Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4509/13 (M. V., F. P., M. M., I. P., R. N., H. K., E. Š., R. B., S. Š., M. M., H. S.,)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4509/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP 4509/13, rješavajući apelacije Miroslava Vidovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Miroslava Vidovića, Faruka Pajalića, Mersuda Mustafića, Ivana Perića, Ranka Nišića, Huse Keserovića, Envera Šahinovića, Roberta Bićanića, Safeta Šabića, Mehe Murtića, Halima Sulejmanagića, Safeta Križalića, Hašima Murtića, Zijada Pajalića, Ekrema Kovačevića, Ifeta Hadžića, Sabira Mahmića, Hasana Ćehića, Suada Kasupovića, Azrudina Sukare, Rudolfa Stupića, Elvira Pašića, Igora Fuksika, Fikreta Maksumića, Ervina Pavlovića, Nasera Paje, Dragana Jovanovića, Damira Vranešića, Mire Sučića, Radoslava Bašića, Slobodana Divkovića, Emira Hećimovića, Aide Bešlagić, Emira Pehlića, Derviša Kazaferovića, Enesa Jušića, Jasmina Mulalića, Jasmina Bajrića, Ognjena Stupara, Ilije Pašalića, Izeta Klinca, Draška Dragaša, Božane Žižić, Željka Mandića, Esada Bande, Branka Vukadina, Željka Mioča, Hazima Baltića, Semira Čobara, Dževata Salijevića, Vladimira Maksumića, Ljiljane Žugić, Nađe Iveljić, Muharema Kudumovića, Zdenke Žepić Divković, Mevludina Đerzića, Fuada Imamovića, Sanela Razića, Zijada Morankića, Kemala Ičanovića, Samira Skenderovića, Nermina Fajića, Ive Lučića, Petka Zekića, Sanje Panić, Alme Dedajić Pavlić, Kate Bubalović, Nijaza Omerovića, Radenka Sukare, Predraga Radanovića, Ivane Crnčević-Pivčić, Latifa Elaskovića, Ibrahima Bečirspahića, Nedima Pečenkovića, Zorana Mladića, Nisveta Demirovića, Damira Midžića, Fikreta Dedića, Elvira Zukića, Fahrudina Ibrića i Milutina Markovića podnesene protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 010567 13 Rev od 4.
septembra 2013. godine, S1 3 P 007492 13 Gž od 4. septembra 2013.
godine, S1 3 P 007575 13 Rev od 17. septembra 2013. godine, S1 3 P 007572 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine, S1 3 P 008347 13 Rev od 23. septembra 2013. godine, S1 3 P 007573 13 Rev od 25.
septembra 2013. godine, S1 3 P 010544 13 Gž od 6. septembra 2013.
godine, S1 3 P 008350 13 Rev od 25. septembra 2013. godine, S1 3 P 009494 13 Gž od 22. novembra 2013. godine, S1 3 P 008654 13 Gž od 22. novembra 2013. godine, S1 3 P 009108 13 Gž od 4. decembra 2013. godine, S1 3 P 009492 13 Gž od 4. decembra 2013. godine, S1 3 P 009495 13 Gž od 3. decembra 2013. godine, S1 3 P 008387 13 Gž od 10. decembra 2013. godine, S1 3 P 009488 13 Gž od 20. decembra 2013. godine, S1 3 P 006384 13 Gž od 16. decembra 2013. godine, S1 3 P 008749 13 Gž od 16. decembra 2013. godine i S1 3 P 008587 13 Gž od 20. decembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Vidović, Faruk Pajalić, Mersud Mustafić, Ivan Perić, Rank Nišić, Huso Keserović, Enver Šahinović, Robert Bićanić, Safet Šabić, Meho Murtić, Halim Sulejmanagić, Safet Križalić, Hašim Murtić, Zijad Pajalić, Ekrem Kovačević, Ifet Hadžić, Sabir Mahmić, Hasan Ćehić, Suad Kasupović, Azrudin Sukara, Rudolf Stupić, Elvir Pašić, Igor Fuksik, Fikret Maksumić, Ervin Pavlović, Naser Pajo, Dragan Jovanović, Damir Vranešić, Miro Sučić, Radoslav Bašić, Slobodan Divković, Emir Hećimović, Aida Bešlagić, Emir Pehlić, Derviš Kazaferović, Enes Jušić, Jasmin Mulalić, Jasmin Bajrić, Ognjen Stupar, Ilija Pašalić, Izet Klinac, Draško Dragaš, Božana Žižić, Željko Mandić, Esad Banda, Branko Vukadin, Željko Mioč, Hazim Baltić, Semir Čobar, Dževat Salijević, Vladimir Maksumić, Ljiljana Žugić, Nađa Iveljić, Muharem Kudumović, Zdenka Žepić Divković, Mevludin Đerzić, Fuad Imamović, Sanel Razić, Zijad Morankić, Kemal Ičanović, Samir Skenderović, Nermin Fajić, Ivo Lučić, Petko Zekić, Sanja Panić, Alma Dedajić Pavlić, Kata Bubalović, Nijaz Omerović, Radenko Sukara, Predrag Radanović, Ivana Crnčević-Pivčić, Latif Elasković, Ibrahim Bečirspahić, Nedim Pečenković, Zoran Mladić, Nisvet Demirović, Damir Midžić, Fikret Dedić, Elvir Zukić, Fahrudin Ibrić i Milutin Marković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 4. novembra do 27. decembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 4509/13, AP 4510/13, AP 4565/13, AP 4566/13, AP 4567/13, AP 4568/13, AP 4569/13, AP 4839/13, AP 4883/13, AP 4980/13, AP 5035/13, AP 5090/13, AP 5101/13, AP 5219/13, AP 5312/13, AP 5324/13, AP 5333/13 i AP 5336/13.
3. Dakle, ukupno je podneseno 18 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4509/13.
4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine (Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine- Granična policija, Državna agencija za istrage i zaštitu, Uprava za indirektno oporezivanje, u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plata za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, sa zakonskom zateznom kamatom i uplatom pripadajućih doprinosa PIO/MIO na razlike plate na navedene iznose, kako je to taksativno navedeno za svakog apelanta posebno. Apelanti su u tužbama, kao i u toku postupka isticali da su u radnom odnosu kod tužene, koja je u spornom periodu izvršila umanjenje plate apelantima shodno Odluci o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u Institucijama Bosne i Hercegovine od 17. juna 2009. godine. Apelanti su u tužbi naveli da smatraju da je navedena Odluka u suprotnosti sa Zakonom o platama i naknadama u Institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te da su im na nezakonit način umanjena primanja.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude br. S1 3 P 010567 12 P od 19. marta 2013. godine, S1 3 P 007492 11 P od 18. jula 2013. godine, S1 3 P 007575 11 P pd 11. aprila 2013. godine, S1 3 P 007575 11 P od 9. jula 2013. godine, S1 3 P 008347 11 P od 26. aprila 2013. godine, S1 3 P 007573 11 P od 27. marta 2013. godine, S1 3 P 0010544 12 Rev od 19. marta 2013. godine, S1 3 P 008350 11 P od 8. aprila 2013. godine, S1 3 P 009494 12 P od 11. septembra 2013. godine, S1 3 P 008654 12 P od 11. septembra 2013. godine, S1 3 P 009108 12 P od 12. septembra 2013. godine, S1 3 P 009492 12 P od 11. septembra 2013. godine, S1 3 P 009495 11 P od 12. jula 2013. godine, S1 3 P 008387 12 P od 11. septembra 2013. godine, S1 3 P 009488 12 P od 11. septembra 2013. godine, S1 3 P 006384 12 P od 12. septembra 2013. godine, S1 3 P 008749 12 P od 3. oktobra 2013. godine, S1 3 P 008587 12 P os 10. septembra 2013. godine, kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu razlike plate i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te uplatu pripadajućih doprinosa PIO/MIO na razlike plate na navedene iznose. Istim presudama je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Drugostepeno vijeće Sud BiH je istaklo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata.
6. Sud BiH u obrazloženjima presuda navodi da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 92. sjednici održanoj 17. juna 2009. godine donijelo Odluku broj 168/09 kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM na 498,10 KM. Članom 1. pomenute Odluke utvrđeno je da se visina osnovice za obračun plata zaposlenima u institucijama BiH određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine poštujući princip fisklalne odgovornosti, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fisklanu godinu. Odredbom člana 4. Odluke Vijeće ministara broj 168/09 propisano je da će se navedena odluka početi primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Nadalje je navedeno da dokument Politika plata u instutucijama Bosne i Hercegovine prema odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama usvaja se na četverogodišnji period. Na osnovu ovog dokumenta odobrava se promjena osnovice za obračun plata i upravo je navedena Odluka broj 168/09 od 17. juna 2009. godine zasnovana na dokumentu koji je usvojio politiku plata za period 2009-2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH konstatuje da je tužena pravilno izvršila obračun visine plata za period od 1. jula 2009. godine do 31. maj 2012. godine. Nadalje, Sud BiH je, cijeneći prigovor zastare potraživanja za period januar-juni 2009. godine, primjenio odredbe člana 86. Zakona o radu u Institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BIH" br. 26/04, 7/05 i 48/05, 60/10), kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa (tri godine od nastanka potraživanja), imajući u vidu da apelanti tužbom nisu potraživali razliku plate i za navedeni period, već su takav zahtjev postavili podnescima iz oktobra 2012. godine, odnosno protekom roka od 3 godine od kada se računa rok zastare.
7. U pojedinim apelacijama, apelanti su izjavili revizije protiv odluka drugostepenog vijeća Suda BiH, koje je reviziono vijeće Suda BiH presudama navedenim u izreci ove odluke, odbilo kao neosnovane. U pojedinim slučajevima reviziono vijeće Suda BiH odbacilo je kao nedopuštene revizije apelanta obzirom da osporeni dio potraživanja pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM shodno članu 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno obzirom da odlučivanje o reviziji nije bilo od zanačaja za primjenu prava u drugim slučajevima shodno članu 204. stav 3. ZPP-a.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda svodi se na tvrdnje apelanata o potpuno pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu se postavlja ključno pitanje da li je Vijeće ministara imalo ovlasti za donošenje sporne Odluke o utvrđivanju osnovice ili je to uradilo suprotno datim ovlastima, odnosno da li je vijeće ministara imalo nadležnosti da svojom odlukom utvrđuje osnovicu i mijenja zakon. Apelanti navode da je sporna odluka bila sporna i za sam Parlament Bosne i Hercegovine, koji je u maju 2012. godine usvojio izmjene i dopune Zakona o platama i kojim se mijenja član 7. kojom odredbom se dijametralno različito propisuje utvrđivanje osnovice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu duga na ime razlike plate. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić