Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-22/12 (Ž. L.,D. S.,E. B.,N. D.,B. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-22/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-22/12, rješavajući apelacije Žana Lonca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Žan Lonac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003219 09 UVP od 9. septembra 2011. godine;

Danilo Sudar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004015 12 Uvp od 17. januara 2013. godine;

Emir Buljugija, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 000403 11 UŽ od 24. februara 2012. godine;

Nina Džidić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002712 10 UVP od 30. aprila 2012. godine;

Borislav Bajagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 000758 11 UVP od 19. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-22/12

Žan Lonac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jasminka Hujdurović advokatica iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003219 09 UVP od 9. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelantov otac V.L., ali da apelant na dan 30. aprila 1991. godine nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, zbog čega mu u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.

2. AP-698/12

Danilo Sudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, privremeno nastanjen u Kanadi, kojeg zastupa Nenad Kisić advokat iz Nevesinja, podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004015 12 Uvp od 17. januara 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Mostaru. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je zahtjev za povrat stana podnio nadležnom organu u zakonom propisanom roku, odnosno nije dokazao tvrdnje da je zahtjev za povrat stana od 15. januara 1998. godine poslao preporučenom pošiljkom Općini Stari grad Mostar, jer to ne proizilazi iz potvrde Kanadske pošte koju je apelant dostavio kao dokaz, obzirom da se na navedenoj potvrdi ne vidi jasno sadržaj primljene i upućene pošiljke, niti koje njen pošiljalac, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-1956/12

Emir Buljugija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gunje, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 25. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 000403 11 UŽ od 24. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev D.I. za obnovu upravnog postupka koji je apelant pokrenuo radi vraćanja u posjed stana u Brčkom, poništeno je rješenje kojim je apelantu vraćenu posjed predmetni stan i utvrđeno je da je D.I. nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, koji joj se vraća u posjed. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnim rješenjem Osnovnog suda u Brčkom iz 1998. godine utvrđeno da je D.I. nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, na kome je raniji nosilac stanarskog prava bila G.G., a da je CRPC odluka na osnovu koje je apelantu prvobitno vraćen stan u posjed stavljena van snage, što je obavezujuće za organe uprave. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su ispunjeni uslovi za obnovu postupka u skladu sa članom 230. stav 1. tačka 5. Zakona u upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, jer se saznalo za nove činjenice i pribavljeni su novi dokazi koji su postojali u vrijeme donošenja ranije odluke, ali nisu bili poznati upravnom organu, odnosno bili su drugačije predstavljeni, a da su bili poznati upravnom organu, doveli bi do drugačijeg rješenja predmetne upravne stvari.

4. AP-2719/12

Nina Džidić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska Kancelarija Kebo&Guzin advokati iz Mostara, podnijela je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002712 10 UVP od 30. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je prijedlog zainteresiranog lica Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, za ponavljanje postupka u kojem je, po tužbi apelantičinog umrlog supruga P. Dž. u upravnom sporu, poništeno rješenje Službe uprave za urbanizam, građenje i imovinsko pravne poslove općine Mostar Stari grad, a koje je doneseno po službenoj dužnosti o iseljenju iz predmetnog stana apelantičinog supruga sa porodicom kao bespravnih i višestrukih korisnika, te je odlučeno da navedeno rješenje o iseljenju ostaje na snazi.U ponovljenom postupku je utvrđeno da apelantičin suprug u vrijeme useljenja u predmetni stan nije imao nikakvo rješenje o privremenom korištenju nadležnog organa, ni suglasnost ranijeg nosioca stanarskog prava, kako je P.DŽ. tvrdio, jer je ranijem nosiocu stanarskog prava N.N. prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti je 1991. godine P. Dž. bio član domaćinstva nosioca stanarskog prava, jer je na predmetnu adresu prijavljen tek 1996. godine. S tim u vezi, zaključeno je da su ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje predmetnog postupka, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

5. AP-3638/12

Borislav Bajagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 000758 11 UVP od 19. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da je apelant zahtjev za povrat stana putem svog punomoćnika podnio od 27. juna 2002. godine. S tim u vezi, zaključeno je da je apelant predmetni zahtjev podnio nakon proteka rokova propisanih članom 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, tj. do 4. jula 1999. godine, za stanove koji su proglašeni napuštenim, odnosno do 4. oktobra 1999. godine, za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, a budući da je utvrđeno da predmetni stan ne spada u kategoriju oštećenih ili uništenih stanova, nije se mogao primijeniti niti član 18.e.Zakona o prestanku primjene, kojim je za povrat ovakvih stanova određen rok do 5. novembra 2002. godine, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 22/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-22/12 (Ž. L.,D. S.,E. B.,N. D.,B. B.) | Sudska praksa | Aktio