Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2505/12 (N. V. i S. D.,Ž. B.,E. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2505/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godineu predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nenad Vučenović i Strahinja Drinić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 K 007567 11 Kž od 23. augusta 2012. godine;
Željko Bošković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003565 11 Kž 2 od 29. marta 2012. godine;
Edhem Malkoč, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 004078 12 Kž od 12. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2505/12
Nenad Vučenović i Strahinja Drinić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, podnijeli su 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 K 007567 11 Kž od 23. augusta 2012. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za po jedno krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa im je izrečena novčana kazna u određenim iznosima. U toku postupka je utvrđeno da je nalaz i mišljenje ljekara vještaka o nanesenim povredama kod oštećenih i potvrda da je mehanizam nanošenja povreda bio moguć pesnicama, potvrdio iskaze oštećenih i svjedoka da su apelanti kritične prilike nanijeli tjelesne povrede oštećenim na način opisan u presudi.
2. AP-2583/12
Željko Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) smješten u Kazneno-popravnom zavodu Foča, podnio je 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003565 11 Kž 2 od 29. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. augusta, 18. septembra i 15. oktobra 2012. godine, 22. februara i 12. septembra 2013. godine, te 31. marta 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 36. stav 2. tačka 5. Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona Republike Srpske, za krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 2. tač. 2. i 5. Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio, za krivično djelo razbojništvo iz člana 233. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske i za krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 7. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Nadalje, od apelanta je oduzeto vatreno oružje i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, dok su oštećeni upućeni da imovinsko-pravni zahtjev mogu ostvarivati u parničnom postupku. U toku postupka je utvrđeno da je sud odbijajući izvođenje određenih predloženih dokaza odbrane postupio u skladu sa ovlaštenjima iz člana 270. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, te dao obrazloženje razloga kojim se rukovodio pri donošenju takve odluke. Nadalje, utvrđeno je da su određeni materijalni dokazi pribavljeni na zakonit način, u odnosu na vrijeme izvršenja djela u skladu sa važećim odredbama procesnog zakona.
3. AP-3379/12
Edhem Malkoč (u daljnjem tekstu: apelant), smješten u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, podnio je 11. septembra 2012. godine podnesak Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 004078 12 Kž od 12. jula 2012. godine. Navedeni podnesak je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-38/12, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 19. septembra 2012. godine formiran apelacioni predmet. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav
1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci, te je od apelanta oduzet set noževa, a oštećeni je upućen da imovinsko-pravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku. U toku odlučivanja o visini kazne za počinjeno krivično djelo ocijenjene su sve olakšavajuće okolnosti (iskreno priznanje i kajanje apelanta, neosuđivanost, godine života, okolnosti izvršenja krivičnog djela, stepen uračunljivosti) i da nije bilo otežavajućih okolnosti, te je zaključeno da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2505/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantica.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić