Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2025/12 (A. M.,„Holiday Inn“ HTP Sarajevo,M. Ž. iz Kostrača i M. P. iz Matića)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2025/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ana Marić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 003319 10 REV od 21. februara 2012.
godine;
„Holiday Inn“ HTP Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 059454 11 REV od 28.
februara 2012. godine;
Marko Živković i Marko Pejić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004480 10 REV od 13.
marta 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2025/12 Ana Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Slobodnice, koju zastupa Satka Redžepović advokatica iz Orašja, podnijela je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 003319 10 REV od 21. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tužene Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o prestanku radnog odnosa apelantice, i da se tužena obaveže da apelantici uspostavi radni odnos i vrati je na poslove radnog mjesta koje je obavljala do marta 2001. godine ili poslove koji su u skladu sa njenom stručnom spremom, kao i da joj isplati plaće i prizna kontinuitet radnog staža i uplati doprinose. U postupku je utvrđeno da je apelantici radni odnos kod tužene prestao u martu 2001. godine zbog neopravdanog izostanka sa posla uzastopno pet radnih dana, da se apelantica nije javila na svoje radno mjesto do juna 2001. godine, oglušavajući se na javne pozive tužene iz aprila 2001. godine kojima su pozivani da se vrate na svoja radna mjesta pripadnici hrvatske komponente bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega su ostvareni uvjeti za prestanak radnog odnosa apelantice u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Odluci Federalnog ministarstva odbrane iz juna 2002. godine.
2. AP-2090/12 „Holiday Inn“ HTP Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Marić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 059454 11 REV od 28. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju I.Č. uplati doprinose za zdravstveno osiguranje, za osiguranje od nezaposlenosti i porez na plaću. U postupku je utvrđeno da je tužitelj nezakonitom odlukama apelanta u postupku privatizacije smijenjen sa radnog mjesta direktora, nakon čega je tužitelj pokrenuo predmetni postupak radi isplate potraživanja iz radnog odnosa koje mu apelant nije isplaćivao za period u kome je trebao obavljati funkciju direktora apelanta. S tim u vezi, sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, obavezao apelanta da tužitelju isplati predmetna potraživanja za periode i u iznosima bliže preciziranim u dispozitivu presude.
3. AP-2306/12 Marko Živković iz Kostrača i Marko Pejić iz Matića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Satka Redžepović advokatica iz Orašja, podnijeli su 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004480 10 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Federacija Bosne i Hercegovine isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude na ime naknade u visini plaće koju su ostvarili u posljednjem mjesecu prije prestanka djelatne službe. U postupku je utvrđeno da su apelanti bili pripadnici oružanih snaga tužene koja je donijela rješenja o prestanku djelatne službe apelanata i privođenje u pričuvu uz novčanu naknadu u visini plaće koju su ostvarili u posljednjem mjesecu prije prestanka djelatne službe. Također je utvrđeno da je tužena apelantima isplaćivala pomenutu naknadu do decembra 2001. godine kada je donijela odluke o ukidanju isplate navedene naknade zbog odlaska apelanata u penziju. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući da je apelantima radni odnos prestao zbog odlaska u penziju, oni imaju samo pravo na otpremninu, a ne i pravo na pomenutu naknadu u visini plaće koju su ostvarili u posljednjem mjesecu prije prestanka djelatne službe, a u skladu sa članom 128. u vezi sa članom 164. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i članom 45. tačka 7. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2025/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić