Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/12 (E. A.,C. S.,T. Š.,R.B.,M.T.,E. H., M. H., FatimaDžinić, E. D.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-451/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-451/12, rješavajući apelacije Eldina Avdibegovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Eldin Avdibegović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 006313 10 Gž od 9. decembra 2011. godine;
Cican Stajić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 027027 12 Gž od 29. marta 2012. godine;
Taib Šahić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 113606 11 Rsž od 12. aprila 2012. godine;
R.B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001483 10 Rev od 14. juna 2012. godine;
M.T., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049499 12 Rev od 29. maja 2012. godine;
Esma Husić, Midhat Husić, Fatima Džinić, Edin Džinić i Fadil Džinić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 066781 11 Rev od 18. septembra 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002832 09 Gž od 31. januara 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-451/12
Eldin Avdibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Rusmir Tanović, advokat iz Kladnja, podnio je 31. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 006313 10 Gž od 9. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da tužena nije bila pasivno legitimisana u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno, da apelant tokom postupka nije dokazao da postoji odgovornost tužene za nastalu štetu po bilo kom osnovu.
2. AP-1928/12
Cican Stajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 027027 12 Gž od 29. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime umanjenog ugleda apelanta i na ime duševnih bolova koje je apelant trpio radi umanjenja ugleda. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje klevete, te nematerijalne štete, koja u konkretnom slučaju, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, nije ni nastala.
3. AP-2154/12
Taib Šahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tarčina, kojeg zastupa SenadDupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 8. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 113606 11 Rsž od 12. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti) zbog povređivanja na radnom mjestu. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nije bio odgovoran za nastalu štetu i štetne posljedice. S tim u vezi, obrazloženo je da se tuženi bavio upravljanjem šumom i šumskim dobrima i nije bio vlasnik psa koji je nanio povredu apelantu. Nadalje, u konkretnoj pravnoj stvari nije se radilo ni o opasnoj djelatnosti za koju bi odgovaralo lice koje se njom bavi.
4. AP-3063/12 R.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001483 10 Rev od 14. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljene duševne bolova zbog naruženosti) i materijalne štete (u vidu troškova liječenja). U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da su mu tuženi nanijeli tjelesne povrede, niti je dokazao visinu nematerijalne i materijalne štete koju je pretrpio zbog nanesenih tjelesnih povreda.
5. AP-3107/12
M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049499 12 Rev od 29. maja 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba prvotužiteljice i apelanta i obavezan tuženi da prvotužiteljici i apelantu isplati određene novčane iznose za duševne bolove zbog gubitka bliskog lica, te prvotužiteljici određene novčane iznose za troškove sahrane i troškove podizanja spomenika. Nadalje, istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev prvotužiteljice i apelanta za izgubljeno izdržavanje, dok je odluka o troškovima ukinuta i predmet u navedenom dijelu vraćen na ponovno suđenje. U toku postupka je utvrđeno da je bio osnovan tužbeni zahtjev prvotužiteljice i apelanta za naknadu nematerijalne i materijalne štete i isti je usvojen u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izgubljeno izdržavanje, utvrđeno je da prvotužiteljica i apelant ničim nisu dokazali visinu izgubljenog izdržavanja, jer nisu ponudili nijedan dokaz za utvrđivanje izgubljenog izdržavanja. U pogledu odluke o troškovima postupka, utvrđeno je da su prvostepenom presudom prvotužiteljici i apelantu dosuđeni troškovi u određenom iznosu, ali je propušteno da se odluči o preostalom dijelu zahtjeva, pa je predmet u navedenom dijelu vraćen na ponovno suđenje.
6. AP-4372/12
Esma Husić iz Banovića, Midhat Husić iz Banovića, FatimaDžinić iz Zavidovića, Edin Džinić iz Zavidovića i Fadil Džinić iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelant i petoapelant ili apelanti), koje zastupa ĆamilSoftić, advokat iz Banovića, podnijeli su 12. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 066781 11 Rev od 18. septembra 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002832 09 Gž od 31. januara 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 21. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukamadjelomično je usvojena tužba apelanata i obavezan drugotuženi da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete i to:prvoapelantici na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha; drugoapelantu na ime pretrpljenog straha;trećeapelantici na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, četvrtoapelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, i petoapelantu na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika. Nadalje odbijen je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa, kao i predmetni tužbeni zahtjev prema prvotuženom. U toku postupka je utvrđeno da prvotuženi nije bio pasivno legitimisan u konkretnom pravnom sporu. Nadalje, utvrđeno je da je drugotuženi, koji je upravljao putničkim motornim vozilom, isključivo odgovoran za predmetnu saobraćajnu nezgodu, iz kojeg štetnog događaja su apelanti potraživali naknadu prouzrokovane nematerijalne štete.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-451/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić