS PANIĆ“ d.o.o. i apelant kao tuženi je obavezan da tužitelju na ime duga isplati novčani iznos od 151.177,39 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog iznosa odbijen. Osim toga, djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskinu ugovori o izvođenju radova zaključeni 2005. godine sa tužiteljem, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj na ime ugovorne kazne isplati novčani iznos od 51.309,35 KM. U postupku je utvrđeno da u apelant (kao naručilac) i tužitelj (kao izvođač radova) zaključili ugovore sa Vladom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine o izgradnji objekta „Arhiv“ u Brčkom. U pogledu usvajajućeg dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je zaključio da je tužitelj izveo sve građevinske radove, ali da mu apelant nije isplatio u cjelosti naknadu za izvedene radove, zbog čega je sud apelanta obavezao da tužitelju isplati novčani iznosod 151.177,39 KM. Nadalje, u pogledu odbijajućeg dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva, sud je zaključio da su na temelju presude suda po apelantovoj protivtužbi ugovori o izvođenju radova raskinuti, pa apelant u konkretnom slučaju nema pravo na ugovorenu kaznu koju pored raskida ugovora potražuje protivtužbom, jer se ugovorna kazna isplaćuje u slučaju da dužnik zakasni sa ispunjenjem ugovorne obaveze.
2. AP-2021/12 „Butmir“ d.o.o. Sarajevo(u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 021485 11 PŽ 2 od 13. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom pravni prednik apelanta „Igman“ d.d. Ilidža obavezan je da tužitelju Federalni zavod PIO/MIO-Kantonalna administrativna služba Sarajevo isplati iznos od 4.072,60 KM na ime duga-naknade štete za prijevremeno isplaćene penzije porodici poginulog radnika čija je smrt nastupila krivicom apelanta. U postupku je utvrđeno da krivicom apelanta došlo do nesreće usljed koje je stradao zaposlenika apelanta N.O., te da je na ime toga tužitelj porodici N.O. isplatio unaprijed porodičnu penziju u ukupnom iznosu od 4.072,60 KM, štiteći prava svog osiguranika. Budući je u postupku utvrđeno da je apelant krivac za nastalu nesreću, a propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju nije regulisano isključivo pravo naknade štete, jerse na takve situacije primjenjuje Zakon o obligacionim odnosima,sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na regresnu isplatu štete zbog unaprijed isplaćenih iznosa penzije, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-2074/12 „Emila“ d.o.o. Sanski Most i Teufik Kadirić iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 31. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 029187 11 REV od 29. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je apelant „Emila“ d.o.o. Sanski Most izmirio svoje obaveze dugovanja prema tuženom „ABS Banka“ d.d. Sarajevo-Filijala Sanski Most po osnovu ugovor o kreditu, te da se izvrši brisanje založnog prava u zemljišno-knjižnim evidencijama i katastru nekretnina na nekretninama bliže opisanim u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta Teufika Kadirića, kao vlasnika „Emila“ d.o.o. Sanski Most, a kojim je tražio da se utvrdi da je on izmirio svoje obaveza prema tuženom po ugovoru o kreditu, da se stavi van snage rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu iz 1998. godine i ukinu provedene založbene radnje određene navedenim rješenjem, kao i da se tuženi obaveže da apelantima isplati iznos od 513.605,00 KM na ime zakonskih zateznih kamatana vrijednost uloženih pokretnih i nepokretnih stvari. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da apelant Teufik Kadirić nije pasivno legitimisan da u konkretnom sporu traži da se utvrdi da je izmirio svoja potraživanja prema tuženom, budući da su u predmetnom ugovornom odnosu bili apelant „Emila“ d.o.o. Sanski Most i tuženi, a ne apelant Teufik Kadirić kao fizičko lice. S tim u vezi, sud je zaključio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta Teufika Kadirića kojim je tražio da se utvrdi prestanak potraživanja i brisanje založnog prava, a pogotovo jer je o tom zahtjevu već donesena odluka u korist apelanta „Emila“ d.o.o. Sanski Most. U odnosu na odluku o plaćanju zakonske zatezne kamate na vrijednost uloženih pokretnih i nepokretnih stvari, sud je napomenuo da se zatezne kamate plaćaju zbog zakašnjenja u ispunjenu novčane obaveze, a kako se u konkretnom slučaju nije radilo o novčanoj obavezi, isplata zatezne ili bilo koje druge vrste kamate ne može doći u obzir.
4. AP-2093/12 Fadia Tuholjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Dragan Radović advokat iz Doboja, podnijela je 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 004646 10 GŽ od 16. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banja Luka na ime duga za uplaćeno učešće pougovoru o udruživanju sredstava isplati novčani iznos od 5.972,96 KM. Sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog budući da je utvrđeno da tuženi nije pravni sljedbenik bivše SDK Filijala Doboj-Expozitura Gračanicasa kojom je apelantica zaključila sporni ugovor, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić