Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-223/13 (S.N.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-223/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-223/13, rješavajući apelacije S.N. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S.N., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001218 12 Gž3 od 19. novembra 2012. godine;

Nevenka Baroš, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 063701 11 Rev od 27. novembra 2012. godine;

Prva privatna OŠ „Isa-beg Ishaković“ Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049188 11 Gž od 21. decembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-223/13 S.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 18. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001218 12 Gž3 od 19. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi kao nezakonita rješenja tužene od 2. aprila i 9. maja 2007. godine, te utvrdi da je apelant sa tuženom, shodno članu 17. stav 2. Zakona o radu, zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu meteorološki tehničar-meteorolog i obaveže tuženu da ga vrati na rad i rasporedi na navedeno ili drugo radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da apelantu isplati naknade plata za određene vremenske periode, te da na sve obračunate iznose plata obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu za PIO. U obrazloženju presude Okružni sud je, pored ostalog, naglasio da je prvostepeni sud primjenom navedene zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje, pravilno zaključio da tužena kao poslodavac nije bila saglasna sa nastavkom rada apelanta, nakon isteka posljednjeg rješenja kojim je određen njegov rad na određeno radno vrijeme, ni izričito ni prećutno. Naime, Okružni sud je istakao da kako Zakonom o lokalnoj samoupravi, nisu predviđeni poslovi meteorologa kao poslovi općine, radno mjesto meteorologa tužena općina nije imala sistematizovano u vrijeme zasnivanja radnog odnosa sa apelantom na određeno vrijeme, to radno mjesto nije sistematizovano ni Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene od 11. aprila 2006. godine, pa je prvostepeni sud ispravno zaključio da te okolnosti ukazuju da tužena nije imala potrebu za otvaranjem posebnog radnog mjesta meteorologa, a samim tim ni interes za daljim radom apelanta, kao i da je preuzela određene obaveze, među kojima i plaćanje radnika meteorološke stanice, radisprovođenja predmetnog projekta, a ne radi obavljanja poslova za koje je nadležna u skladu sa zakonom i svojim općim aktima.

2. AP-250/13 Nevenka Baroš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 063701 11 Rev od 27. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj, na ime neisplaćene otpremnine zbog prestanka radnog odnosa po sporazumu između radnika i poslodavca, isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom odredbe člana 125. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 141. stav 4. Zakona o radu, odbio predmetni tužbeni zahtjev. Također, Vrhovni sud je naveo da je, po shvatanju prvostepenog suda, bitna karakteristika sporazuma kojeg su stranke zaključile 16. juna 2008. godine, saglasnost njihovih volja, kao radnika i poslodavca, da apelantici prestane radni odnos nakon što joj bude isplaćen novčani iznos utvrđen kao stimulativna otpremnina. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na to da drugostepeni sud ispravno ističe da je u prvostepenoj odluci pravilno ukazano da poslodavac ima obavezu isplate „redovne otpremnine“ radniku samo u slučajevima otkaza ugovora o radu (člana 141. stav 1. navedenog zakona), i to srazmjerno dužini rada kod poslodavca koji isplaćuje otpremninu, a ne prema ukupnom radnom stažu rada u vrijeme kada mu se otkazuje ugovor o radu. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da drugostepeni sud nalazeći utvrđenim da je apelantica kod tuženog, prije sporazumnog prestanka ugovora o radu, radila manje od pet godina, pravilno zaključuje da bi tuženi bio obavezan samo na isplatu otpremnine obračunate za taj period.

3. AP-916/13 Prva privatna OŠ„Isa-beg Ishaković“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049188 11 Gž od 21. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime pretplate plata za dio 2004. godine i na ime dijela plata za period od septembra 2002. do decembra 2004. godine. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao na to da prema odredbi člana 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima obaveza prestaje kada povjeritelj izjavi da dužniku neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može smatrati da je došlo do otpusta duga budući da je tuženi već ishodio sudsku presudu u predmetu Pr-1134/04- B kojom je apelant obavezan na isplatu dugovanog iznosa plata, a u izvršnom postupku takva izjava nije ni mogla imati za posljedicu sprječavanje izvršenja po izvršnoj ispravi u smislu odredbe člana

47. Zakona o izvršnom postupku, jer je tačkom 3. tog člana kao mogućnost sprječavanja izvršenja ako su se stranke javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom, sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Konačno, konstatovano je da kako je apelant u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku propustio dokazati činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, to je rezultiralo odbijanjem predmetnog tužbenog zahtjeva. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-223/13.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-223/13 (S.N.) | Sudska praksa | Aktio